Odmah razjasnimo činjenice. Da je sreće, prava i pravde, izvjesnom dvojniku nesimpatičnog folk pjevača Bobana Rajovića mjesta ne bi bilo ni na neuglednom terenu fudbalske fildžan lige u svojstvu korupciji naklonjenog sudije, a kamoli na čelu Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine. Milan Tegeltija, budimo realni, prevarant je najnižeg kalibra, pripadnik primitivnog polusvijeta kakvom se samo valjda ovdje na Balkanu ukazuju proklete mogućnosti za profesionalno napredovanje. Zato Boban Rajović zvani Tegeltija i predstavlja važan simbol naše kolektivne strovale. I kriv i dužan brutalnom je političkom trgovinom svršio na značajnoj poziciji. Odakle godinama neselektivno šica, rafala gluposti, općenito, pravi teške svinjarije. Uz to, postao je i poznata ličnost, rado viđeni gost političkih emisija na televizijama raznim. Odabrane novinare navodno počasti i za kafanskim stolom, uz stare muzičke hitove i raspoloživo mlado meso.
Problem sa nedoraslim pojedincima stacioniranim po strateškim funkcijama alfa je i omega hronične bosanskoherecgovačke propasti. Nije notorni Tegeltija u dotičnom smislu nikakav izuzetak. Pogledajte, molićulijepo, moralno-stručne kapacitete svetog trojstva najvažnijih premijera, posvetite pažnju bolnim ministarskim rješenjima, nesposobnim direktorskim glavešinama... Gdje god zabaciš, isto ti se (u)peca. Jad i bijeda. Loša, nikakva roba.
Ipak, kvalitet pravosuđa najvažnija je karika svakog (ne)uspješnog društva. Stoga ćemo se spontano vratiti na unaprijed zadanu tematiku. Ovih je, naime, dana ajatolah Stranke demokratske akcije odlučio nervozno procvrkutati na medijima kojim finansijsko-politički upravlja. Neinteligentno se obračunavajući sa odbjeglim Aljošom Čamparom, Bakir Izetbegović potpuno je nesvjesno javno priznao kako iza scene suvereno komanduje domaćim pravosuđem, da lično kreira krivične procese protiv ideoloških neistomišljenika i očigledno upravlja sudbinama ljudi koje je prethodno zločinački nanišanio iz tvrđave na Poljinama.
Uglavnom, Izetbegović je na Čamparina pleća propagandno svalio odgovornost za svako neopravdano hapšenje, siledžijske progone, nezakonita prisluškivanja, te montirane procese tokom kojih su dokazano nevinim ljudima krvnički masakrirani životi. Poput svakog pobješnjelog diktatora, ni ajatolah SDA pritom se nije usudio pokazati makar mrvicu empatije za počinjene gadosti. Naprotiv, pred novinarskim poslušnicima nevješto je izigravao francusku sobaricu. Tu osobinu je, kažu, povukao direktno iskuće.
Zaista nema opravdanog razloga za iskazivanje bilo kakve empatije prema medijskoj tarapani koju odbačenom Čampari aktivno priređuje dojučerašnji vlasnik političke sudbine odmetnutog člana „Familije“. Jedino što bi eventualno vrijedilo stanovite pažnje jeste Izetbegovićeva brutalna demonstracija izrazito šupačkog karaktera. Takve su iz raje obično isključivali uz prigodni recital „Zabranjenog pušenja“ koji ,otprilike, ovako kaže: „Zaboravio je bio sve zajedničke akcije, zaboravio je bio sve zajedničke derneke, zaboravio je bio kad sam njegovu malu dvaput spasio belaja....“
Na kraju krajeva, krajnje je vrijeme da se kriminalno- zelena zavjesa napokon spusti. I da SDA dugoročno razguli sa scene. Uloga stranačkog predsjednika, a naročito prve dame, nesumnjivo će biti od presudnog značaja. Kako su krenuli, odlično napreduju. Samo juriš, nema povlačenja. Do konačne objede.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
