Ni genijalni Dušan Kovačević ne bi napisao bolji scenario crnogorskih izbora. Sinopsis, dakle, kaže ovako.
Materijalno- finansijski pogurana parama režima Aleksandra Vučića, a duhovno-vjerski zatrovana parolama najradikalnijih zvaničnika Srpske pravoslavne crkve, razjedinjena opozicija napokon je na listama različith koalicijskih saveza osvojila skoro dovoljno glasova za svrgavanje s vlasti vječito vladajuće Demokratske partije socijalista. Doduše, stranka Mila Đukanovića zadržala je status najjače političke opcije na uzavreloj crnogorskoj sceni, a i njen lider pouzdano će rukovoditi i komandovati Crnom Gorom još najmanje tri godine, kada najdugovječnijem evropskom vladaru zakonski ističe (ko zna koji po redu) predsjednički mandat.
Brutalna litijaška kampanja očigledno je imala smisla te je donekle osigurala neočekivani izborni šićar anticrnogorskim formacijama. Na čelu velikosrpskih snaga nalazi se Amfilohije Radović- besprizorna ličnost, dosljedni negator crnogorske državnosti, zvjerski poštovalac ratnih zločinaca, crnomantijaški zaštitnik pedofila iz svešteničkih redova.
Uz promociju crkvenih srednjovjekovnih vrijednosti, politička platforma takozvanih „antirežimlija“ ideološki se zrcali na sluganstvu srbijanskoj eliti, tojest, tamošnjoj Srpskoj naprednoj stranci, a naročito idejama tvoraca famoznog Memoranduma SANU-a, poput izlapljelog Matije Bećkovića. Nema tu nikakve povezanice sa suverenitetom države iz NATO saveza i izvjesne članice Evopske unije. Uostalom, potpuni anticivilizacijski karakter navodne opozicije dokazuje i njihov predizborni slogan kako „ Crna Gora nije Montenegro, no junačko srpsko leglo“. ( Dobro, umjesto leglo, primjerenije bi bilo kazati brlog, ali nekako se ne rimuje)
Uglavnom, izborne rezultate raspojasana je svjetina proslavljala uz zločinačko-četničke koračnice na ulicama brojnih vjekovnih crnogorskih gradova. Zbog osvojenog boda u gostima urlali su Banjaluka, Istočno Sarajevo, Foča, Beograd, Novi Sad, Kosovska Mitrovica... Tako je Crna Gora nakratko ponovo postala teritorijalna jedinica nedosanjane „Velike Srbije“. Slavodobitno se oglasio Milorad Dodik, ali i dokazani nacionalisti iz Bosne i Hercegovine, od Mirka Šarovića do Branislava Borenovića.
Ipak, lako bi se moglo pokazati da su postizborni slavljenici džaba krečili. Ključeve buduće crnogorske vlasti čvrsto drži mladi Albanac iz Ulcinja i nekadašnji sarajevski student. Dritan Abazović javno ne podržava Đukanovića, ali sudbinu vlastite domovine sigurno neće izručiti Moskvi, Beogradu ili „haškom bratstvu“ šejtanskog šegrta Amfilohija.
Tu zapravo i leži tragikomična suština crnogorskih izbora. Jer nakon izlaska iz alkoholne kome, velikosrpskim „pobjednicima“ kol'ko sutra valja ponizno poljubit ruku dojučerašnjem „šiptarskom separatisti, saradniku Hašima Tačija, din-dušmaninu svetosavskih svetinja...“. Dogodine u Prizrenu? Ne zvuči mi nimalo realno.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
