Da je živ, Alija Izetbegović danas bi izbrojao devedeset i petu. Obilježavanju „ haman okrugle“ godišnjice udarničko-patriotski doprinos uobičajeno su demonstrirali lokalni mediji. Njihove cijenjene stranice okupirali su bljedunjavi velikodostojnici Stranke demokratske akcije, na čelu sa biološkim nasljednikom prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne države Bosne i Hercegovine. Ipak, povodom prigodničarskog datuma zabrinjavajuće je indikativan izostanak agresivnijeg javnog angažmana vječitog Halida Genjca, ali to za našu priču svakako nije bitno...
Alija Izetbegović nesumnjivo jeste historijska ličnost. Sa pripadajućim ljudskim manama i insanima primjerenim vrlinama. U tom međuprostoru, unutar stranačko- bestežinskog stanja između realnog i abnormalnog, mnogi su se teški poltroni iz lagera SDA interešdžijski (za)laktali da Izetbegovića starijeg zakite nezasluženim ordenjem.
S druge strane, tokom svih ovih godina samo su rijetki pojedinci imali dovoljno hrabrosti, da ne kažemo muda, kritizirati strateške političke strovale neprikosnovenog „oca nacije“ koji je, barem prema svjedočenju Bakira Izetbegovića, „znao priznati svoje greške“. (Bilesi je nakon objavljivanja dotične mudrosti jedan poznati tviter-cinik replicirao konstatacijom - Jeste, za razliku od sina, koji se uporno trudi da ponavlja vlastite greške).
Historičarima pripada izazovni zadatak da napokon adekvatno utvrde, valoriziraju, objektivno pozicioniraju političku zaoostavštinu Alije Izetbegovića. Na prvi pogled, uz ogromne je žrtve odbranjena kakva-takva država u okviru prijeratnih avnojevskih granica. Nažalost, ne smije se zanemariti da usljed nakaradno uspostavljenog sistema vrijednosti većina poštenih građana jedva preživljava, pa selameta očajnički traži izvan granica jedine domovine.
Kao i obično, negdje na kraju u zatišju ipak nije sve tako crno! Ukoliko bi se isključivo posvetili analizi dvadesetogodišnjeg društvenog statusa pripadnika najbliže porodice prvog predsjednika Predsjedništva BiH, a naročito kada bi eksperiment proširili na herojski osvojene položaje njegove razuđene tazbine, vrlo jednostavno bismo došli do zaključka kako se vrijedilo krvavo boriti za zemlju koju je prelijepo opjevao Mak Dizdar. Dobro, tokom agresije borba odabranih iz „porodičnog klastera“ odvijala se daleko od ratnih zona poput sarajevske, ali dileme nikakve nema kako su prosperitetni postdejtonski dani omogućili svakom članu šire familije da se finansijski situira na račun „Alijinog naslijeđa“.
Jednoj je, tako, pripala kompletna bolnica. Drugoj je osnovana gimnazija da direktoruje do penzije. Trećoj su pripali tenderi. Četvrtoj mauzolej, petoj ugovori sa marketinškim biznisom. Zetove i njihovu čestitu rodbinu zapala je nezahvalna dužnost da kontroliraju telekome, hotelijerstvo, turističke agencije...
Hoću reći, nije do Alije, nego je do nasljednika. Jer, da je trebalo biti drugačije, umjesto Sulejmana Tihića, Alija bi na Trećem Kongresu SDA 2001. godine izabrao sina Bakira. A znamo da nije.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
