„Nijedan čovjek nije ostrvo- sam po sebi, cjelina. Svaki čovjek dio je kontinenta, dio zemlje. Ako grudvu zemlje odnese more, Evrope je manje, kao da je odnijelo neki rt, kao da je odnijelo posjed tvojih prijatelja, ili tvoj posjed. Smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen čovječanstvom. Stoga, nikad ne pitaj za kim zvona zvone- zvona zvone za tobom.“
Tako je, naime, pisao Ernest Hemingvej. Ne znam ništa o tome da li je Milorad Dodik Hemigveja ikada čitao, ali aktuelne stvari stoje upravo ovako kako su napisane.
Najnovije pismo odlazećeg Valentina Incka, upućeno šefu Skupštine Republike Srpske, takozvanom Nedeljku Ćubriloviću, gdje se daje konkretan vremenski rok za ukidanje dodijeljenih entitetskih, ali i gender senzibilnih priznanja, okorjelim i presuđenim ratnim zločincima iz Haga (Karadžić, Plavšić, Krajišnik), nikako nije pismo diplomate koji narednih nekoliko godina namjerava postati bog i batina u Bosni i Hercegovini. Jok, nije to ni blizu izbliza!
Incko, ne dajte mi lagati, zapravo samo priprema teren onom koji će ga uskoro naslijediti. Uglavnom, radi se o vrlo ozbiljnom liku, zaduženom da ovdje pospremi stvari sa ratnim zločincima, kriminalcima, korupcionašima, ustajalim nacionalnim prvacima i lažnim diplomantima sa falsificiranim fakultetskim diplomama. Da skratimo, poslije ublehaša Austrijanca- istineradi, ukraćenog za konkretnu podršku, kolokvijalno kazano, međunarodne zajednice- na čelo će Ureda visokog predstavnika zasjesti Švabo, a sa Nijemcima, da se razumijemo, nema zajebancije!
Pošto je Milorad Dodik popušio svojevremenu suptilnu prijetnju iz Vašingtona i Berlina, pa sa nekakvog Studentskog centra na Palama uz asistenciju Sonje Koradžić uklonio spomen-ploču sa imenom njenog staratelja ratnog zločinca, sada je očigledno sazrelo vrijeme da se u redovnoj skupštinskoj proceduri ukantaju i političke ubice iz zajedničke bosanskohercegovačke povijesti. Posao će biti obavljen izuzetno spontano, a Dodik će se po običaju praviti da spava.
Napokon, skratimo priču. Dodik je definitivno odsvirao svoje. Nakon ukradene ukrajinske ikone za suhu šljivu ne jebu ga naročito ni Rusi, a ostatak planete davno ga je strovalio u kanalizaciju. Hoću reći, bilo bi korektno kada bi laktaška drtina surovu realnost saopštila i najbližoj familiji. Da se konačno prestanu ofirati, dodatno izlagati blamažama i tragikomično provaljivati po društvenim mrežama. Nema smisla. Jer, mrtav konj ničijeg svraba ne češe. Za njim ni zvona ne zvone...
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
