Sizifovi napori država Evropske unije da obnove svoje slabo opremljene odbrambene snage razotkrili su kako njihova vojna industrija nema dovoljno kapaciteta da bi odgovorila na potencijalne ruske prijetnje, piše Politico.
Jednostavno rečeno, u Evropi jednostavno nema dovoljno metaka, oružja i visokotehnoloških sistema koji bi zadovoljili potražnju EU-a da odgovori na moguće prijetnje. A ta potražnja je velika - otkad je rat izbio u februaru, zemlje EU-a obećale su potrošiti više od 230 milijardi eura za modernizaciju svojih arsenala.
Nuklearne prijetnje
Razlog aktualne potražnje za oružjem ne leži samo u strahu od ruske odmazde. Sve je snažnija inicijativa mnogih moćnih evropskih zemalja da se više ne oslanjaju na američku vojsku - ili moćnu američku odbrambenu industriju - da brane svoje granice. Nedavna ruska mobilizacija, nuklearne prijetnje i navodna sabotaža plinovoda samo su uvećali ta nastojanja, stoji u analizi Politica.
"Američke kolege nas savjetuju da ulažemo u vlastite odbrambene sisteme i razvijamo strategije, jer bi vrlo brzo moglo doći vrijeme, kada bi SAD mogla u potpunosti biti angažirana negdje drugdje, primjerice u Aziji ili na Pacifiku, i jednostavno nas neće moći više podržati”, rekao je Jiří Šedivý, čelnik Evropske odbrambene agencije (EDA), agencije EU-a koja pokušava pomoći zemljama da se udruže u svrhu odbrane.
"Kao tvrtka sada ulažemo stotine miliona dolara kako bismo bili sigurni da možemo zadovoljiti potražnju", rekao je Micael Johansson, izvršni direktor švedske odbrambene kompanije Saab, čiji su lanseri raketa, nazvani NLAW, ključni u odbrani Ukrajine.
Ali sigurnosni izazov Evrope predstavlja problem tipičan za EU: uspjeh ovisi o usklađivanju vlastitih interesa 27 država članica. Neuspjeh da se to učini, neki tvrde, samo će dopustiti da se sukobi razbuktaju.
“U Evropi je rat, stotine umiru svaki dan, ne samo vojnici, već i žene i djeca. Evropa se mora ujediniti protiv Rusije, inače neće biti mira.”, rekao je Riho Terras, član Evropskog parlamenta i bivši šef odbrane Estonije.
Povećani zahtjevi EU za ulaganjem u sisteme odbrane, tj. naoružanje dio su globalnog trenda u kojem su vojni izdaci postojano rasli nakon što je Rusija anektirala Krim 2014., upozorava Lucie Béraud-Sudreau iz Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira. Globalno, potrošnja za odbranu sada je premašila 2 biliona dolara.
Evropa nije slušala Poljsku, baltičke države i veći dio srednje i istočne Evrope - sve zemlje koje već dugo upozoravaju na Vladimira Putina. Godinama su nam govorili da Putin neće stati”, kazala je nedavno Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije.
Potrebe Europe su brojne: vojske nastoje poboljšati svoje komunikacijske kapacitete, ojačati svoje sposobnosti mobilnosti i unaprijediti svoje obavještajne i izviđačke alate. U isto vrijeme, evropske regije suočavaju se s različitim ranjivostima koje zahtijevaju različite strategije i opremu, bilo da se radi o kopnu, moru, zraku ili kibernetičkom prostoru.
Ipak, proizvodnja kompliciranih sistema u Evropi može trajati godinama, a neka napredna oružja također su dostupna samo u inostranstvu.
"Problem evropske odbrambene industrije je što je navikla proizvoditi složeno oružje u vrlo malim serijama tokom dužeg perioda, što odgovara mirnodopskim prilikama. Ali vrijeme mira je prošlost, potrebne su milijarde ulaganja", objasnio je David Chour, glavni finansijski direktor najvećeg češkog proizvođača oružja, CSG.
Francuski plan
Francuska je dugo bila jedan od najvećih evropskih zagovornika uspostave autonomne europske odbrambene mreže.
"Francuska ima visoko sofisticiranu odbrambenu industriju u svim domenama i većini sektora. Francuske vlade se nekoliko desetljeća koriste prodajom odbrambenih opreme kako bi uspostavile političke odnose s drugim zemljama", rekao je Tom Waldwyn, istraživač odbrambenih nabava s Međunarodnog instituta za strateške studije.
Valja naglasiti i kako su 2015. EU — i njezina Evropska odbrambena agencija — počeli nuditi porezne olakšice za kupnju odbrambenih sistema iz Evrope, što je potaknulo države članice da kupuju lokalno. Nedavno je tako EU pokrenuo fond od 500 miliona eura za pokrivanje zajedničkih kupnji nabave kao odgovor na agresiju Rusije u Ukrajini. Ali ti napori ostaju mizerni u usporedbi s potrebom ili stvarnim troškom velikih nabavki oružja, naglašava se u tekstu Politica.
Geopolitika i bilateralni odnosi često su osnova za izdvajanja za odbranu. Dobra ilustracija toga bio je rujan 2021., kada je Francuska iskrcala tri podmornice Grčkoj navodno za 5 milijardi eura nakon što je ugovor s Australijom propao. Macron je također ponudio "strateško partnerstvo" kako bi podržao desetljećima dug spor Atene sa susjednom Turskom, oko Egejskog mora.
Jednako tako, kada je Poljska, jedan od najvećih donatora vojne pomoći Ukrajini, odlučila obnoviti svoje zalihe, vlada se okrenula Južnoj Koreji, potpisavši u srpnju rekordan ugovor o naoružanju vrijedan 14,5 milijardi eura.
Varšava je implicirala da se odlučila za nabavu obrambenih potrepština izvan EU, dijelom zato što Njemačka, unatoč trećoj najvećoj odbrambenoj industriji u Evropi, nije dovoljno brzo isporučila tenkove.
Ovisnost o suparnicima
Iz perspektive EU-a, zadržavanje ulaganja kod kuće također je dio šire želje da se smanji vanjska ovisnost o autokratskim zemljama poput Kine, koju su EU i NATO označili kao " suparnika" koji nastoji "potkopati međunarodni poredak temeljen na pravilima".
“Dio strateške autonomije također je zapravo ublažavanje strateških ovisnosti o akterima ili državama koje jednostavno ne dijele vrijednosti s nama, ili čak možda suparnicima ili strateškim suparnicima”, rekao je Šedivý, šef EDA-e.
Jedna od najvećih sigurnosnih slabosti Evrope je preveliko oslanjanje na Kinu. Ifo institut, ekonomski think tank sa sjedištem u Münchenu, izvijestio je da se gotovo polovica njemačke proizvodnje oslanja na ključne inpute iz Kine.
Sama Evropa čini samo 10 posto globalnog tržišta mikročipova, koji pokreću sve, od mašina do odbrambenih sistema. EU je postavila cilj udvostručiti tu brojku, ali čelnici industrije upozorili su da su sredstva namijenjena za taj napor krajnje neadekvatna.
Johansson, izvršni direktor Saaba, rekao je da njegova kompanija nema veze s Kinom, ali dobiva mikročipove od Taiwan Semiconductor Manufacturing Company, poznatijeg kao TSMC, najvećeg svjetskog proizvođača mikročipova.
"Ovo je ozbiljno pitanje. Potpuno je ludo da toliko ovisimo o visokosofisticiranim poluvodičima", smatra Johansson.
Ali to ne znači da će EU moći djelovati kolektivno ili brzo. U konačnici, odluke o obrambenoj nabavi donose se na nacionalnoj razini, ovisno o potrebama i utjecajima svake zemlje, zaključuje Politico.
