Previše se govori o podjelama na Zapadu oko toga kako odgovoriti na rusku agresiju na Ukrajinu. Istina je da postoji širok konsenzus u transatlantskom savezu o tome kako postupiti ako Moskva napadne svog susjeda. Najveće razlike nisu u strategiji - one su u tome ko će morati platiti cijenu provođenja te strategije.
Da budemo jasni, nesuglasice sasvim sigurno postoje. Posljednje su sedmice otkrile razlike oko pitanja rata i mira diljem kontinenta, jer je Pariz posegnuo za Moskvom, u očiglednom neskladu s Washingtonom i Londonom, a Tallinn i dalje očajava zbog odbijanja Berlina da dopusti slanje oružja njemačke proizvodnje u Ukrajinu.
Ali pravi problem leži negdje drugdje: kada je u pitanju odvraćanje Rusije, činjenica je da će Evropljani platiti mnogo veću cijenu od svojih saveznika preko Atlantika - oni su tu cijenu i spremni platiti, ali će to i dalje imati velikog utjecaja na budućnost, piše Politico.
Evropa je, uglavnom, ujedinjena oko Rusije. Među saveznicima postoji potpuna saglasnost da izvori ove krize leže u jačanju vojnog prisustva Moskve duž ukrajinske granice. Niko ne osporava NATO-ovu politiku otvorenih vrata - barem ne formalno; i svi se slažu oko potrebe odvraćanja Rusije. U međuvremenu, niko s bilo koje strane Atlantika nije spreman za rat zbog Ukrajine - to je vrlo jasno rečeno.
Evropska unija, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo također se slažu da su sankcije primarni odgovor na rusku agresiju. I u rijetkom slučaju harmonije nakon Brexita, oni aktivno koordiniraju šta bi takve sankcije mogle podrazumijevati, s dalekosežnim ekonomskim mjerama koje bi se usredotočile na financijski i energetski sektor. Kao što je poznato, to su područja u kojima bi Rusija najviše mogla biti povrijeđena.
Međutim, tu također počinju nevolje za Evropu. Ako bi se ekonomske sankcije uvele kao odgovor na rusku agresiju, a Moskva bi se odlučila za odmazdu - uključujući prekid opskrbe plinom - Evropljani bi snosili najveći teret. Opskrbe bi također mogle biti smanjene u slučaju velikog konvencionalnog vojnog napada, pri čemu bi energetska infrastruktura mogla postati kolateralna šteta.
Zemlje sjeverne i istočne Europe podnijele bi najteži teret, a europska energetska nesigurnost popela bi se na neviđene visine. Sa strateškim rezervama na alarmantno niskim razinama u svjetlu trenutnog skoka cijena energije, Evropljani bi se mogli suočiti s vrlo hladnom, mračnom i skupom zimom.
S obzirom na ove uloge, nevjerovatno je da su Europljani naizgled spremni platiti posljedice ozbiljnog odgovora sankcijama na mogući ruski vojni napad. Uz sve kritike Berlina, uočljivo je da je njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock konačno službeno priznala da je kontroverzni plinovod Sjeverni tok 2 doista na liniji.
Sve to ima važne implikacije za evropsku energetsku politiku. Iako je vjerovatno prekasno da izbjegnemo ekonomsku bol koja bi proizašla iz sankcija Rusiji, bez obzira na trenutni nalet transatlantske diplomatije ukapljenog prirodnog plina, moramo početi razmišljati o tome kako smanjiti našu ovisnost kada sljedeća kriza s Rusijom neizbježno udari, piše Politico.
Evropa je grubo probuđena iz sna da je energetska sigurnost bila briga prošlosti. Uljuljkani niskim cijenama energije od 2014. godine, pretpostavljali smo da će energetska sigurnost biti postignuta bezbolno, jednostavnim nastavljanjem putem energetske tranzicije. Umjesto toga, otkrivamo da se energetska sigurnost ne može postići preko noći.
Dekarbonizacija će se morati povezati s naporima za unutrašnju energetsku integraciju i vanjsku diversifikaciju. Kretanje naprijed prema zajedničkim strateškim rezervama plina, proširenje, kao i ozelenjavanje energetskih međuovisnosti s našim susjedima — uključujući Rusiju — i poticanje evropske strateške autonomije u energetici i klimi stubovi su sigurnije i održivije Evrope.
Teško je zamisliti kako će sadašnja kriza završiti bez velike ekonomske boli s obje strane. No, šta god da se dogodi, s obzirom na to da ovo neće biti kraj priče, važno je da naučimo iz naše trenutne nevolje dok se krećemo u nemirnim vodama koje su pred nama, zaključuje Politico.
