Na temelju procjena hrvatskih diplomatskih misija i konzularnih ureda, hrvatskih katoličkih misija, kao i popisa stanovništva u državama u kojima borave hrvatski iseljenici i njihovi potomci, do prije par godina procjenjivalo se da oko 3.200.000 hrvatskih iseljenika i njihove djece živi izvan Hrvatske. Aktuelni popis stanovništva, koji je upravo započeo, mogao bi po prvi put u historiji ukazati na tragičnu nacionalnu dihotomiju, približi li se međusobno, ili čak izravna, broj Hrvata koji prebivaju u zemlji i u inozemstvu, piše Slobodna Dalmacija.
Po nekim demografima, Hrvatska trenutno realno nikako nema više od 3 miliona i 800 hiljada stanovnika. Prebroji li se dosad evidentiranoj iseljenoj Hrvatskoj i ona koja je u svijet otišla tokom zadnjeg desetljeća – a samo od ulaska u EU, Hrvatska je izgubila više od 370 hiljada stanovnika – taj tragični raskol mogao bi biti i matematički zaokružen, a Hrvati postati napola podijeljena nacija i u doslovnome, brojčanome, smislu.
Razasuti po svijetu
Najbrojnija hrvatska dijaspora je trenutno u SAD-u; tamošnje procjene govore o oko 1.200,000 ljudi koji se još uvijek osjećaju Hrvatima. U Njemačkoj ih je oko pola miliona te po cca četvrt miliona u Australiji, Kanadi i Argentini. Oko 200 hiljada Hrvata živi i u Čileu, oko stotinu hiljada na Novom Zelandu, u Austriji oko 90 hiljada, Švicarskoj 80 hiljada, Brazilu 70 hiljada, Italiji 60 hiljada, te oko 40 hiljada u Francuskoj, isto toliko u Švedskoj, a oko 25 hiljada u Irskoj… Ovo su samo zemlje s najviše Hrvata, na desetke hiljada ili manje živi ih razasuto diljem svijeta.
U doba Jugoslavije, u razdoblju od 46 godina, u zapadnu Europu odselilo se oko 350.000 Hrvata. U proteklih osam godina, iz napokon slobodne, suverene i europske Hrvatske, odselilo ih se više nego iz 'tamnice naroda', oko 370.000. Na ovaj je migrantski paradoks upozorio doc. dr. sc. Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta. On je u Njemačkoj nedavno proveo i važno istraživanje “Percepcija iseljenika o Hrvatskoj”, kroz koje je utvrdio goleme razlike između nekadašnjih iseljeničkih valova, s čvrstom tendencijom povratka, i modernoga egzodusa prilikom kojega se zauvijek ostavljaju zavičaji i rodni pragovi.
“Prije su iseljeni Hrvati koristili svaku priliku da posjete domovinu. Danas mnoge, nažalost, više ne zanima vlastiti zavičaj: prije je samo tri posto njih govorilo da će ostati zauvijek u Njemačkoj, a sada je takvih više od 45 posto. Nekad se htjelo vratiti 80 posto ekonomskih iseljenika, dok je sada riječ o samo 15 posto Hrvata koji žive u Njemačkoj“, upozorio je u svom radu Jurić. Paradoks je tim veći da nekadašnji iseljenici u pravilu u domovini nisu imali vlastitu nekretninu, a sadašnji je u pravilu imaju. Nekad im je bio primarni cilj štedjeti da bi nešto ostvarili u rodnom kraju: sagradili kuću ili kupili auto ili traktor. Današnji iseljenici ostavljaju sva svoja domovinska polja i imanja, a često žive u njemačkim skromnim sobicama.
Zemlja iseljavanja
Hrvatska je kroz historiju oduvijek bila zemlja iseljavanja: velikim iseljeničkim valovima preko Atlantika svjedočila je uoči Prvog svjetskog rata, potom od 1918. do Drugog svjetskog rata, zatim neposredno poslije Drugog svjetskog rata i nakon 1965. godine, kad su uglavnom preferirane zemlje Zapadne Europe te Australija, Novi Zeland i Kanada. Nakon devedesetih, Hrvati uglavnom odseljavaju u Njemačku, Švicarsku, Austriju, Irsku, Kanadu, SAD, Australiju i Novi Zeland.
Već spomenuti naučnik dr. Tado Jurić u svojoj je zadnjoj naučnoj studiji „Gubimo li Hrvatsku“ pokazao da nezaposlenost ili nemogućnost pronalaska odgovarajućeg posla u struci u Hrvatskoj nisu glavni motivi trenutnih iseljavanja, nego da su to primarno nepravda, nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija. Potisni faktori iz Hrvatske puno su jači kod modernih mladih ljudi, nego što su im objektivno privlačniji elementi života u inozemstvu.
Ključ odljeva
Do nekog većeg povratka novih hrvatskih iseljenika teško da će doći, jer razlozi zbog kojih se iseljenici ne žele vratiti isti su i godinama nepromijenjeni u odnosu na ono što ih je otjeralo iz domovine, zaključio je dr. Jurić. Nepravedno društvo i tzv. zarobljena država, korupcija, slabe institucije, nepotizam i klijentelizam su u Hrvatskoj stabilno nepomični, pa su u svojoj odluci da žive drugdje, u uređenijem i pravednijem društvu, jednako čvrsti i nepomični i naši u svijetu.
Ako je glavni ključ odljeva našeg naroda u svijet trenutno u osjećaju građanske nepravde, a za pravdu je, kao što znamo, zaduženo pravosuđe, oni političari koji se zalažu za nepromjenjivost i zadržavanje kontrole nad tim istim nepravednim i nefunkcionalnim pravosuđem istodobno se aktivno bore i da novi hrvatski naraštaji svoju životnu sreću nastave tražiti daleko od svog rodnog doma, piše Slobodna Dalmacija.
