Mlada mama i četverogodišnji sin, s uputom pedijatra odlaze u laboratoriju da bi se uradila hitna analiza uzorka njegove krvi. "Mali" čovjek ne želi dati krv, a majka moli medicinsku sestru da sačeka da se dogovori sa sinom. Njih dvoje dugo razgovaraju, ali dijete ipak odlučuje da neće to uraditi i oni odlaze iz zdravstvene ustanove.
Ovaj događaj, prema tumačenju psihologa, zapravo je samo kap u moru današnjih roditeljskih grešaka, prevelikog popuštanja i nedopustivog dozvoljavanja mališanima da sami donose važne odluke.
Roditelj je dužan da se do punoljetstva brine o djeci na najbolji način. Djeci se danas daje preveliko breme odlučivanja o stvarima za koje nisu spremni, niti zreli da donose odluke.
Većina mladih mama i tata, nesvejsno, dozvoljavanjem djeci da im se "popnu na glavu", zapravo njima čini veliku štetu, smatraju psiholozi. Djeci su neophodne granice, koje mora postaviti roditelj, a one služe ne da ih sputavaju, već da ih usmjeravaju. Granice su neophodne da bi dijete razumjelo realnost i okolnosti oko sebe, da bi se moglo orijentirati ka poželjnim stvarima - ljepoti, dobroti, skladu, redu, radu, organiziranosti, poštovanju drugih.
Postavljanje granica djeci nalik je na saobraćajne znake na putu. Dijete vozi svoj auto, a roditelj mu pomaže sa „uspori, kreni, dodaj gas“. Međutim, mi živimo u civilizaciji koja forsira život bez granica, počevši od crtanih filmova, pa do poželjnog načina ponašanja koje u prvi plan stavlja individualne vrijednosti.
Takvo dijete i takva djeca, koje je danas sve više, teško uvažavaju različitost. Postaju sebična i agresivna ako nisu zadovoljene njihove želje.
Jedan od razloga što su nam djeca zbunjena jeste što su današnji supružnici sve češće rivali, a ne partneri. Imaju različite opcije tumačenja realnosti i vaspitavanja svoje djece. Često se događa da jedan, koji je odlučan ili dosljedan, insistira na nečemu, a drugi bračni partner govori: "Pusti ga, sad je umoran".
Dijete će uvijek poslušati onog roditelja koji mu ide na ruku, a vremenom će početi „mrziti“ onog koji ima čvrste stavove.
Djeca često ispituju granice strpljenja roditelja i okoline, a dobijaju odgovor "neka ih". Vaspitni modeli postali su kompliciraju, jer se fokus stavlja na prava, a ne na stvarni odnos roditelja i djece. Brinemo se da im ne povrijedimo osjećanja, previše smo bolećivi, jer danas propuštamo dosta toga u dječijim životima, trčeći više nego ikada za poslom i novcem. Smatramo da ćemo propušteno nadoknaditi popuštanjem. Na taj način kupujemo ono što se ne smije kupovati – ljubav".
