Muzej opsade Sarajeva objavio je danas potresnu ispovijest Mehtibe Dževlan, koja je 9. januara 1996. godine vozila tramvaj na relaciji Baščaršija- Ilidža u kojem je ubijena posljednja žrtva opsade Sarajeva.
Prema zvaničnim podacima na današnji dan 1996. godine, nepun mjesec nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, u sarajevskom tramvaju broj 3 ubijena je Mirsada Durić, a 19 građana je ranjeno usljed ispaljene granate koja je kako se pretpostavlja došla iz pravca sarajevskog naselja Grbavica.
Danas, kada se u bh. entitetu slavi neustavni dan RS podsjećanje na posljednju žrtvu opsade Sarajeva koja je ubijena baš na dan 9. januara prije 28 godina, još jedna je potvrda da taj datum ne može biti nikakav dan za slavlje, nego samo za obilježavanje tužnih godišnjica i simbol zla i zločina koji su činjeni čak i nakon što je potpisan Dejtonski mirovni sporazum.
U nastavku prenosimo u cijelosti ispovijest Mehtibe Dževlan, nekadašnje uposlenice GRAS-a koja je vozila tramvaj u kojem je ubijena Mirsada Durić, posljednja žrtva opsade Sarajeva.
Snažan udar, vriska, snajperi…
"Dana 9. janura 1996., krenula sam na vožnju od Baščaršije do Ilidže. Tramvaj je bio pun ljudi, djece. Svo vrijeme sam bila napeta. Negdje oko Mašinske škole sam osjetila nešto čudno s lijeve strane. Nastavila sam voziti i zaustavila se na stanici 'Muzeji'. Samo što sam otvorila vrata da ljudi izađu desio se snažan udar. Ljudi su vrištali. Žena koja je stajala iza mene je pala na pod. Bila je krvava. Putnici su počeli iskakati iz tramvaja. Nisam mogla krenuti dalje da nas sklonim s brisanog prostora, jer su ljudi stalno izlazili i bilo je nemoguće zatvoriti vrata - a tramvaj se tako ne može pokrenuti. Bilo je strašno.
Ali odnekud čovjek dobije snagu, pa nekako i prisebnost dođe kad se najmanje nadamo. Uspjela sam s putnicima nekako da usaglasim da zatvorim vrata, da možemo krenuti, jer tu su mogli da gađaju gdje su htjeli, u koji prozor su htjeli. Na mnoge putnike koji su istrčali iz tramvaja su pucali snajperom. Bio mi je cilj samo da zatvorim vrata, da se sklonimo, jer bili smo meta koja stoji. Čim smo opet bili u pokretu i sklonili se između zgrada i pucanje je prestalo. Dovezla sam tramvaj do Doma zdravlja ‘Omer Maslić’. Istrčala sam napolje i pozvala doktore. Odmah su konstatovali smrt žene koja je pala iza mene. Glava joj je bila raznešena.
Na TV-u su objavili kako je pogođen tramvaj i da je među poginulima i vozačica. Samo sam čekala da odem u Remizu i da nazovem kući i javim da sam živa.
Vratila sam tramvaj u Remizu i parkirala ga. Niko ga nije smio dirati dok se ne završi uviđaj. Poslije toga sam vozila još nekih 10 dana. Jedanaesti dan došao je dispečer i rekao mi da onaj tramvaj odvezem na mjesto događaja i tu ga zaustavim, na istom mjestu gdje je bio na dan nesreće.
Noge su mi se oduzele i nikad više nisam vozila
Pitao me je: 'Mehtiba, možeš li ti to?' Rekla sam da mogu, jer vozila sam i jučer, samo drugi tramvaj. Kada sam ušla u tramvaj prvo sam ugledala polupane prozore, komade stakla posvuda, a zatim komade ljudskog mesa koji su se već zakorili i insekti ih jedu, krv, ostatke odjeće,…
Tek tad sam postala svjesna šta se desilo. Sjela sam na mjesto vozača. Nisam mogla voziti jer nisam osjećala noge. Okrenula sam se prema kolegi i u čudu mu rekla kako ne osjećam noge. Rekao mi je: 'Ne brini, ja ću, ali ti samo, kada dođemo na stanicu, parkiraj tramvaj isto onako kao što je bio parkiran kada se sve desilo.’
Otišli smo do stanice 'Muzeji' i kolega mi je rekao da parkiram. Opet sam sjela za svoje sjedište i uhvatila se za držač na kontrolnoj tabli. Noge i dalje nisam osjećala. Počela sam plakati na sav glas, pitajući: 'Kako? Kako je to moguće? Ja ne mogu više voziti…' Jednostavno, sve to je bilo jače od mene. Kolega je parkirao tramvaj po mojim uputama. Plakala sam danima, mjesecima…
Nikada više nisam sjela da vozim tramvaj“- završila je ispovijest Mehtiba Dževlan koju je danas objavio Muzej opsade Sarajeva.
