Najbolja nogometna liga na svijetu prema brojnim je parametrima odnedavno bogatija za novog igrača koji će figurama upravljati na njenom šahovskom polju. On nije Kinez, nema neke naročite veze s arapskim petrodolarima, vjerojatno ni s ruskom oligarhijom koja na Otoku caruje već dobrih dvadesetak godina. Novi je držač joysticka u rukama, jedan običan dečko s ovih prostora, piše Jutarnji.
Dragana Šolaka do danas smo poznavali kao vlasnika regionalnog medijskog imperija United Group, a onda i kao žestokog opozicionog suparnika Aleksandru Vučiću, ali prethodno i Slobodanu Miloševiću. Jedan je od najglasnijih protivnika režima, a osim političke - bilo da se radi o razdoblju prije promjene paradigme vlasti 2000. godine ili nakon nje - jako je pažljivo gradio poslovnu karijeru. Najzad, nije slučajno postao medijskim magnatom, niti je to u našem podneblju tako lako postati.
Šolak je dakle, bio potpisnik prvog iole značajnijeg stranog ulaganja u Srbiju nakon 5. oktobra, one davne 2000. godine, kada je Miloševićev režim ugušen žestokim uličnim neredima i državnim udarom. Otad, rastao je, raste i danas, od potpisa ugovora sa Southeast Europe Equity Fundom (SEEF) kojim je njegov Kabelski distributivni sustav (KDS) postao teži za 10 miliona dolara.
Promjena imena
KDS će promijeniti ime u SBB, a onda će nastati i ono što danas znamo, ako se bavimo televizijskim pravima i tržištem u širem smislu. Total TV, Telemach, EON, a onda i brojni TV-kanali, poput N1, Sportkluba, kupnja Nove TV i dodatna ulaganja... Sve je to, a i mnogo više od toga, današnji poslovni imperij Dragana Šolaka.
Kako bi se načeo odgovor na pitanje šta stoji iza njegove najnovije akvizicije, teške bezmalo stotinu miliona funti u ime, lik i djelo engleskog premierligaša Southamptona, valja prvo razumjeti poslovnu pozadinu tog, prema mnogočemu epohalnog i nimalo jednostavnog operativnog zahvata.
Prvo, poznato je da je Dragan Šolak istinski zaljubljenik u vrhunski sport. Njime je prethodnih gotovo 15 godina častio gledatelje TV-platforme Sportklub, na kojoj su se redom vrtjele najekskluzivnije stvari iz vrhunskog sporta. A osim svog ostalog lukrativnog sadržaja koji je imao ili još uvijek ima SK, bila je tu i Premier liga. Štaviše, englesko nogometno prvenstvo tokom svih je godina smatrano potpornim stubom čitave platforme. Premier liga generirala je ogromnu većinu marketinških i inih prihoda, što je i razumljivo, s obzirom na to da je riječ o daleko najgledanijem sportskom sadržaju koji je dostupan na dnevnoj bazi.
No, proteklog se ljeta eterom proširila, mora se priznati, pomalo neočekivana vijest. Na ugovor od šest godina, dakle, do proljeća 2028. godine, engleska Premier liga obavezala se - Telekomu Srbija. A to znači da se ona od jeseni u čitavoj regiji, od Slovenije do Makedonije, emitira na programima platforme Arenasport. Telekom Srbija pobijedila je u nadmetanju za TV prava na razdoblje od idućih šest godina, a time je poslovno carstvo Dragana Šolaka samo naraslo i nastavilo rasti, bez obzira na gubitak prenosa jednog natjecanja.
Vlasnik ponajvećeg medijskog imperija na prostoru bivše države je dakle, uložio stotinu miliona funti kako bi preuzeo kontrolni paket od 80 posto dionica Southamptona. Iako trenutačno tavori na sredini, bliže donjem domu ljestvice, društvo sa stadiona St. Mary‘s u Hampshireu ima jednu od najbolje organiziranih i rezultatski najuspješnijih nogometnih škola u Engleskoj. Kupnja, reklo bi se, pogođena u sridu, naročito ako se uzme uloženih 100 miliona funti i sagleda ga se sa strane eventualno dobivenog. Potencijal je enorman, na to se Šolak i osvrnuo u svojoj pozdravnoj poruci svim navijačima koji su ga (možda) dočekali s dozom skepse.
Ako Šolakovu kupnju Southamptona i najavu koja je išla uz to, kako će to biti tek početak onoga što će njegovo ime, pretvoreno u konzorcij Sport Republic, napraviti u nogometnom svijetu, usporedimo s dva slična primjera, možemo vidjeti i odakle razlozi za skepticizam.
RB prvi u svemu
Nekoć smo, naime, i Red Bull povezivali samo uz energetsko piće. A onda se priča počela ekspanzivno razvijati i gotovo eruptivno širiti na područje zabave, u širem smislu. Američkim načinom ulaganja, RB se sjetio svega, od Formule 1, skokova u vodu, padobranstva, sponzoriranja raznih manifestacija sportskog kalibra, ali i - nogometa. Fascinantno putovanje je, međutim, bilo popločeno - osim dobrih namjera - i brojnim nezadovoljstvima, jer preuzimanje Salzburga, nekoć također prominentnog austrijskog nogometnog kluba i finalista Kupa Uefe pod ravnanjem Herr Otta Barića nije moglo proći bez iskazivanja navijačkih negodovanja, najblaže rečeno. Za njih je, međutim, donekle i bilo smisla, s obzirom na to da se ekipa koja se 2005. ustoličila na čelna mjesta u novom Red Bull Salzburgu odlučila dirnuti u klupsku historiju. Jedno je vrijeme naime, do intervencije Austrijskog nogometnog saveza, stajalo da je klub osnovan 2005. godine, što je prijateljima kolektiva avansno izazvalo slinu na usta.
No, ekspanzija se nastavila ulaganjem u nekadašnji MetroStars, koji je 2006. postao New York Red Bulls. Tu dakako, postoji dodirna tačka s onom drugom grupacijom, koju ćemo spomenuti nešto kasnije. Posebna priča je akvizicija u RB Leipzig, u kojem danas igraju neka od najjačih imena njemačkog i internacionalnog nogometa, zajedno s bivšim igračem Dinama, Danijem Olmom. Niz je tu kontroverzi bilo, od uzimanja natjecateljske licence jednom njemačkom šestoligašu, preko rapidno brzog uspona kroz njemački nogometni sistem, do "lažiranja imena", kako bi se Leipzig i Salzburg mogli uopće natjecati u najvišim rangovima u Austriji i Njemačkoj, a potom i u europskim natjecanjima. Red Bull tako bi postao RasenBallsport kada bi to zahtijevalo vrijeme i zbog strogih njemačkih zakona koje je vlasnik Red Bulla Dieter Mateschitz sa saradnicima uspio zaobići... Danas Red Bull djeluje i u Brazilu, gdje je kupljen Bragantino, od kojeg je već prošle sezone stvoren itekako respektabilan prvoligaš. U Africi su do 2014. godine imali i klub Red Bull Ghana, ali on je prije osam godina ugašen.
No, vratimo se sada još malo na Šolaka i njegovu kupnju Southamptona. Red Bull je, dakle, u svoje nogometne poslove ulazio planski, s višegodišnjim gledanjem unaprijed glede investicija. To što Leipzig i Salzburg bivaju samoodrživi, nije se dogodilo od danas do sutra, kao što ni Šolakov nogometni biznis neće vrtoglavo buknuti ni iz čega. Prvi srpski milijarder sa svojim će ljudima, danskim operativcem Rasmusom Ankersenom, nekadašnjim direktorom premierligaša Brentforda i Henrikom Kraftom, sunarodnjakom mu i poznatim investitorima, pažljivo probirati po nogometnoj karti svijeta kako bi na njoj pronašao još pokojeg dragulja kao što je Southampton. Nije nevažno niti to što su navijači "svetaca", kako ih zovu, bili itekako nezadovoljni sad već bivšim kineskim vlasnikom Gao Jishengom, koji je prema njihovom mišljenju, vrlo malo ulagao u momčad. A sto miliona funti? Pa toliko danas košta jedan jaki nogometaš...
Najave novog fronta
Primjerice, europski prvak, a i suparnik Šolakova Southamptona u Premier ligi, londonski Chelsea, samo je na Romelua Lukakua, sjajnog belgijskog napadača, proteklog ljeta potrošio sumu od 95 miliona funti, i to kako bi isplatio odštetu njegovom bivšem klubu, milanskom Interu.
Modalitet sličan poslovnoj logici koju najavljuje Šolakova grupacija ili ona koju na još više sportova širi Red Bull (u formuli 1 imaju dvije momčadi) 2013. godine uveo je City Football Group, s klubovima po cijelom svijetu. U vlasništvu šeika Mansoura bin Zayeda Al Nahyana i Khaldoona Al Mubaraka, koji su u svijetu sporta poznati uglavnom po Manchester Cityju, još je devet klubova: španska Girona, belgijski Lommel, MLS-klub New York City FC, ali i klubovi u Aziji (Sichuan, Yokohama), Africi (Mumbai City), Južnoj Americi (Montevideo City) i Australiji (Melbourne City).
Realizacija je to ideje Ferrana Soriana koju je 2011. godine iznio u knjizi "Gol: Lopta ne ulazi unutra slučajno", u kojoj je najavio da je prirodna evolucija klubova globalno brendiranje i kreiranje franšiza. A sam Ferran Soriano dobio je jednu od najvažnijih funkcija unutar City Football Groupa te je u isto vrijeme glavni direktor (CEO) i Manchester Cityja i Melbourne Cityja i New York Cityja.
Troškovi sve manji
U nogometu jedan je od glavnih ciljeva doći do talenata iz raznih kutaka svijeta što ranije, dok su jeftiniji, a na ovaj način, s mrežom klubova na svim kontinentima, stječe se prednost u odnosu na konkurenciju. I to je jedan od glavnih ciljeva City Football Groupa (CFG), a na sličan način funkcionira i Red Bull Football. Međusobno dijeljenje skautskih informacija, razvijanje igrača po strogo određenim internim pravilima i njihovo transferiranje unutar grupacije koliko god je moguće, osnova su funkcioniranja CFG-a. S takvom količinom ljudi i znanja stvara se kompetitivna prednost u odnosu na konkurenciju jer "lokalci" prvi dolaze do informacija o igračima, a i smanjuju se troškovi jer pojedinačni klubovi ne mogu financijski izdržati tako veliku strukturu skautske službe. Na najvišoj razini procjenjuje se koji je igrač za koju razinu, prati se njegova evolucija i, kada za to dođe vrijeme, usmjeri u drugog člana grupacije. Ili ih se proda za dobar novac. I tako dalje u krug. Ista je stvar sa selekcijom i razvojem trenera. I za njih se prvo gleda mogu li, i trebaju li, napredovati unutar grupacije.
Je li okrupnjavanje nogometnog kapitala budućnost poslovanja svih (jačih) klubova? Vjerojatno jest, jer tako pokazuju neki od najbogatijih vlasnika nogometnih klubova. Uostalom, nije prošlo niti mjesec dana od trenutka u kojem je saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman napokon završio akviziciju Newcastle Uniteda, i već se počelo govoriti da sve agresivnije pokušava kupiti milanski Inter, jer najbogatijima jedan klub nije dovoljan.
U priču jasno, dolazi i ideja nogometne Superlige, koju su prošle godine u roku od 24 sata ugasili navijači najjačih europskih klubova. Ideja Florentina Pereza i Andree Agnellija, čelnih ljudi Reala i Juventusa, bila je - upravo to. Okrupniti esenciju nogometnog kapitala, staviti sve najbolje pod jednu kapu, ako treba i odmetnuti ih od baze, Uefe i Fife, samo kako bi kapital kružio u praktički zatvorenom, vakuumiranom prostoru, u kojem mu se onda ne bi gubila vrijednost. Vlasnici klubova u Superligi imali bi zajamčen profit, a igrači igrali gotovo ekskluzivno, samo u tom natjecanju, s obzirom na brojne zapreke koje bi im postavile spomenute organizacije.
Šolakovo carstvo je zapravo, a gledano iz drugog rakursa, samo početak otvaranja prema najvećim nogometnim tržištima za ljude, dobra i usluge s ovih prostora. Znamo, malo je čudno svrstavati to u koš s Arapima, Azijatima, Amerikancima ili Red Bullom. Nekima bi to moglo imati i onaj klasični, balkansko-nazadnjački prizvuk prevare, ali poslovna je to, dobro isplanirana odluka koju valja respektirati. Pa kad je već njegova TV kuća neće prenositi sljedeće sezone, zašto Šolak u Premier ligi ne bi sudjelovao, i to s vrha jednog kluba...
Uglavnom, budućnost je počela, a kako će na nju reagirati (nova) nogometna nomenklatura, ostaje upitno. Po svemu sudeći, nogomet definitvno neće ostati isti...
