Nekadašnja mlada nada srbijanske politike pretvorila se u svoju tužnu karikaturu i srozala na nivo uličnog huligana. Čedomira Jovanovića, nekadašnju desnu ruku ubijenog reformskog premijera Srbije Zorana Đinđića, prošle su sedmice iznova privodili policajci nakon što je, navodno isprovociran, u bijesu bacao stolice i razbijao stakla lokala u Novom Beogradu.
Najtalentiraniji srpski političar postmiloševićevske ere postao je tako s godinama tužni gubitnik s margine, puka krpena lutka za medijska i druga iživljavanja vučićevskoga režima, živ primjer svima kako se oponiranje dominantnoj nacionalističkoj struji zapravo ne isplati, a javna kritika korumpiranog i agresivnog velikosrpstva kad-tad vrati svome autoru u glavu. Veliki grijeh bi, međutim, bilo reći da takvom neslavnom kraju svoje javne karijere sam Jovanović nije nesebično pridonio, okrećući zbog vlastita konformizma i udobnog života nekadašnje ideale i vrijednosti u svoju suprotnost. Baš kao i pokušajima saradnje s onima čije je čišćenje iz društva svojevremeno zagovarao „željeznom metlom“.
Po struci, ali i po vokaciji, dramaturg, u visoku politiku je Čedo Jovanović uletio neopisivom brzinom, kao u snu. Rođen je 1971., a već krajem devedesetih lansiran je u orbitu na valu studentskih protesta protiv Miloševića, da bi se početkom 2000-ih „probudio“ kao šef parlamentarnog kluba vladajućih demokrata, pa potpredsjednik vlade Srbije. Glavni je operativac i pregovarač u operaciji hapšenja i izručenja Slobodana Miloševića u Haag, što mu mnogi nikad nisu oprostili. U javnosti je najčešće govorio ono što Zoran Đinđić sam nije uvijek mogao, podsjećajući na zločinački karakter Miloševićeve politike prema Kosovu, Hrvatskoj i BiH, te nazivajući Republiku Srpsku genocidnom tvorevinom a pokolj u Srebrenici - genocidom.
Kao zagovarač politike oštrog diskontinuiteta s agresorskom državnom politikom, poslije ubistva Đinđića postaje dežurni izdajnik srpskog roda i magnet za serijske napade cijele mreže čuvara starog puta i poretka. Izbacuju ga i iz Demokratske stranke, pa sa svojim krugom osniva LDP, Liberalno-demokratsku partiju, koju reformski oduševljeni krugovi u srbijanskoj javnosti hagiografski nazivaju „lepi, dobri i pametni“. U početku još uživaju velike simpatije građanskih krugova, no one se ubrzano tope nakon što 2012. Čedo ulazi u koaliciju s Vukom Draškovićem i njegovim bradonjama iz Srpskog pokreta obnove.
Postavši s vremenom ovisan o luksuzu i pozicijama političke moći, Jovanović se gubio u čestim obratima uvjerenja i neprincipijelnim trgovinama. Život na visokoj nozi uvezivao ga je s mnogim sumnjivim likovima na srbijanskoj sceni, poput tajkuna Miroslava Miškovića ili medijskog mogula Željka Mitrovića. Vozaju ga privatnim mlaznjacima i po jahtama, supruga razvija pristojan porodični biznis u sumnjivoj privatizaciji, a on mijenja terence, postaje ovisnik o adrenalinskim sportovima i tvarima, te se profilira kao puno više estradna nego relevantna politička pojava.
Kad 2014. počinje javno hvaliti Aleksandra Vučića, vidjevši se u magnovenju na poziciji manjeg partnera u njegovoj vladi, postaje jasno da je definitivno „prodao veru za večeru“. Upućeni tvrde da je tad lično ciljao zamijeniti Ivicu Dačića na poziciji ministra vanjskih poslova. S vremenom ga napuštaju svi ozbiljniji suradnici, a stranka tone u ništavilu te gubi parlamentarni status.
Lani je teniskim reketom pretukao vlasnika beogradske Klinike za fizikalnu terapiju, što je mjesecima njegovim likom punilo srbijanske tabloide i tv-emisije. Prošle sedmice je stolicom razbio staklo na izlogu kioska brze hrane u blizini svog stana, nakon čega ga je u svoje prostorije odvela policija. Branio se da su ga provocirali navijači Crvene zvezde koji se tu okupljaju, da su klicali Zemunskom klanu, spominjao je i ruske agente koji mu djecu nutkaju drogom… Očevici događaja su, međutim, ustvrdili kako je Jovanović vidno pijan sasvim solistički maltretirao zaposlene u lokalu i zatim im razbio izlog. Poslije je nogama šutirao i okolne automobile, pa i policijski terenac kad je dospio na uviđaj.
Ukratko, da nekadašnji najbliži Đinđićev saradnik danas sretne samoga sebe, sigurno se ne bi lako prepoznao. Na čovjeka u balkanskoj politici vrebaju mnoge realne opasnosti i brojni neprijatelji, no najgora je od svih mogućnost da se putem posve pogubi i sam nekadašnjem sebi postane ljuta oporba i oponent. Pokojni Ivica Račan imao je za to dobru prigodnu izreku, i u Hrvatskoj prebrzo zaboravljenu baladu o vlasti i obrazu, piše Slobodna Dalmacija.
