''Naša sposobnost za društvene odnose stavljena je na tešku kušnju; jača sklonost povlačenja u sebe same, da sve činimo sami, da prestanemo izlaziti i susretati druge i činiti stvari zajedno. I na međunarodnoj je razini prisutan rizik izbjegavanja dijaloga, prisutan je rizik da će ova složena kriza dovesti do toga da se bira prečace umjesto dužih staza dijaloga. Ali, zapravo, samo ovi potonji mogu dovesti do rješavanja sukobâ i do zajedničkih i trajnih dobrobiti za sve''.
Poručio je to papa Franjo u jednom obraćanju Urbi et orbi – gradu i svijetu naglasivši koliko nam je danas – a uvijek nam je i trebao – potreban dijalog. Upozorio je kako nam dijalog treba na svim razinama i stranama. Dakle, od toga da nam fali razumnog dijaloga sa samima sobom do toga da samoprozvani velikani koji upravljaju sustavima koji su neprestano na rubovima raspada moraju sjesti i pregovarati.
Pod stolnjacima su fige
Mi u Bosni i Hercegovini godinama i godinama svjedočimo o nekakvih razgovorima, pregovorima, razvlačenju dogovaranja i svjesnom obostranom, trostranom i ma koliko strana bilo uključeno u te predstave, odbijanju iskrenog pružanja ruke.
Stolovi nad kojima se pregovara i prigovara redovito su prekriveni skrivenim namjerama, pod stolnjacima su fige u džepovima a na stolovima nikada ničega ne fali. I sve to u ime onih koji to masno plaćaju i masno trpe nedogovaranje.
I na još višim razinama svjedočimo pričama o boljem svijetu koji samo svijet unazađuje a nebrojeno mnogo ljudi čini nesretnijima ma koliko se zaklinjali u kolektivnu sreću.
Dakle, u dijalozima kojima svjedočimo, nedostaje iskrenosti i stvarne namjere da nešto bude dogovoreno i da se životi kreću preseljavati u normalnije okolnosti.
Osim što je to žalosno, još je žalosnije što olako i providno sve krivnje za stanje u kojem jesmo bacamo visoko i previsoko pa su nam sva opravdanja za neuspjehe u tome kako ti stolovi nama ne žele ništa dobro. Samim time izbjegavamo odgovornost i zaboravljamo na onaj primarni dijalog – sebe sa samima sobom. A tu je, htjeli mi to priznati ili ne, velika šutnja.
Više slušanja
Kad bismo se, svi – i ''veliki'' i ''mali'', malo više zaustavljali pred ogledalima i malo više obraćali samima sebi, s više postojanja, više slušanja ali i više kritike, svijet bi bio prilično drugačiji. Jer, ma kako otrcano zvučalo, i to na još jednom kalendarskom početku kad se kao donose odluke, sve se promjene događaju iznutra.
A pričama i slovima o počecima nikada kraja. Svake se godine, baš u ovo vrijeme, dokazujemo sebi sami, prikazujući se odlučnijima nego što jesmo, odlučujemo na neke nove korake. Ili na neke stare koje smo, ma koliko smo ih si obećali, zaboravili na koračanju.
Na kraju svake stare godine, sigurno smo sanjali o godini koja će biti drugačija od one što nas je ''ključala'' i ''zaključavala'' pa se postavilo pitanje ''hoćemo li mi, koji činimo svijet, pokleknuti pod bivanjem istim i predati mu se ili ćemo biti kamenčić o koji će zapinjati pretvaranje svijeta u isto mjesto''.
I, sigurno je, bili smo odlučni da svijet kojeg smo se trudili vraćati u normalno bude bolji i mi s njim i bolji, i zdraviji. Poželjeli smo biti kamenčić koji će zaustaviti mehanizam što unazađuje u svijet ali smo postali kamen koji se nije mrdnuo s mjesta. Svijet se otimao s raznim mjerama kojima se počelo upravljati življenjem, a i mi smo odustajali vraćajući se u normalno koje nije bilo bolje.
Mnogo nevolja
Upravo bi iskren razgovor s nama samima, dijalog s početka priče, trebao biti dublji i iskreniji. Trebala bi iskrenost koja u nama otvara svjetlo, posvijetliti staze kojima lunjamo i rasvijetliti sve zamke u koje upadamo i u koje nas tjera življenje kroz izmišljene i neiskrene vrijednosti, vrijednosti s kojima i u kojima nema dijaloga.
''Mnogo se nevolja sručilo na nas u ovom vremenu'', kaže Papa napominjući gluhom svijetu zadatke koje bi trebali izvršiti i ''veliki'' i '''mali''. No, jasno je, nitko ne može biti velik dok nije malen.
Koliko se vrtimo u krug obećavanja i pokušaja, a ljudski je koliko i besmisleno, vrtjeti se u krugu, govori upravo to što iz želje da budemo mali na nekim novim počecima, pretvorimo sami sebe u napuhane veličine kojima je dovoljan jedan trun da ispušu i izgube svoju napuhanost. Pisalo se već kako ''obećavamo sebi, po tko zna koji put, kako više nećemo dopustiti da propustimo propušteno, da ostavimo ostavljeno, da prešutimo nerečeno, da ne ljubimo neljubljeno. Obećavamo sebi, svaki put sve svečanije, kako ćemo od ovoga početka, smatrajući ga većim početkom od onog prošlog, biti bolji i prema drugima, ali i prema sebi. Prvenstveno, prema sebi''.
I onda redovito zanijemimo. Sebi nemamo što reći niti sebi imamo što odgovoriti. Obećanja svaljujemo na oprostivu slabost i probleme dignemo na ljestvice s kojih ih nitko ne želi pomaknuti pa se okrenemo slabostima drugih hraneći tako svoj zaborav na svoje.
Ogledalo u kojem razgovaramo sa sobom – ne o drugima nego o sebi, baš kao i ''sposobnost za društvene odnose'' na velikoj su kušnji. Možda na najvećoj do sada jer urušeni svijet, onaj koji misli da je dovoljno okrenuti kalendar za novi početak, prepun je isprazne priče koju nitko ne sluša i koja ništa ne govori. Okrenuti se drugom, a prije toga okrenuti se sebi, može promijeniti naše male svemire. A onda će i krug u kojem se vrtimo imati novu i bolju putanju.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
