''Sve se svodi na to da će i drugi imati odnos prema nama onakav kakav mi imamo unutar sebe, prema sebi i onoliko koliko imamo uređenost među sobom kakva može da izazove nekakav respekt'', rekao mi je nedavno Zlatko Dizdarević, zauvijek novinar i dugogodišnji diplomat, govoreći to tome što ova država može napraviti da bi barem malo ličila na ozbiljnu državu koju poštuju i oni koji je gledaju izvana, i oni koji žive u njoj i oni koji vladaju njome.
Gubimo respekt
''Mi gubimo respekt i izgubili smo respekt u svijetu. Mnogi misle da nas se može koristiti ili da se dijelovi nas mogu koristiti onoliko koliko njima treba i to nije zbog nas nego je to zbog njih. Mi ne pokazujemo snagu da izgradimo onu vrstu elementarnog jedinstva na našim zajedničkim interesima i da budemo faktor kojeg neće previše voljeti ali će nas respektirati'', rekao je Dizdarević.
Posljednjih dana isplivalo je ponovno na površinu ono što već desetljećima pluta, u ovom ili onom obliku, na površini baruštine zvana Bosna i Hercegovina. Svako malo svjedočimo izljevima patriotizma i domoljublja, svako malo netko izvali nekakvu viziju koja ne jamči budućnost i svako malo se zavrtimo u krug shvaćajući, barem neki, da iskrenosti u ovoj zemlji i prema ovoj zemlji nema kao što nema ni vizije da ona jednog dana bude vrijedna poštovanja.
Zazivanje ostajanja OHR-a u BiH, koji se ponekad gleda kao babaroga a ponekad kao spasilac – barem je tako u bošnjačkim političkim krugovima, jer Srbi galame protiv a Hrvati šute protiv – izazvalo je salvu reakcija. Iz Republike Srpske svatko tko ima kakvu titulu ili koja mu je poklonjena napisao je nekoliko redova osuđujući poziv ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića strancima da nam ostave strance kao nadgledače našeg tapkanja u mjestu i naprecima u prepucavanjima.
Kapetani
Svi ti redovi imali su istu, vjerojatno dogovorenu, rečenicu u kojoj se Konakovića, koji nema vremena baviti se vanjskom politikom, proziva da priziva protektorat i da Bosni i Hercegovinu želi pretvoriti u koloniju.
Svatko normalan, i onaj koji želi biti normalan kad se sagledava stvarnost Bosne i Hercegovine, zna da je ova zemlja oduvijek protektorat i da su sve zemlje na svijetu kojima su temelji poljuljani a zidovi jedva da se drže od unutarnjeg nesklada protektorat i da vanjski elementi gledaju kako da iskoriste taj nesklad i tu nemoć.
Isto tako, jasno je da je vrlo frustrirajuće gledati kako se netko probudi poslije poslijepodnevnog sna i neprotrljanih očiju nametne odluku koja prividno riješi probleme ili zauvijek razbije želju mnogih da žive i djeluju iskreno u BiH. Jasno je da bi 30 godina nakon rata, u 21. stoljeću, kad ljudi gledaju kako izgraditi vikendicu negdje u Svemiru i probiti granice mogućeg, jedna država trebala upravljati sama sobom, donositi odluke u svoju korist i igrati igru od koje će koristi imati oni koji tu državu plaćaju.
Jasno je isto tako da Bosna i Hercegovina s ovim igračima kakvi su sada u stranačkim dresovima, i s kapetanskim vrpcama na rukama onih koji igraju samo za sebe bez obzira koliko se kleli u narod, ne može naprijed i da bismo si iskopali novu raku kad ne bi bilo te sile da kontrolira njihov rad, nerad i pohlepu. Jasno je, a to su opet neki drugi interesi, da se ne šamara troje djece u BiH jednako. Neki su ipak malo poslušniji.
Klizeći start
E tu dolazi OHR, kakav takav i nikakav da tako i nikako kontrolira, barem prividno - jer i oni nekom gledaju kroz prste – što rade neradnici koje mi plaćamo.
Jadno je, da bude jasno, i prizivati OHR da ostane i tražiti da ode kad se niti jednog trenutka niti jedna strana u silnim galamama nije iskazala kao netko tko može preuzeti ovu državu a da sve strane u skupim kopačkama neće uletjeti klizeći start jednom, drugom ili trećem. Ostale nitko ni ne spominje.
Jadno je tražiti odlazak stranaca, tražiti povjerenje partnera a galamiti da će se prvom prilikom raspasti umoreno tijelo države.
Jadno je galamiti o kolonijama kad i vrapci na zanemarenim granama u zemlji punoj šume znaju kako su stranački vladari kolonizirali sve u svom polju djelovanja pa i mozgove slijepih birača. Jadno je govoriti o protektoratima i o spašavaju države od stranog utjecaja kad se otvoreno govori o iskrenim prijateljima i podržavanju njihovih ciljeva koji sigurno ne misle nama dobro jer ''mnogi misle da nas se može koristiti ili da se dijelovi nas mogu koristiti onoliko koliko njima treba i to nije zbog nas nego je to zbog njih''.
Priče za malu djecu
Priče su za malu djecu da se ovakva nakarada poput BiH, u kojoj nitko ne vjeruje u budućnost, nitko ne želi dijeliti prošlost a nitko ne vidi sadašnjost, može djelovati samo sa svojim mozgovima. Mozgovi iz ove zemlje su otišli. Ostale su samo galamdžije i šutljivci koji sami od sebe kriju člansku iskaznicu ili naklonost stranci pokazujući je samo kad sjedaju na posao za jaslama.
I veći i pametniji od nas nečija su meta i nečija su prešućena kolonija. Mi smo stoljećima iscrpljivani i stoljećima smo, što sirovinama što mišićima, gradili druge zanemarujući u potpunosti sebe. Tako smo stoljećima izgubili smisao za vladanje samima sobom i za građenje svojeg doma boljim. Uz to smo se pravili najpametnijima.
Stoga je galama koja se digla o tome hoće li ostati OHR ili će otići, prizna li se visokog predstavnika kao ozbiljnog igrača ili neozbiljnog turistu, totalno nebitna. To je ipak samo galama i ostat će kao galama jer nema niti jedne pore u ovom društvu kojem ne treba neka pomoć izvana. Čak se ni prehraniti sami ne možemo.
Problem u ovoj zemlji je ipak ono oko čega se šuti. A šuti se da ni jedna strana u nakaradnom trokutu ne želi ovakvu zemlju. I zato stranci dežuraju. Jer je ne žele ni oni.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
