Za sada se radi o retorici, ali retorici koja ima veoma destruktivan karakter. Unošenjem osjećaja nesigurnosti ta retorika ostvaruje svoj cilj, i na dugom štapu stvara željeni efekat: percepciju bezizlaznosti, i neophodnost da se uprkos agresivnoj prirodi tih poteza, takvi akteri kao što je Dodik vide kao mogući „faktori stabilnosti“, kaže u razgovoru za Danas Siniša Vuković, profesor na Univerzitetu John Hopkins u Washingtonu, komentarišući nedavnu najavu Milorada Dodika da će Republika Srpska aktivirati pravo na samoopredjeljenje ukoliko ne dobiju svoje (para)vojne formacije i pravosuđe.
Takva strategija, dodaje Vuković, je već viđena na Zapadnom Balkanu, i nije imala slavnu sudbinu. „Međutim, ne čudi oslanjanje na takve strategije, jer je Zapad u većini slučaja imao reaktivne politike umjesto prijeko potrebnog pro-aktivnog djelovanja u regionu.
Ovo je način da se iz te spore reakcije Zapada izvuče najveća politička korist od strane onih lokalnih koji se oslanjaju na tako agresivne retoričke poteze“. Dosadašnje iskustvo govori da takve retoričke akcije zapravo doprinose urušavanju sistema u samoj BiH, ukazuje Vuković, jer se svakog puta izlazilo u susret tim maksimalističkim zahtjevima, kako bi se simirila situacija. Pragmatizam se, dodaje, pokazao veoma destruktivnim, i to je ozbiljna lekcija za sve buduće strategije Zapada.
Opet se priča o mogućnosti novog rata u BiH ili da su novi incidenti u nekom obliku neminovni. Koliko je Zapad svjestan ozbiljnosti krize?
– U ovom trenutku ratna dejstva slična onima s početka devedesetih su teško moguća, prije svega jer su izmijenjene političko-bezbjednosne okolnosti koje su doprinijele tako destruktivnoj dezintegraciji druge Jugoslavije.
Međutim, kako i sam visoki predstavnik Christian Schmidt napominje, sukobi nižeg inteziteta, kao rezultat rastućih tenzija i urušavanja bezbjednosnih struktura u BiH, su mogući ako se stvari otmu kontroli i međunarodna zajednica ne posveti ozbiljniju pažnju trenutnim procesima.
Tako nešto može biti okidač za ozbiljnije sukobe u bliskoj budućnosti. Zato je preventivno djelovanje u ovom trenutku od egzistencijalnog značaja.
Sasvim je izvjesno da manjak esktremnog eskalatornog potencijala u nekoj mjeri utiče i na nedostatak razumijevanja od strane Zapada kada je u pitanju nijansiranost i kompleksnost trenutne situacije u BiH i ostatku regiona. Brine nedostatak konkretne strategije kojom bi se obeshrabrila dalja eskalacija, i korištenje zapaljive retorike u budućnosti.
Takođe, ono što zabrinjava je nagla militarizacija regiona, posebno Srbije. Uporedo postaje sve jasnije da se militarizacija policijskih snaga Republike Srpske ubrzano dobija zabrinjavajuće proporcije.
Ako uz sve to dodamo izvještaje koji govore o rastućem broju opskurnih udruženja u regionu koja oponašaju djelovanje sličnih para-državnih organizacija u Rusiji, opravdana je zabrinutost za stabilnost Zapadnog Balkana.
Osim krize u Bosni, nedavno smo bili svjedoci i krizne situacije u Crnoj Gori, zatim na sjeveru Kosova. Koliko su oni u stvari manifestacija iste krize i možemo li reći da put ka stabilnosti regiona ide preko Kosova?
-Nema sumnje da se radi o uvezanim krizama. Pitanje je analitičke optike da li je rješenje moguće naći tretiranjem pitanja odnosa Srbije i Kosova, ili se radi o mnogo širem problemu. Ono što je izvjesno je da su neodrživa rješenja koja bi svaku od ovih kriza tretiralo kao izolovane procese.
Prije svega jer u svakoj od ovih kriza postoji jedan regionalni akter koji je sveprisutan, i taktički gledano, za takvog aktera najveća korist je postojanje mogućnosti da drži otvorenim različita žarišta koja može aktivirati ukoliko se procesi na drugom mjestu oduzmu kontroli. To je nešto što Zapad sve više primjećuje i integriše u svoje strateške planove vezane za Zapadni Balkan.
Ambasador Rusije u BiH Igor Kalabuhov kazao je nedavno da njegova država suštinski podržava produženje misije EUFOR-a Althea, ali da teško može podržati predloženi tekst rezolucije Vijeća sigurnosti UN ukoliko on bude obuhvatao i ulogu Visokog predstavnika Christiana Schmidta. Šta se može očekivati?
To su zakulisne igre Rusije koje se koriste da se unese strateška konfuzija. Mnogo je korisnih nejasnoća koje trenutno postoje u odnosima Rusije i Njemačke. Neke od tih nejasnoća se direktno vezuju i za Zapadni Balkan. Strategija ucjene koju koristi Rusija sada daje rezultate, jer je izvjesno da se budućnost već skromnog EUFORa direktno vezuje za dalje slabljenje uloge OHR u BiH.
Postavlja se pitanje je li Zapad u stanju da se odupre tim ucjenama, i šta može iskoristiti da se dalja erozija sistema i stabilnosti u BiH zaustavi. Moguće da će se i ovo pitanje koristiti kao neka vrsta monete za potkusurivanje odnosa Moskve i Berlina, i da ćemo o rezultatima biti naknadno upoznati.
Koliko ohrabruje novi angažman SAD-a na Zapadnom Balkanu (imenovanja diplomata Hila, Escobara, O’Briena, Marfija)?
-Povećano interesovanje za situaciju u regionu je prvenstveno rezultat konačnog konsolidovanja kadrovskih rješenja unutar State Departmenta. Blinkenovi prethodnici, Tilerson i Pompeo, za sobom su ostavili dosta nesređen sistem, rezultat njihovog djelovanja u okviru Trampove doktrine “sušenja močvare”. Samim tim bilo je potrebno određeno vrijeme, nekih desetak mjeseci, da se promišljeno i postepeno odabere kadar koji će iznijeti teret revitalizacije State Departmenta, i povratak SAD svojim standardnim i očekivanim vanjsko političkim prioritetitma.
Sada je već očigledno da region Zapadnog Balkana zauzima visoko mjesto na agendi State Departmenta. Sporazum koji je potpisan u Washingtonu između Kosova i Srbije, gdje se više govori o Izraelu, Hezbolahu, pravima LGBTQ zajednice, kao i Huawei 5G mreži, jasno upućuje da je region dugo bio moneta za potkusurivanje. Sada imamo profesionalce koji poznaju situaciju na terenu, sa jasnim zaduženjima, i nadajmo se jasnom strateškom vizijom.
Kako vidite situaciju u Crnoj Gori, godinu dana od promjene vlasti?
– Zabrinjava činjenica da se ni nakon godinu dana od izbora nove Vlade, vladajuća većina još uvijek nije u stanju naći modalitet kojim bi konsolidovala svoje institucionalno vođenje državom. Očigledno je da su ideološke razlike zajedno sa usko-partijskim interesima uticale na činjenicu da se nova vladajuća većina nije najbolje snašla na poziciji vlasti. Model tehnokratske vlade se pokazao manjkavim, jer se kroz taj model autoritet dao pojedincima koji nijesu zavrijedili te funkcije kroz sopstveni izborni program ili angažman.
Samim tim su i mnoga očekivanja od novih vlasti ostala neispunjena, što rezultira rastućim međupartijskim tenzijama i jačanju zapaljive retorike unutar same Vlade. Signal koji je poslao Tonino Picula ispred Evropskog parlamenta da Crna Gora trenutno stagnira na evropskom putu zahvaljući trenutnim vlastima je veoma zabrinjavajuća.
