Ljudi rođeni pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih pamte dobro kad su se prvi put u svojim životima susreli s nestašicom. Bilo je to početkom 80-ih, nakon Titove smrti, kad je vlada premijerke Milke Planinc (1982. - 1986.) krenula u drastični obračun s jugoslavenskim dugom.
Ljudi koji su rođeni 60-ih do tog se trenutka nikad nisu susreli s praznim policama i nestašicom artikala. Tokom 70-ih, SFR Jugoslavija se sa starim, umornim i bezidejnim Titom odmicala od baštine liberalnih 60-ih i tonula u novo razdoblje dogmatske letargije. No, ekonomski i potrošački bila je to najslađa dekada titovskog "bon-vivant komunizma" (termin Dine Iordanove). U inozemstvo se putovalo masovno, piše Jutarnji.
Trgovine su bile pune, i to pune uvelike domaćih proizvoda. Ono što domaća industrija nije proizvodila u dovoljnoj količini, dovoljno fino ili dovoljno dobro kompenzirao je Trst. Nakon gradnje autoceste turizam je eksplodirao, a zapadni soda-napitci, kreditne kartice i let avionom omasovili su se u srednjoj klasi. Tadašnji Jugoslaveni sa sažalnom su naklonošću gledali na građane danas kudikamo uspješnijih zemalja poput Češke, Slovačke ili Poljske koji su tada prema Jugoslavenima izgledali demodirano i sirotinjski.
Građani SR Hrvatske i SFR Jugoslavije gledali su loše odjevene Mađare ili Poljake kako ljetovanje financiraju preprodajom šuškavaca - i živjeli u uvjerenju da njihov poredak/komunizam te poredak/komunizam u kojem sami žive nemaju a ma baš ništa zajedničko. To uvjerenje potpirivala je neizravno i državna ideologija. SSSR je u neproglašenom javnom diskursu imao status hegemonskom belzebuba, "real-socijalizam" se smatrao pejorativnom uvredom, a identifikacija i samopoimanje cijele nacije koncentrirali su se u obračune Jugoslavije i SSSR-a u epskim košarkaškim finalima.
U tim finalima SFRJ je tijekom 70-ih pobjeđivala: čak smo i u tome uspješniji, bila je provodna misao tadašnje srednje klase. Imamo i Coca-Colu, i diskoteke, i pasoše, i domaće levisice, i svoj pravi vlastiti rock'n'roll, i još bolju košarku. I - da - nemamo nestašice. U našim dućanima nema praznih polica, a ako niste jako prohtjevni, možete kupiti sve.
Tako je to bilo.
Sve dok nije prestalo biti.
A prestalo je biti nakon 1982., kad se nova savezna vlada premijerke Splićanke Milke Planinc prvi put uhvatila u koštac s enormnim vanjskim dugom. Taj se dug skupljao tijekom "bon-vivant" 70-ih, a povjesničari su to često tumačili tezom da su "svi htjeli da Tito umre sretan". Kad je umro, taj je dug bio prevelik za ignoriranje. Vlada se s njim uhvatila u koštac tako što je pokušala sasjeći potrošnju i uvoz. Limitirana je količina novca koja se mogla iznositi izvan granice. Uveden je devizni depozit na carini. Potrošnja goriva smanjivala se legendarnom vožnjom par - nepar (ovisno o zadnjoj znamenki registarske pločice, vozači su smjeli voziti osobni auto svaki drugi dan).
U špicama zimske potrošnje uvedene su dvosatne ili četverosatne redukcije struje. Limitiran je uvoz nekih tipično uvoznih roba. Neke se stvari više najednom nisu mogle kupiti, recimo, ementaler i banane. Udar na lance nabave ubrzo se proširio na šećer i ulje. No, za "coffee-glutonic nation" (kako je Hrvate definirao vodič Lonely Planeta) najgori je udar bio to što se nije mogla kupiti jedna posebno važna uvozna roba, a to je bila kava.
Sir s rupama
Tako je u jugoslavenske živote prvi put ušla nestašica. Kome trapist nije bio dobar i ko je htio sir s rupama, morao je sjesti u auto i odvesti se do Trsta. Za kavu se čekalo u redu i vuklo privatne veze. Zbog nestašice kave, prvi se put nakon trideset godina u svakodnevicu vratio kaveni surogat, famozna divka. Istarska puča pjesma veli da "moja mama kuha caffe/od cikorije", a moja je generacija prvi put doznala šta je to tačno "caffe od cikorije".
Banana je najednom postala buržujski fetiš. Imati bananu u kući značilo je biti dio elite, a o kulturnom će statusu banane i viskija deset godina kasnije pisati Ivo Žanić u jednom od eseja iz knjige "Smrt crvenog fiće". Nestašica je - naravno - odmah pobudila tipične nuspojave: gomilanje, snalaženje i šverc. Moja pokojna punica opsesivno je u ormaru za posteljinu gomilala kavu.
Poslovođe su se prepredeno dovijali nepoštenoj vezanoj prodaji: recimo, mogli ste kupiti kafu samo ako kupite džezvu. Poznavati poslovođu postalo je gotovo jednako važno kao poznavati liječnika specijalista. Prvi se put u povijesti pojavio ritual da se ljekarima i sestrama na odjel nose paketi kave. Usmena je predaja potpirivala urbane legende. Jedna od njih kazivala je o maloj privatnoj trgovini u Korenici u kojoj - navodno - nekim čudom baš uvijek ima banana. Kavopijama - a moj otac je bio kavopija - svagdan je ovisio o tome da tamo - na stražnjoj polici kredence - postoji "stash" Francka za barem nekoliko dana.
Do tog početka 80-ih, mojoj je generaciji nestašica bila nešto što je postojalo samo u pripovijedanju roditelja. Slušao sam oca i majku kako su pričali u Trumanovim jajima, UNRA-inim paketima i točkicama za brašno. Svijet o kojem su oni pričali meni iz 1980. bio je dalek i nestvaran kao srednji vijek. K tome, on je bio povezan s globalnim događajem - a to je bio svjetski rat i poratna oskudica. Godine 1952. - kad je praizvedena "Mišolovka" Agathe Christie - u Britaniji su se panceta i čokolada mogle kupiti samo na državne bonove. U takvom svijetu, Jugoslavija je bila ista, ili nešto bolja ili mrvu lošija od drugih ratnih pogorelaca. No, 1980. građani Jugoslavije prazne su police i nestašicu povezivali samo sa zemljama kojima - jelte - mi ni po čemu nismo sličili.
Prazne police i oskudica bile su nešto što je svojstveno Rumunjskoj ili SSSR-u, a ne nama. A onda su nas nakon te 1982. nestašice pretvorile u nešto što je puno, puno više sličilo na Rumunjsku ili SSSR nego što smo mi dotad mislili o sebi. A u zemlji koja je imala ozbiljnu popularnu kulturu i kreativne industrije, nije čudo da su oskudice i nestašice ostavile trag i u popularnoj kulturi. "Redukcija struje" bit će naslov i refren pjesme riječkih pankera Termita. Redukcija struje bit će provodni nit i naslovna metafora "Zone sumraka" (1982.) grupe Film. Redukcija struje pojavit će se kao upečatljiv motiv u filmu "Nešto između" (1983.) Srđana Karanovića, a u "Snu o ruži" (1986.) Zorana Tadića žanrovski će se zaplet plesti oko špekuliranja s mesom.
Razdoblje nestašica u Jugoslaviji trajao je - objektivno - razmjerno kratko. Pokušaji vlade Milke Planinc da dug regulira kresanjem uvoza raspali su se već potkraj njezina mandata, sljedeći je premijer Branko Mikulić pao zbog protivljenja Hrvatske i Slovenije, Jugoslavija je potpisala sporazum s MMF-om, a 1988. novi je premijer Ante Marković okrenuo zemlju prema tržišnoj liberalizaciji. Ni ementaler, ni banane više nisu bile tema. Uvoziti se počelo sve i sva, a domaća industrija - štićena dotad od uvoza - u sljedećih će nekoliko godina nestati u ambisu.
Činjenica je - međutim - da je to kratko razdoblje od 1982. do 1986. potpuno promijenilo samopoimanje tadašnje zemlje. Nakon što su se prvi put suočili s praznim policama, Jugoslaveni više nisu mogli vjerovati da su tako drukčiji od Rumunja ili Sovjeta. Narativ o "trećem putu", "nešto između" i "zasebnom putu u socijalizam" najednom je izgubio na uvjerljivosti. Čitavo je društvo ušlo u novu fazu cinizma. Ispod društva se najednom otvorio interesni zijev koji je dijelio klase, ali i republike, pa samim tim doveo i do budućeg rata.
Na jednoj su strani bili oni koji nisu htjeli živjeti bez banana i ementalera, jer je to bio život na koji su navikli i koji im pripada. Na drugoj su strani bili oni koji su egzistencijalno ovisili o svim tim industrijskim kolosima - jugovinilima, dakićima, fapovima, željezarama sisak - i koji postaju svjesni da u diobi karata gube sve. Prvi se put pojavljuje i danas učestali frazem "uvozni lobi". U idućem će desetljeću čitava jedna radnička klasa izgubiti radna mjesta u industriji koja je zbrisana. Gorko su njima prisjele te banane - banane koje smo nakon '88. jeli svi.
Prolazna epizoda
Nestašice 80-ih - ukratko - možda jesu bile kratka, prolazna epizoda. No, one su utisnule pečat u čitavo društvo, društvo koje je trajno izgubilo polituru uspješnosti. S prvim redom za kavu i ulje, čitavom je sistemu nestalo tlo pod nogama. Svoj kredibilitet nikad više nije vratio. Sve što se zbivalo dalje, bilo je samo odgađanje propasti - a tu su propast zapečatile prve prazne police.
Prazne su police, uostalom, ne samo zaljuljale jugoslavenski socijalizam, nego i sasvim dotukle one nama tada omražene - sovjetsko-realsocijalističke. Nestašice, slom lanca nabave i prazni dućani bili su onaj najjasniji, najopipljiviji simptom koji je svakom građaninu, svaki dan nanovo kazivao da taj sistem ne funkcionira. Pune su police - pak - bile liberalima jasni i opipljivi dokaz da (sa svim manama, ipak) funkcionira onaj drugi sistem: kapitalistički. Liberalni su esejisti zato posezali za metaforom "police za kruh": police na kojoj ima kruha svake fele - malog, velikog, integralnog, raženog, pirova - zato što se proizvođači trude zadovoljiti potražnju. U kapitalizmu nije bilo praznih polica. Nije bilo nestašica.
I tako to jest bilo.
Sve dok - opet - nije prestalo biti.
A prestalo je biti tijekom jedne jedine, banalne i ni po čemu neobične jeseni - jeseni 2021.
Jer, ove jeseni globalna javnost prvi se put suočava s fenomenom koji se činio nezamislivim: a to su prazne police i nestašice u srcu razvijenog kapitalističkog svijeta. Sezona praznih polica počela je krajem rujna kad se Britanija prvi put suočila s praktičnim reperkusijama Brexita. Tisuće kontejnera počivale su istovarene u kontejnerskim terminalima Felixstowea i Imminghama, jer nije bilo dovoljno vozača s radnim dozvolama da ih razvezu.
Manjak kamiona doveo je do kraha lanca nabave i oskudica, a oskudica koja je najljuće zapekla građane bila je ona goriva. Britanci su satima čekali pred benzinskim pumpama za koju litru svete tekućine, a gužve pred pumpama morale su starije Jugoslavene podsjetiti na iste takve u SFRJ 1983. ili 1984. Gužve na pumpama koje komemorira špica serije "Sretno dijete" postale su vizualni realitet jedne razvijene zapadne zemlje.
Ono što je počelo u Britaniji, preselilo se u SAD koji je tokom proteklih dana prvi put doživio prizore koje smo dosad povezivali s Ceauşescuom i Brežnjevom. Amerikanci fotografiraju i na društvene mreže puštaju prizore njima sasvim novog, nepoznatog pejzaža: prazne police. Američke luke pune su neiskrcane ili iskrcane, ali neodvezene robe, pred lučkim dokovima gradova Savannah i San Pedro tiskaju se deseci brodova u fili za iskrcaj koji kasni, a na prethodnoj verigi u lancu - na kineskim dokovima Guangzhoua i Daliana - lučka infrastruktura ne može pratiti potražnju. Americi - čitamo - nedostaje skladišnih kapaciteta, dizalica, radnih sati, kamiona, vozača i istovarivača. Biden poput Milke Planinc uvodi real-socijalističku "radnu obvezu": 24-satno dežurstvo na dokovima.
Zapadne novine i portali upozoravaju građane da božićne darove počnu kupovati što prije, da pod borom ne bi imali samo isprintanu sliku. Građani se upozoravaju da se naviknu na čekanje plaćenih proizvoda. Škoda je već zatvorila proizvodne hale jer im nedostaje čipova, a naručeni i avansirani automobili čekaju se i 15 mjeseci. Američki portali građanima su već ponudili listu proizvoda bez kojih bi ubrzo mogli ostati ili ih već nema.
Nisam primijetio da su među njima ementaler i banane, ali kava jest. Kao i gazirana pića, piletina, sladoledi Ben & Jerry, kečap, pahuljice, Toblerone čokolada i toaletni papir. I - da, Pampers pelene. Pampersice su još jedan "luksuzni" produkt koji je jugoslavenska middle class ranih 80-ih kupovala u Trstu, zato što su se s ovu stranu granice smatrale suvišnim luksuzom. Četrdeset godina kasnije, na jednom drugom kraju svijeta, u srcu pulsirajućeg kapitalizma, neki će drugi građani na neko vrijeme dječje guze možda povijati - kao mi tada - u običnu, priprostu gazu.
Za trenutačni slom lanca nabave ekonomisti će imati jednostavno i razumljivo objašnjenje. Reći će da je covid istodobno udario na obje strane tezulje - poremetio i potražnju i ponudu. Otežao je proizvodnju, sasjekao fluktuaciju radnika, zatvorio dio pogona, desetkovao pogonske smjene. Istodobno, potrošačka su se društva nakon dvadesetak mjeseci izolacije i netrošenja dala u veliki, povratnički šoping. "Španjola" je - možda ne sasvim, ali dobrim dijelom ipak - prošla: sad slijede "roaring 20", no ne 1920., nego 2020. U tim okolnostima, došlo je do debalansa ponude i potražnje. Građani suvremenog kapitalističkog svijeta koji su navikli da za svoj novac mogu dobiti sve - i sve brzo i sve lako - najednom su otkrili da su stvari (ipak) malo kompliciranije.
Najednom su postali svjesni da njihov otmjeni češki SUV auto ovisi o nekom čipu s Tajvana, da se njihov mobitel sastavlja u južnoj Kini od sastavnica s pet-šest strana, da proizvodi koje SAD proizvodi mogu zapeti jer se pakiraju u uvezene kutije od kartona te da proizvodi koje kane kupovati u božićnom šopingu do njih dolaze putujući zapetljanim arterijama globalne trgovine, od kineskih i južnoazijskih kontejnerskih terminala, preko velikih brodova, velikih luka u bogtepitaj nedođijama, poput tog Felixstowea, da bi ih potom anonimni i ne naročito plaćeni kamiondžije doveli do skladišta gdje će ih iskrcati i raspakirati jednako anonimni i ne naročito plaćeni prekarci iz filma "Nomadland".
Najednom su postali svjesni da cijeli taj komplicirani, višezglobni svijet rada i infrastrukture mora nauljeno kloparati da bi pod vaše božićno drvce sletio iPhone, ili Toblerone, ili Škoda Kamiq. "Lanci nabave" do jeseni 2021. bili su apstrakcija ekonomske teorije. Sada to više nisu. Sad su jako, prokleto, bolno, opipljivo konkretni.
Kad je 1982. vlada Milke Planinc potpirila nestašice u SFR Jugoslaviji, te su nestašice bile administrativno nametnute. Njih je kreirala jedna vladina administrativna mjera te su jednom istom takvom administrativnom vladinom mjerom mogle nestati kao rukom odnesene.
Danas su stvari, dakako, puno kompliciranije, jer su društva i tržišta kompliciraniji. Današnje nestašice čedo su desetina varijabli nad kojima ni jedna vlada svijeta nema potpunu kontrolu, poneke vlade imaju kontrolu tek nad pokojima od njih, a nad nekim dijelovima ove jednadžbe - kao što su recimo mutacije virusa - moć nema ama baš niko. Ekonomski će optimisti ipak reći da poremećaji ponude ne mogu trajati dugo. Da su oni ipak rezultat kratkotrajnog udara potražnje, te da će - kako je neko sročio - "ujesen 2022. nestašice i prazne police biti davna prošlost".
Možda. Vjerojatno. No, treba imati na umu da ni u Jugoslaviji nestašice nisu trajale jako dugo. Razdoblje najoštrijih mjera restrikcija uvoza trajao je tek koju godinu. Pa ipak - trajno je promijenio to društvo. Promijenilo je kod ljudi percepciju društva u kojem žive, poljuljalo je vjeru u to društvo i trajno promijenilo pogled na vladajući narativ. Jednom kad se suočilo s praznim policama, jugoslavensko (ili poljsko, ili rumunjsko…) društvo više nije bilo isto. Hoće li biti britansko, ili američko?
Pogled koji mijenja ljude
Prazne police će iščeznuti. Njih možda već za koji mjesec neće biti. Ali - pogled na prazne police mijenja ljude. Nauči ih da shvaćaju da nešto poput ementalera ili pampersica ili kečapa nije samo po sebi dano i neupitno. Navikne ih da shvaćaju da to odnekud dolazi, i da ta neupitna činjenica može postati i te kako upitna zaljulja li se taj komplicirani mehanizam.
Stoga bi bolje bilo da taj mehanizam bude manje kompliciran, da manje ovisi o nekim egzotičnim halama, dalekim morima i kontejnerskim terminalima. Pa je možda bolje imati svoj vrt i hranu. Ili -svog čovjeka koji ima vrt i hranu. Ili - vlastitu tvornicu vune, ili kartona, ili kečapa, ili telefona. Ili - naposljetku - vakcine.
Prizor praznih polica sravnio je trajno i konačno vjeru u najopojniju i najzagovaraniju intelektualnu ideju 20. stoljeća: socijalizam. Hoće li prizori praznih polica poljuljati vjeru u drugu ideju, za koju se mislilo, pa i još misli, da je ireverzibilna, nepobjediva i neumitna? A to je globalizacija.
