U nedavnom tekstu o učeničkom zločinu u Beogradu pisali smo o oslabljenom sistemu i u Bosni i Hercegovini i o mnogim opasnostima da se nešto slično može desiti i kod nas.
Jasno smo naglasili da želimo da upozorimo našu javnost kao i obrazovnu zajednicu na probleme koji su evidentni i koji sasvim sigurno mogu dovesti do velike opasnosti.
Nema granica
Jasno je da za ovakve zločine nema granica i da ništa nije daleko te da se to vrlo brzo može desiti i kod nas. Iznijeli smo i sumnju u spremnost i sistema i društva da se bori sa svim nedaćama i da spriječi eventualno nastajanje ovakvih zločinačkih napada sa tragičnim posljedicama.
Kao ilustracija neka nam posluži i nedavna prijetnja učenika srednje škole u Bihaću. Srećom, policija je spriječila da se to pretvori u strašan zločin.
Pucanj u Lukavcu nas je uvjerio da smo, nažalost, bili u pravu. Pokazalo se da nema adekvatne akcije niti mjera zaštite u školama. Društveni procesi su dugotrajno uništavali pozitivni ambijent.
Doveli su do tačke usijanja kada društvo nema pravog odgovora.
Evidentan je teror drugova, nedostatak empatije i poštovanja. Izgubljen je i osjećaj za pozitivne društvene pojave.
Tu su i nerealne ambicije roditelja, nedostatak uloge porodice, olakšan pristup naoružanju, nedostatak vaspitne dimenzije u školama, pa i dramatičan ambijent u kome živimo.
Sve to postaje naša svakodnevnica na koju se, nažalost postepeno, navikavamo, a koji stvara pretpostavke za razne ispade sa tragičnim posljedicama.
Niko u svijetu nije imun od ovih problema, ali se svim mogućim sredstvima i prevencijom uspješno bore protiv ovakvih prijetnji.
Nastavnici uplašeni
Razgovarao sam sa nekim nastavnicima poslije ovog najnovijeg napada u školi u Lukavcu. Oni su jako zabrinuti. Tvrde da će se zaključavati u učionice i teško davati loše ocjene učenicima.
Ozbiljno su uplašeni. Nemaju namjeru biti sljedeće žrtve. Sve ovo će sigurno ostaviti traga na njihovo obavljanje svete dužnosti učenja novih generacija.
Vlasti, kako one obrazovne tako i u cjelini, ne pokazuju ozbiljnu namjeru da se suoče sa ovim problemom niti imaju dovoljno znanja i spremnosti. O tome nešto kasnije...
Sada želimo istaknuti nerazumljivu odluku da se nastava u Tuzlanskom kantonu završi u školama prije nego što je to planirano.
Kakva je to mjera? Šta ona u sebi sadrži kao prevenciju mogućih nesretnih procesa? Šta će biti bolje u idućoj godini nego do konca ove, ako se ne poduzme prave mjere?
Da smo mi slijepi i gluhi na upozorenja i na detekciju negativnih pojava u njihovom začetku poslužit ću se izjavom na Facebooku koju je napisao jedan tuzlanski novinar:
„I vezano za jednu školu javno se oglasila majka jedne učenice, sa zaista upozoravajućim ispadom jednog kolege njene kćerke. Po mišljenju mnogih problem je bio ozbiljan. Međutim, niko nije reagirao i nastava je nastavljena kao da se ništa nije desilo“
I upravo takav razvoj događaja pokazuje nespremnost menadženta u školama da preventivno djeluju i da u osnovi spriječe nastajanje bilo kojeg negativnog postupka.
Udesi u Sarajevu
Nekako nam se u ovom trenutku nameće formalizam kod nastojanja da se prevenira problem. Pri tome mislimo i na učestale saobraćajne udese sa smrtnim ishodom u Sarajevu.
Lokalne vlasti su reagirale na način da su između ostalog smanjile ograničenje brzine sa 50 km na sat na 30 km/h, sa uvjerenjem da će to smanjiti broj saobraćajnih nesreća.
Pozitivno je to što su reagirali. Ali, oni koji su "ubice" za volanom voze mnogo više od 100 km/sat. Šta za njih znači ovo ograničenje? Ništa.
Oni će i dalje voziti kao do sada.
Ovdje je jasno da ima mnogo više pitanja nego odgovora.
Vratimo se obrazovanju, pri čemu želimo da pozdravimo najnoviju reakciju federalne ministrice obrazovanja. Međutim, to je mjera koja samo djelomična.
Ona sigurno neće postići efekt koji svi željno očekujemo, a to je da spriječimo ubilačke nasrtaje nezadovoljnih učenika u školama.
Povećanje broja psihologa i sociologa u školama će pomoći da se problem detektuje. Ipak, kako u daljnim procesim izolirati izgrednike, toga nema nigdje predviđeno.
Pokušaj ubistva u Lukavcu koji je učinio maloljetnik koji je prethodno izbačen iz Katoličkog školskog centra u Tuzli zbog nediscipline i višekratnih prekršaja jasno pokazuje da mjere koje su preduzele školske institucije u konačnici nisu postigle svoj cilj.
Pokazuju to i poruke koje je potencijalni ubica pisao svojim kolegama. Sada smo došli u situaciju da se moraju poduzimati ozbiljnije mjere.
No, ne samo ministarstva obrazovanja nego i sve druge institucije, institucije represije prije svega kao i sudski organi kako bi se energičnim rekacijama spriječili ovi pucnji u našu budućnost.
Svakako i da opći politički ambijent uništava društvo. Partikularni politički interesi, pri čemu pojedinci ne biraju riječi i djela da bi samo sačuvali svoje privilegije, sigurno onemogućuju adekvatne reakcije.
Iskoristit ćemo priliku i ponovo podsjetiti na vrlo efikasan finski sistem kojima su oni smanjili agresivne i ubilačke postupke.
To je inovativan pristup sprečavanja vršnjačkog nasilja tzv. KiVa sistemom.
Naime, KiVa metoda je inovativni finski program protiv zlostavljanja temeljen na školskim aktivnostima, istraživanju i dokazima za sprečavanje zlostavljanja i zaustavljanje uznemiravanja u učionicama i izvan njih.
Šta je KiVa metoda?
KiVa je akronim za strategiju, dolazi od finske reči "Kiusaamista Vastaan". To znači "protiv maltretiranja". Strategija je nastala na Univerzitetu u Turkuu 2007. godine.
Brojne škole u Finskoj koriste ovu metodu u borbi protiv vršnjačkog nasilja. Postignuti rezultati su impresivni ne samo sa smanjenjem vršnjačkog nasilja nego u skoro potpunom eliminacijom ove pošasti.
To je efikasna metoda koja je našla primjenu i nizu drugih evropskih zemala. Brojne studije su potvrdile efikasnost ove metode .
Cilj ove metode je smanjenje, sprečavanje i kontrola uznemiravanja među učenicima bilo koje vrste, uključujući i maltretiranje preko interneta.
Fokus djelovanja usmjeren je prvenstveno na svjedoke i gledaoce i to je ključni aspekt metode, a ne isključivo fokus na žrtvu ili žrtve. Zašto na svjedoke?
Pa i mi smo svjedočili vršnjačkom nasilju koje se prikazuje na mrežama, ali i među navijačkim skupinama i njihovom uživanju u bolovima koje trpi žrtva.
Dakle, metode postoje. Međutim, da li volja i sistematičnost i vjera u trajna rješenja zarad naše budućnosti, ostaje da se vidi.
(Autor teksta je ekspert u oblasti obrazovanja)
