Zoran Milanović postaje osebujna ličnost, a iza utegnutog i po mjeri sašivenog odijela izgleda da se nalazi čovjek koji voli izvoditi verbalne vratolomije. Jer, ne prođe dan a da se aktuelni hrvatski predsjednik verbalno ne obruši na neku ličnost iz hrvatskog javnog života, a lista onih koji su bila meta njegovih jezičkih opservacija svakim je danom duža.
Kanonadu političkih uvreda uputio je mnogim akterima ljeve društvene scene u Hrvatskoj, među kojima su novoizabrani predsjenik SDP-a Peđa Grbin i profesor Žarko Puhovski, piše AlJazeera Balkans.
I dok većina hrvatske javnosti sa zgražanjem prati „goropadnog Milanovića“ u njegovim javnim nastupima ima i onih koji smatraju kako se iza svega krije dobro osmišljena politička taktika. Zato profesor Puhovski smtra da se Milanovićevo ponašanje treba razumijevati iz nekoliko perspektiva pa čak i one u kojoj je sve neprilično izgovoreno u proteklih desetak dana zapravo vješto upakovan politički marketing namijenjen tačno određenom dijelu hrvatske javnsoti.
Uglavnom napada ljevicu
„Moguće da je to ponašanje racionalno ukoliko je on doista odlučio preći na desnicu, jer on ima u ovom tenutku veoma ozbiljnu podršku na desnoj strani političkog spektra budući da uglavnom napada ljevicu i jasno zastupa suverenističke stavove i rekao sam da se ponaša kao nezakoniti policijski sin Franje Tuđmana. Međutim, iskustvo s njim upozorava na to da je moguće da počne sutra napadati desnicu, jer kod njega se zapravo ne zna što će mu u nekom trenutku pasti na pamet. Ako se to pokaže da tu nema ni ove elementarne, ma koliko antipatične za neke od nas, političke orijentacije onda se doista radi o tomu da je izgubio osnovnu racionalnost i to je zaosta loše za javnu atmosferu“.
Bez obzira šta bio krajnji cilj stručnjakinja za odnose sa javnošću i bivša članica SDP-a Aleksandra Kolarić smatra da je Milanovićeva komunikacija veoma štetna za zahrvatsko društvo u cjelosti. Govorom kojim se služi Milanović derogira instituciju predsjednika i narušava povjerenje koje građani imaju u demokratske institucije zemlje.
„Što se tiče javne komunikacije predsjednika Milanovića vidim da ona ima nekoliko učinaka na društvo i smatram da ni jedan učinak nije dobar. Prvo, ovakva komunikacija definitivno loše utječe na vjerodostojnost institucije predsjednika i povjerenje građana u samu instituciju, i ruši percepciju te institucije među građanima. Svaka demokracija počiva, u biti, u povjerenju građana u demokratske institucije, a u našem društvu je to povjerenje, dijelom s pravom dijelom zbog određenih drugih elemenata, dosta poljuljano tako da mislim da ta posljedica komunikacije predjsjednika Republike nije dobra“.
Osim toga, dodaje Kolarić, Milanovićevo ponašanje u javnom prostoru ruši razinu dijaloga i razgovora u javnosti.
„Taj dijalog u javnosti različitih aktera, onih na vlasti, analitičara, novinara, sve to što se događa u javnom prostoru obično ima dvostruki cilj. Ima za cilj da građanima, kroz raspravu, koja bi trebala biti argumentirana razjasni društvene teme i probleme kako bi građani mogli složiti utemeljen stav. S druge strane, takva javna rasprava ponekad ima dobar učinak na zakonadavca, na parlament i vladu jer pomogućava njima da prilagođavaju svoje odluke. Ovakva razina javne rasprave je beskorisna za društvo a i loša je. Ono što me najviše zabrinjava nije sam predsjednik, jer predsjednik dođe i ode, ali ono što me zabrinjava, kada pogledam u društvo, jeste dio građana koji plješću, navijaju i uživaju u javnoj retorici čiji je jedini cilj ponižavanje i vrijeđanje drugih građana“.
Mangupsko ponašanje kao politički igorkaz
Ovakvo ponašanje, kaže Puhovski još više čudi kada se zna da Milanović dolazi iz situirane i privilegirane porodice, a njegov otac je u vrijeme socijalističke Jugoslavije bio partijski funkcioner. Mnogi se baš zbog toga pitaju nije li ovakvo „mangupsko“ ponašanje zapravo samo politički igorkaz. Puhovski kaže moguće, ali dodaje da je, ipak, riječ o ispoljavanju karakternih crta kojima se i sam predsjednik javno ponosi.
„Njegov otac je bio drugorazredni partijski funkcionar. To ne mijenja stvar, on je bio u privilegiranom sloju ljudi, i o tome nema spora. Meni se čini da je on pustio, kako je sam rekao, svoj karakter da dođe do izražaja. On je rekao da se bira 'predsjednika sa karakterom'. Njegov karakter jeste taj prznički i svađalački i o tome nema spora. Sada je pitanje koliko daleko to ide, što to sve može značiti, međutim čini mi se potpuno očitim da se on svađa na sve strane, ali ako ostane na ovoj orijentaciji na svađi sa ljevicom ili tzv. ljevicom onda je moguće da to bude jedna, ma koliko meni ne naročito simpatična, racionalna politička odluka. Ako ne, onda je riječ o nekom izgubljenom, iracionalnom diskursu, odnosno nije dobro reći diskurs nego brbljanju“.
Osim toga, Milanović je sa dosta nipodaštavanja govorio o susjednim zemljama, posebice Bosni i Hercegovini i sve te izjave u sebi nose mnoštvo uvreda, kaže Kolarić.
„Definitivno sve te izjave koje je predsjenik dao su loše i ne samo neodgovorne, one sadrže u sebi mnoštvo uvreda, štio je jednostavno izuzetno loše za javni dijalog. Ne samo za odnose s drugim zemljama, koje je spominjao, nego su loše jer u sebi imaju elemente verbalnog nasilja. Nikakve istine predsjednik nije otkrio, to nisu nikakvi hrabri odgovori, to je jednostavno neprimjeren riječnik koji sadrži uvrede za političku javnu raspravu“.
Stav zagrebačkog asvalta
A stav prema Bosni je posebice problematičan zaključuje Puhovski, koji smatra da on izvire iz određene vrste urbanog elitizma.
„On ima stav zagrebačkog asvalta. Bosna - to je nešto tamo; tamno, daleko, istočno, balkansko, primitivno itd., i to je očito potka njegovih izraza koji se katkad mogu doslovce u tim formulacijama naći. Meni se čini da sebi dopušta da govori nepromišljeno, što mu padne na pamet i to je naravno za nekoga tko je predsjednik države opasno“.