Početkom novembra, mjesecima prije početka rata, direktor CIA-e William Burns posjetio je Moskvu kako bi iznio upozorenje: SAD su vjerovale da se ruski predsjednik Vladimir Putin priprema za invaziju Ukrajine. Ako nastavi, suočit će se s štetnim sankcijama ujedinjenog Zapada.
Američki šef špijuna bio je povezan sigurnim telefonom Kremlja s gospodinom Putinom, koji je bio u crnomorskom ljetovalištu Sočiju, izoliran od svih osim nekoliko pouzdanika. Ruski čelnik nije se potrudio negirati optužbe gospodina Burnsa. Umjesto toga, mirno je izrecitirao popis pritužbi o tome kako su SAD godinama ignorirale ruske sigurnosne brige.
Što se tiče Ukrajine, gospodin Putin je rekao gospodinu Burnsu, to nije prava zemlja.
Nakon povratka u Washington, šef CIA-e je savjetovao predsjednika Bidena da gospodin Putin još nije donio neopozivu odluku, ali je snažno raspoložen za invaziju. S obzirom na to da evropske nacije jako ovise o ruskoj energiji, ruska vojska se modernizirala, Njemačka prolazi kroz promjenu vlada i SAD su sve više usredotočene na Kinu u usponu, g. Putin je dao sve znake da ovu zimu vidi kao najbolju priliku da Ukrajinu vrati pod kontolu Moskve, piše Wall Street Journal.
Tokom sljedeća tri mjeseca, Washington se borio da uvjeri svoje evropske saveznike da postanu jedinstveni front. Same su SAD pokušavale uravnotežiti dva cilja: odvratiti gospodina Putina, a izbjegavati radnje koje bi on mogao tretirati kao provokaciju; i naoružavanje Ukrajine kako bi invazija bila što skuplja.
Na kraju, Zapad nije uspio ni odvratiti gospodina Putina od invazije na Ukrajinu niti ga uvjeriti da sve veća orijentacija Ukrajine prema zapadu ne prijeti Kremlju.
Do sada je to postao dobro uspostavljen obrazac. Gotovo dva desetljeća, SAD i Evropska unija kolebale su se oko toga kako se nositi s ruskim čelnikom dok je pribjegavao sve agresivnijim koracima kako bi ponovno potvrdio dominaciju Moskve nad Ukrajinom i drugim bivšim sovjetskim republikama.
Osvrt na historiju rusko-zapadnih napetosti, utemeljen na intervjuima s više od 30 prošlih i sadašnjih kreatora politike u SAD-u, EU, Ukrajini i Rusiji, pokazuje kako je zapadna sigurnosna politika naljutila Moskvu, a da je nije odvratila. To također pokazuje kako je gospodin Putin dosljedno smatrao Ukrajinu egzistencijalnom za svoj projekt obnove ruske veličine. Najveće pitanje koje postavlja ova historija je zašto Zapad nije ranije uvidio opasnost.
Washington, i pod demokratskim i republikanskim predsjednikom, i njegovi saveznici isprva su se nadali da će integrirati gospodina Putina u posthladnoratovski poredak. Kad je g. Putin odustao, SAD i njihovi evropski partneri imali su malo apetita za povratak strategiji obuzdavanja koju je Zapad nametnuo protiv Sovjetskog Saveza. Njemačka, najveća evropsko ekonomija, vodila je veliku okladu EU-a na mir kroz trgovinu, razvijajući ovisnost o ruskoj nafti i plinu koju Berlin sada pod međunarodnim pritiskom treba da preokrene.
Kako je sve počelo
Organizacija Sjevernoatlantskog pakta dala je izjavu 2008. da će se Ukrajina i Gruzija jednog dana pridružiti, a tokom gotovo 14 godina nikada nisu dovršile članstvo. EU je sklopila trgovinski sporazum s Ukrajinom ne vodeći računa o snažnom odgovoru Rusije. Zapadna politika nije se odlučno promijenila kao reakcija na ograničene ruske invazije na Gruziju i Ukrajinu, ohrabrujući gospodina Putina da vjeruje da puna kampanja za osvajanje Ukrajine neće naići na odlučan otpor — bilo na međunarodnom planu ili u Ukrajini, zemlji za čiju je nezavisnost više puta rekao da je žalosna nesreća historije.
Korijeni rata leže u dubokoj ambivalentnosti Rusije o svom mjestu u svijetu nakon raspada Sovjetskog Saveza. Smanjenoj Rusiji bila je potrebna saradnja sa Zapadom kako bi modernizirala svoju ekonomiju, ali se nikada nije pomirila s gubitkom kontrole nad susjedima na istoku Evrope.
Nijedan susjed nije bio toliko važan za ruski osjećaj vlastite sudbine kao Ukrajina. Carsko preuzimanje teritorija današnje Ukrajine u 17. i 18. vijeku bilo je ključno za nastanak Rusije kao velikog evropskog carstva. Ruska carstva u kolapsu izgubila su Ukrajinu zbog pokreta za nezavisnost usred poraza u Prvom svjetskom ratu i ponovno 1991., kada su Ukrajinci velikom većinom glasovali za nezavisnost.
Nakon haotičnih 1990-ih, veterani sigurnosnih službi oko gospodina Putina koji je preuzeo rusku vladu gorko su se žalili na ono što su vidjeli kao zadiranje Zapada u tradicionalnu sferu utjecaja Moskve u srednjoj i istočnoj Europi. Niz novih demokratskih zemalja koje su bile sateliti Moskve ili bivše sovjetske republike pridružile su se NATO-u i EU, videći članstvo u obje institucije kao najbolju garanciju svog suvereniteta protiv oživljavanja ruskih imperijalnih ambicija.
Gledano s drugih dijelova Evrope, proširenje NATO-a na istok nije ugrozilo sigurnost Rusije. Članstvo u NATO-u u osnovi je obećanje kolektivne odbrane članice koja je napadnuta. Savez se 1997. složio da neće trajno stacionirati značajne borbene snage u svojim novim istočnim članicama koje bi bile sposobne ugroziti ruski teritorij. Rusija je zadržala golem nuklearni arsenal i najveće konvencionalne snage u Europi.
G. Putin je razmišljao o ruskim sigurnosnim interesima šire, povezujući očuvanje utjecaja Moskve u susjednim zemljama sa svojim ciljevima oživljavanja globalne moći Rusije i učvršćivanja svoje autoritarne vladavine kod kuće.
Veza je postala jasna na ukrajinskim predsjedničkim izborima 2004. Gospodin Putin je unaprijed dao do znanja SAD-u ko bi trebao pobijediti.
Kada je u maju te godine savjetnica Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice posjetila gospodina Putina u njegovoj vikendici izvan Moskve, ruski čelnik ju je upoznao s ukrajinskim predsjedničkim kandidatom Viktorom Janukovičem. Gospođa Rice zaključila je da je g. Putin dogovorio iznenadni susret kako bi pokazao svoj bliski interes za ishod izbora, prisjetila se u nedavnom intervjuu.
Inicijalna izborna pobjeda gospodina Janukoviča bila je poremećena optužbama o prevari i zastrašivanju birača, što je izazvalo sedmice uličnih protesta i štrajkova koji su nazvani Narandžasta revolucija. Vrhovni sud Ukrajine naredio je novo glasovanje na kojem je pobijedio prozapadni kandidat Viktor Juščenko.
Kremlj je vidio narandžastu revoluciju kao destabilizaciju koju sponzoriraju SAD s ciljem povlačenja Ukrajine iz orbite Moskve – i kao uvod u sličnu kampanju u samoj Rusiji.
Kako bi ublažila zabrinutost Moskve, Busheva administracija je istaknula ograničenu financijsku podršku koju je dala ukrajinskim medijima i nevladinim organizacijama u ime promicanja demokratskih vrijednosti. Ukupno je iznosila 14 miliona dolara. Bijela kuća smatrala je da je to skromna svota u skladu s Bushovom "agendom slobode" koja podržava demokratiju, ali jedva dovoljna da promijeni tok historije.
Gesta je samo potvrdila ruske sumnje. “Bili su impresionirani rezultatom za koji su mislili da smo ga dobili za 14 miliona dolara”, prisjetio se Tom Graham, viši direktor za Rusiju u Vijeću za nacionalnu sigurnost gospodina Busha.
Tri mjeseca nakon što je ukrajinsku vladu izgubio od prozapadnog predsjednika, g. Putin je osudio raspad Sovjetskog Saveza kao “najveću geopolitičku katastrofu vijeka”.
"Za tango je potrebno dvoje, Putin više nije želio tango"
Američka obavještajna služba saznala je 2005. da je Putinova vlada provela široku reviziju ruske politike u "bliskom inozemstvu", kako je Kremlj nazvao bivše sovjetske republike. Od sada će Rusija zauzeti asertivniji pristup i energično se boriti protiv percipiranog utjecaja SAD-a.
Poruku su čuli i ukrajinski dužnosnici. Kada je šef kabineta predsjednika Juščenka, Oleh Rybachuk, posjetio Kremlj u novembru 2005., razgovarao je o narandžastoj revoluciji s gospodinom Putinom. G. Rybachuk opisao je ulične proteste kao autohtoni pokret Ukrajinaca koji su htjeli izabrati svoj vlastiti politički smjer.
Gospodin Putin je tu ideju oštro odbacio kao besmislicu. Rekao je da je pročitao sve izvještaje svojih obavještajnih službi i da je znao da su pokret orkestrirali SAD, EU i George Soros, prisjetio se gospodin Rybachuk u intervjuu.
Na odvojenom susretu, gospodin Bush je pitao gospodina Putina zašto misli da je kraj Sovjetskog Saveza najveća tragedija 20. vijeka. Zasigurno je smrt više od 20 miliona sovjetskih građana u Drugom svjetskom ratu bila gora, rekao je gospodin Bush. Gospodin Putin je odgovorio da je propast SSSR-a bila gora jer je ostavilo 25 miliona Rusa izvan Ruske Federacije, prema gospođi Rice, koja je bila prisutna.
Međutim, gospodin Putin je zapadnoeuropskim sagovornicima pokazao drugo lice, ohrabrujući ih da vjeruju da želi da Rusija bude dio šire evropske porodice. Ubrzo nakon što je postao predsjednik, oduševio je njemački parlament govorom u kojem je obećao izgradnju snažne ruske demokratije i saradnju sa Zapadom. Govoreći tečnim njemačkim, usavršenim dok je bio časnik KGB-a u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, izjavio je: "Hladni rat je gotov."
Šarmirao je političare i poslovne čelnike širom Evrope i otvorio putove za unosnu trgovinu. Evropski čelnici nazvali su Rusiju "strateškim partnerom". Njemački kancelar Gerhard Schröder i italijanski premijer Silvio Berlusconi bili su među onima koji su ga smatrali bliskim prijateljem.
Gospodin Putin je lično bio aktivan u omogućavanju dobrih ekonomskih odnosa, prisjetio se dugogodišnji njemački diplomat Wolfgang Ischinger. Na jednom sastanku se pojavilo pitanje birokratskih prepreka njemačkoj kupovini ruskog drveta. G. Putin je nazvao resornog ministra i riješio stvar za nekoliko minuta.
"Putin je rekao 'U redu, problem riješen - šta je sljedeće?'", prisjetio se gospodin Ischinger.
Percepcije su se promijenile u januaru 2007., kada je g. Putin izrazio svoju rastuću frustraciju oko Zapada na godišnjoj Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji. U dugom i ledenom govoru osudio je SAD zbog pokušaja zavladavanja unipolarnim svijetom silom, optužio je NATO za kršenje obećanja širenjem na istok Evrope i nazvao Zapad licemjernim jer drži predavanja Rusiji o demokratiji. Jeza se spustila na publiku zapadnih diplomata i političara u luksuznom hotelu Bayerischer Hof, prisjetili su se sudionici.
"Govor nismo shvatili ozbiljno koliko smo trebali", rekao je gospodin Ischinger. "Za tango je potrebno dvoje, a gospodin Putin više nije želio tango."
"Ostavili smo Ukrajinu u sivoj zoni"
Ponašanje gospodina Putina s prozapadnim čelnicima postalo je agresivnije. Na sastanku s jednim balkanskim šefom države tokom energetskog summita u Hrvatskoj, g. Putin je osudio NATO i nazvao njegovo odvajanje Kosova od Srbije najvećim kršenjem međunarodnog prava u novijoj histoiji. Godinama kasnije, Kosovo će navoditi kao presedan za otimanje Krima od Ukrajine.
Njegov bijes raste, g. Putin je zveckao kroz pritužbe. Vikao je psovke na svog prevoditelja, koji se trudio održati korak.
“Soba je utihnula. Bilo je nevjerovatno neugodno: predsjednik moćne Ruske Federacije maltretirao je pukog prevoditelja koji je pokušavao raditi svoj posao”, rekao je jedan sudionik.
U Ukrajini se predsjednik Juščenko borio da ispuni nade narandžaste revolucije da bi zemlja mogla postati prosperitetna demokratija zapadnog tipa. Fraktirana politika, endemska korupcija i ekonomska stagnacija umanjili su njegovu popularnost.
Gospodin Juščenko je nastojao usidriti mjesto Ukrajine na Zapadu. Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu u januaru 2008. susreo se s gospođom Rice, dotad američkim džavnim seketarom, i molio je za put za ulazak u NATO. Procedura pristupanja savezu nazvana je Akcijski plan za članstvo ili MAP.
“Treba mi MAP. Moramo ukrajinskom narodu dati strateški fokus na daljnji put. Ovo nam je stvarno potrebno”, rekao je gospodin Juščenko, prisjetila se gospođa Rice.
Gospođa Rice, koja je u početku bila nesigurna u to da li je Ukrajina u NATO-u, dala je neobavezujući odgovor. Kada se o zahtjevu raspravljalo u Vijeću za nacionalnu sigurnost, gospodin Bush je rekao da bi NATO trebao biti otvoren za sve zemlje koje ispunjavaju uvjete i žele se pridružiti.
Summit NATO-a zakazan je za april 2008. u Bukureštu, u ogromnoj palači parlamenta izgrađenoj za bivšeg rumunskog komunističkog diktatora Nicolaea Ceauşescua. Sastanci saveza obično su unaprijed dobro planirani. Koliko god se trudila, Bijela kuća nije mogla nadvladati njemački i francuski otpor da ponudi MAP Ukrajini i Gruziji.
Berlin i Pariz ukazali su na neriješene teritorijalne sukobe u Gruziji, nisku javnu podšku NATO-u u Ukrajini, te slabost demokratije i vladavine prava u obje države.
Gospođa Merkel, prisjećajući se govora gospodina Putina u Münchenu, vjerovala je da će pozive u NATO vidjeti kao izravnu i namjernu prijetnju za njega, rekao je Christoph Heusgen, njen glavni diplomatski savjetnik u to vrijeme. Također je bila uvjerena da Ukrajina i Gruzija neće donijeti NATO-u nikakve koristi kao članica, rekao je gospodin Heusgen.
Gospođa Merkel je unaprijed rekla Putinu da NATO neće pozvati Ukrajinu i Gruziju da se pridruže jer je savez podijeljen po tom pitanju, ali je ruski čelnik ostao nervozan, podsjetio je Heusgen.
Kako se približavao summit NATO-a, g. Bush je održao videokonferenciju s gospođom Merkel, ali je ubrzo postalo jasno da prije toga neće biti postignut konsenzus.
"Izgleda kao pucnjava kod OK Corrala", rekao je gospodin Bush, prema Jamesu Jeffreyju, tadašnjem predsjednikovu zamjeniku savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Gospođa Merkel bila je zbunjena američkom referencom i okrenula se svom prevoditelju, koji je priznao da ni on nema pojma što je američki predsjednik mislio.
Tokom večere u Bukureštu, g. Bush je iznio svoj argument da je Ukrajini i Gruziji dao MAP - bezuspješno. Sljedećeg dana, gospođa Rice i savjetnik za nacionalnu sigurnost Stephen Hadley pokušali su pronaći kompromis sa svojim njemačkim i francuskim kolegama.
Gospođa Rice, stručnjakinja za Sovjetski Savez i Rusiju, rekla je da je Putin želio iskoristiti Ukrajinu, Bjelorusiju i Gruziju za obnovu ruske globalne moći, te da bi proširenje štita članstva u NATO-u mogla biti posljednja prilika da ga zaustavi. Njemački i francuski dužnosnici bili su skeptični, vjerujući da je ruska ekonomija preslaba i ovisna o zapadnoj tehnologiji da bi ponovno postala ozbiljna prijetnja.
Na posljednjoj sjednici, gospođa Merkel je u kutu sobe raspravljala s čelnicima iz Poljske i drugih istočnih članica NATO-a, koji su se snažno zalagali u ime Ukrajine i Gruzije. Litvanski predsjednik Valdas Adamkus oštro je kritizirao stav gospođe Merkel, upozoravajući da bi neuspjeh u zaustavljanju ponovnog oživljavanja Rusije na kraju ugrozio istočni bok saveza.
G. Bush je zamolio gospođu Rice da se pridruži živahnoj raspravi. Jedini zajednički jezik gospođe Merkel, istočnoeuropskih čelnika i gospođe Rice bio je ruski. Dakle, kompromisna izjava je dogovorena na ruskom, a zatim sastavljena na engleskom, rekla je gospođa Rice.
"Danas smo se dogovorili da će ove zemlje postati članice NATO-a", stoji u tekstu. Ali nije rečeno kada. I nije bilo MAP-a.
Mnogi ukrajinski pristaše bili su ohrabreni. No, neki dužnosnici u Bukureštu strahovali su da je to najgore od oba svijeta. NATO je upravo naslikao metu na leđima Ukrajine i Gruzije ne dajući im nikakvu zaštitu.
"Činjenica je da smo odbili zahtjev Ukrajine i, da, ostavili smo Ukrajinu u sivoj zoni", rekao je Radoslaw Sikorski, tadašnji ministar vanjskih poslova Poljske, u intervjuu.
Gospodin Putin pridružio se summitu sljedećeg dana. Govorio je iza zatvorenih vrata i jasno iskazao svoj prezir prema potezu NATO-a, opisujući Ukrajinu kao "izmišljenu" zemlju.
U javnim komentarima toga dana također je doveo u pitanje je li Krim pravilno prebačen iz Rusije u Ukrajinu tokom sovjetske ere. Daniel Fried, koji je bio najviši dužnosnik State Departmenta za Evropu, i Mariusz Handzlik, tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost poljskog predsjednika, skočili su na noge od šoka. Bio je to rani znak da gospodin Putin neće dopustiti da status quo ostane.
Guzija - početak ekspanzionističke politike
Četiri mjeseca kasnije, ruska vojska je napala Gruziju, iskorištavajući sukob između gruzijske vlade i separatista koje podržava Rusija. Rusija nije zauzela Tbilisi, glavni grad Gruzije, ali je pokazala da nema zastoja u intervenciji u susjednim zemljama koje su htjele ući u NATO.
Strah gospodina Putina da će narodna revolucija u ukrajinskom stilu zaraziti Rusiju pojačan je valom demonstracija u ruskim gradovima koji je počeo 2011., kada su deseci hiljada izašli na ulice protestvujući protiv nedostatka demokratije. “Za poštene izbore” bio je slogan protestanata.
G. Putin je vjerovao da su protesti bili pokušaj pod pokroviteljstvom SAD-a za njegovo svrgavanje, rekao je Ivan Krastev, bugarski politolog koji je kasnije prisustvovao večeri koju je priredio gospodin Putin u Sočiju. Ruski predsjednik je svojim gostima rekao da ljudi na ulice nisu izašli spontano, već ih je potaknula američka ambasada, rekao je Krastev. “On stvarno vjeruje u to.”
Kremlj je organizirao velike protumarševe, koje su nazvane "protunarandžastim demonstracijama".
Sporadični prodemokratski protesti nastavljeni su gotovo dvije godine, unatoč sve većoj represiji. Gospodin Putin se obračunao s opozicionim strankama, slobodnim medijima i nevladinim organizacijama.
Istodobni protesti Arapskog proljeća, koji su srušili nekoliko autoritarnih vladara na Bliskom istoku, dodatno su pojačali strah gospodina Putina, rekao je gospodin Heusgen, savjetnik gospođe Merkel.
"Tada je postao vatreni nacionalist", rekao je gospodin Heusgen. “Njegova velika tjeskoba bila je da bi Ukrajina mogla postati ekonomski i politički uspješna i da će se Rusi na kraju zapitati ‘Zašto našoj braći idu tako dobro, dok je naša situacija i dalje teška?’
Ukrajina je ponovno visjela o koncu
G. Juščenko je pao na 5% glasova na ukrajinskim predsjedničkim izborima 2010. godine. G. Janukovič je pobijedio - ovaj put pošteno, rekli su međunarodni promatrači - nakon što je vodio kampanju za prijateljske odnose sa Zapadom, a također i Rusijom. Otkrio je da je teško imati oboje.
G. Janukovič je pregovarao o sporazumu o slobodnoj trgovini s EU. U isto vrijeme, međutim, bio je pod pritiskom gospodina Putina da se pridruži carinskoj uniji s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom. Dužnosnici EU rekli su da Kijev ne može učiniti oboje, jer bi se carinska pravila sukobila.
EU je, slijedeći svoj standardni priručnik o trgovini i upravljanju, zatražila da Ukrajina obnovi svoje pravosuđe i poboljša vladavinu prava kao preduvjet za trgovinski sporazum. Rusija je koristila štapiće i mrkve: U raznim je trenucima blokirala uvoz robe iz Ukrajine, ali je Kijevu nudila i jeftinije cijene plina i kredit od 15 milijardi dolara.
U novembu 2013. Kijev je naglo prekinuo pregovore s EU, navodeći ruski pritisak. G. Putin je nacrt sporazuma između EU-a i Ukrajine nazvao "velikom prijetnjom" ruskoj ekonomiji.
Na summitu EU-a u Litvi, gospodin Janukovič je branio suspenziju i zatražio od EU-a da uključi Moskvu u trosmjerne pregovore o sporazumu. Čelnici EU-a odgovorili su da je neprihvatljivo dopustiti trećoj strani da narušava tuđi suverenitet.
"Očekivali smo više", oštro je rekla gospođa Merkel gospodinu Janukoviču u razgovoru koji je uhvatila kamera.
"Imamo velikih problema s Moskvom", odgovorio je Janukovič. “Ostao sam sam 3½ godine u vrlo neravnopravnim okolnostima s Rusijom”, rekao je.
