Svijet

Putin je ranjenu Rusiju digao na noge i stekao status nedodirljivog vođe. Sada ih vraća natrag u bijedu 90-ih, a cijela nacija pada u očaj. Evo njihove priče

Marie Oleinik, ruska novinarka za Al Jazeeru, ovako opisuje život prosječnog Rusa: “Nečuvene radnje ruske vlade posljednjih godina nisu povrijedile nas, obične Ruse, samo raspirujući rusofobiju i okrenuvši svjetsku zajednicu protiv nas. Ti postupci, koji su mnogima prouzročili toliko patnje, osakatili su i naše živote na mnogo konkretnije načine. Otprilike u vrijeme aneksije Krima, uzela sam taksi od centra Londona do zračne luke Heathrow. Tijekom tog jednosatnog putovanja stalno sam gledala promjenu tečaja između britanske funte i ruske rublje i užasnuto svjedočila kako pada. Kad sam konačno stigla do zračne luke, funta je vrijedila nevjerojatnih 115 rubalja – 155 posto više u odnosu na samo nekoliko mjeseci ranije kada sam se prvi put preselila u Ujedinjeno Kraljevstvo.”

“Odjednom, zbog nečega što je moja vlada učinila nad čime nisam imala kontrolu, moj život, moje obrazovanje i moja budućnost bili su ugroženi. Turistički posao moje obitelji bio je paraliziran. Uz svu našu ušteđevinu u ruskoj valuti, troškovi obrazovanja u drugoj zemlji, života istanarine su se gotovo udvostručili. Nisam bila sigurna mogu li ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu i nastaviti stavljati hranu na svoj stol.”

“Rusko gospodarstvo nikada se nije oporavilo od tog udarca. Ali život je morao ići dalje. Naučili smo živjeti sa puno manje, prihvatili smo da si više ne možemo priuštiti mnoge stvari. Niski tečajevi, ekonomska stabilnost i česta putovanja u Europu bez viza počeli su izgledati kao priče iz nekog drugog, davno prohujalog vremena – priče koje je nama mladim Rusima ispričala prethodna generacija koja se sjeća kako je izgledao život prije Putina.”

 Izvor: Pavel Zelensky/ AFP

“Tako smo se prilagodili, prihvatili život kakav jest i nadali smo se da će se stvari jednog dana promijeniti – da će reputacija naše zemlje kao carstva zla na kraju izblijedjeti. Možda je kao rezultat tog prihvaćanja, tijekom proteklih nekoliko tjedana, dok je svijet spekulirao o još jednom mogućem ruskom upadu u Ukrajinu, život u Moskvi bio jezivo normalan. Malo je tko spomenuo tu temu. Uostalom, već osam godina živimo u stanju konfrontacije s Ukrajinom, a ta nagađanja nisu bila ništa novo. Činilo se kao da su svi htjeli jednostavno izbjeći čak i razmišljati o mogućnosti rata i posljedicama koje će neminovno uslijediti.”

“Bilo je lakše i umirujuće vjerovati da zapadni mediji dramatiziraju i preuveličavaju situaciju te da Putin nije dovoljno zaluđen da zapravo izvrši invaziju. Čak i dok smo gledali njegov televizijski govor u kojem je odvojio sat vremena da objasni zašto Ukrajina ne bi trebala postojati, u konačnici priznajući neovisnost separatističkih teritorija Donbasa, nadali smo se da je sukob i dalje jako daleko.”

“Tako se ujutro 24. veljače, kada se ukrajinski narod probudio u noćnoj mori sveopće invazije, ruski narod također probudio u našoj vlastitoj noćnoj mori. Naravno, te se dvije situacije nikako ne mogu usporediti. Nismo čuli eksplozije ispred naših prozora, nismo vidjeli tenkove kako se kotrljaju našim ulicama, nismo se bojali za svoje živote. No, dok smo uključivali televizore i fiksirali poglede na međunarodne naslove, također smo shvatili da će se život kakav smo poznavali uskoro raspasti. Kao i naši susjedi Ukrajinci, preko noći smo i mi obični Rusi postali žrtve ruske vlade. A svoju bol ne možemo dijeliti ni s kim ni tražiti podršku od apsolutno nikoga.”

“Globalna zajednica, koja je dugo bila sklona sve Ruse doživljavati kao pristaše i omogućitelje destruktivnog režima, nije gubila vrijeme da se okrene protiv nas. Internet je odjednom bio pun mržnje, uznemiravanja i zlostavljanja usmjerenih na sve Ruse – uključujući i milijune nas koji nikada nismo željeli ovaj rat, koji ga nikada nismo podržavali, koji ga nismo imali priliku zaustaviti.”

Izvor: Kirill Kudryavtsev/ AFP

“Moj partner, koji očajnički treba posao, rekao mi je da je odlučio sakriti rusko državljanstvo u životopisu – bojao se da će ga Europljani nerado zaposliti ruskog državljanina. Odbacila bih to kao paranoju da nekoliko država EU-a već nije prestalo izdavati vize Rusima, zapravo nam govoreći da više nismo dobrodošli. Svi, ljudi na internetu, stručnjaci i političari na TV-u, prosvjednici diljem europskih gradova jasno su dali do znanja da nas sve smatraju odgovornim za Putinove postupke. Jasno su dali do znanja da vjeruju da imamo moć da sve to zaustavimo i da ništa ne činimo.”

“Čak je i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij izrazio sličan stav: “Žele li Rusi rat? Zaista bih želio odgovoriti na ovo pitanje, ali to ovisi o vama, građanima Ruske Federacije”, rekao je u naširoko hvaljenom govoru, pozivajući nas na prosvjed protiv invazije. Istina je da velika većina Rusa ne želi ovaj rat. Ne želimo nikakav rat uopće. Zadržavali smo dah dok su ove zime snage Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti marširali u Kazahstan. Uzdahnuli smo s olakšanjem kada, usprkos svemu, Putin nije poslao vojsku u Bjelorusiju tijekom nemira 2020. godine.”

“I, što je za mnoge možda iznenađujuće, Rusi su poslušali poziv Zelenskog na prosvjed. Ljudi su izašli na ulice Moskve, Sankt Peterburga i više od 40 drugih ruskih gradova kako bi rekli Putinu i njegovom režimu da ruski narod ne želi ovaj rat. To smo učinili unatoč tome što smo predobro znali da se možemo suočiti s proizvoljnim pritvaranjem, policijskom brutalnošću ili još gore. I jesmo. U 24 sata uhićeno je više od 1.800 prosvjednika. Neki će uskoro biti oslobođeni nakon što plate kaznu. Mnogi drugi će iza rešetaka provesti barem nekoliko tjedana. Ali izašli smo na ulice znajući za te rizike. Htjeli smo pokazati svijetu da nas ovaj režim ne predstavlja.”

 Izvor: Maksim Bogodvid/ AFP

Prije nego su se otvorila tržišta u ponedjeljak, mnogi Rusi požurili su na lokalne blagajne u Moskvi kako bi predigli svoju ušteđevinu prije nego što se šteta pogorša. “Reklo je da imaju dolare pa sam odmah došao ovdje”, rekao je Aleksej Presnjakov, dok je u redu stajalo dvadesetak ljudi. “Jučer je stopa bila 80 za dolar. Danas je 100. Ili 150.” U roku od nekoliko minuta, međutim, informacija se proširila niz red: dolara je nestalo. Gotovo polovica ljudi je otišlo. “Kome trebaju rublje?” upitala je jedna žena sarkastično dok se udaljavala.

Kremlj je situaciju s kojom se zemlja suočava nakon internacionalnih sankcija ruskoj središnjoj banci i drugim financijskim institucijama opisao kao “promijenjenu ekonomsku stvarnosti”.  Moskovska burza zaustavila je trgovanje do 5. ožujka, a, Središnja banka je najavila da će više nego udvostručiti svoje glavne kamatne stope na 20 posto – najviše u ovom stoljeću – i prisiliti izvozne kompanije, uključujući velike proizvođače energije poput Gazproma i Rosnjefta, da prodaju 80 posto svoje strane valute za rublje kako bi poduprli tečaj. No, to baš i nije smirilo živčane građane koji su žurili pretvoriti svoj novac u robu široke potrošnje prije nego što cijene skoče. 

Ako je na ulicama bio šok, onda je raspoloženje u poslovnoj zajednici bilo još tmurnije. Nekoliko vlasnika srednjih poduzeža izjavilo je da je invazija i naknadna izolacija Rusije preko noći učinila njihovo poslovanje neisplativim. Direktor tvrtke za reklamne usluge sa 100 zaposlenih, rekao je da će poslijepodne svojim zaposlenicima najaviti da odlazi iz zemlje u Armeniju sa suprugom i dvojicom sinova. “Kazati ću im da ulazimo u krizu kakvu nikada prije nismo doživjeli”, rekao je. “To je kao da letite u avionu bez motora ili su oni u plamenu.” Njegova tvrtka, koja ima ugovore sa međunarodnom brendovima poput Pepsija i Volkswagena, cvjetala je u siječnju 2022.; rekordnom mjesecu za njih. Sada su se mnogi od tih brendova povukli s ruskog tržišta, a njegov se posao “iznimno smanjio”.

Izvor: Eric Feferberg/ AFP

Još jedan vlasnik poduzeća sa stotinama zaposlenih u industriji hrane i pića šetao je po svom restoranu s tmurnim oblakom iznad glave, pitjući se koji je idući Putinov potez. “Nemamo jebenog pojma što će sljedeće učiniti. Nitko u poslovnoj zajednici više nema pojma. Svi su tako depresivni. Ovdje sam doživio toliko ekonomskih kriza, a pandemija je posljednja. Ali uvijek je postojao razlog da se nastaviš boriti za svoj posao. Sada više ne vidim svjetlo na kraju tunela. Čak i ako se postigne mir, šteta je učinjena. Kako to preokrenuti?”, žalio se novinaru Guardiana.

Čini se da su čak i vrhunski ruski poslovni ljudi, uključujući moćne oligarhe, uznemireni nestabilnošću uvedenom invazijom, kao i izvanrednim mjerama koje se poduzimaju kako bi se poduprla rublja. Oleg Deripaska, biznismen milijarder, pozvao je na mir “što je brže moguće” u Telegramu u nedjelju. U ponedjeljak je napisao, nakon odluke Središnje banke o povećanju kamatnih stopa, prozivajući dugogodišnju suparnicu Elviru Nabiullinu, čelnicu Središnje banke: “Povišena stopa, obvezna prodaja deviza… ovo je prvi test tko će zapravo biti odgovoran za ovu ‘gozbu’. Stvarno želim pojašnjenja i razumljive komentare o ekonomskoj politici u sljedeća tri mjeseca.”

Do večeri su odgovor bile još drakonskije mjere, uključujući stroga ograničenja prijenosa novca u inozemstvo. To je objavljeno nakon smrtno ozbiljnog sastanka gospodarskih dužnosnika i predsjednika, koji je izjavio da je sankcije nametnulo zapadno “carstvo laži”.

Za mnoge Ruse, koji su se osjećali Europljanima po hrani koju su jeli i načinu na koji su živjeli, jasno je da je ponedjeljak obilježio trenutak kada se rat vratio kući. “Mislim da će se ljudi bojati trošiti novac”, rekao je poduzetnik, vlasnik turističkih tvrtki. “Napustili smo komunizam prije 30 godina, navikli smo da imamo puno udobnosti koje se žive i na Zapadu. Sav taj napredak sada može nestati. Više nismo članovi međunarodne zajednice.”

Izvor: Alexey Sazonov/ AFP

Ovo je najgora ekonomska kriza koju su mnogi živući Rusi vidjeli. Oni koji se sjećaju ranih 90-ih, ovo je usporedivo s tim – gubitak štednje, kontrola kapitala, nemogućnost transakcija u stranim valutama, potencijalna dvoznamenkasta kontrakcija u gospodarstvu, potencijalna nemogućnost za dobivanje transfere za svoje plaće i mirovine. U 90-tima je Rusija čak jedno vrijeme funkcionirala na principu robne razmjene. To bi se sada moglo ponovo dogoditi. 

Rat doista predstavlja značajan izazov za Putinovu kontrolu nad domaćim javnim mnijenjem, i to ne samo zato što ruske vlasti nemaju učinkovit način da blokiraju informacije iz Ukrajine koje ulaze u Rusiju putem mreža prijatelja i obitelji – otprilike 15 posto stanovnika oko Kijeva ima obitelj i prijatelje u Rusiji s kojima redovito komunicira, a prekogranične obiteljske veze još su brojnije u drugim ukrajinskim regijama. Čak i ako Rusija ukine pristup društvenim mrežama, i dalje će biti telefonskih razgovora između obitelji, a ako Rusi ne budu u mogućnosti kontaktirati svoje ukrajinske prijatelje i rodbinu, to će vjerojatno izazvati još više nevolje i bijesa.

Kratkoročno, antiratno raspoloženje u ruskoj javnosti vjerojatno će imati mali politički utjecaj jer ruske vlasti izvrsno suzbijaju prosvjede. Iskustvo pokazuje da masovni javni prosvjed općenito predstavlja stvarnu prijetnju ukorijenjenom autoritarnom režimu samo ako postoji podjela unutar elite, a frakcija unutar nje postane spremna osporiti i svrgnuti trenutnu s vlasti uz podršku javnosti. Mnogi se sada nadaju ‘palačnom udaru’ u Rusiji, ali je nemoguće procijeniti vjerojatnost takvog događaja. Međutim, čak i ako državni udar ne bude neizbježan, čini se vjerojatnim da će se, dugoročno gledano, pojaviti napukline u utjecajnijim dijelovima ruskog društva koji održavaju Putinov režim kako ljudski i ekonomski troškovi katastrofe u Ukrajini rastu.



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare