Rusija je, uz Iran i Hezbolah, sada u ratu s Izraelom desetkovanu posredničku iransku šijitsku militantnu skupinu u Libanu, glavni saveznik i pokrovitelj režima predsjednika Sirije Bashara al-Assada, pripadnika alavita, manjinske denominacije šijitskog islama.
A kako je Moskva zaglavila u svom gotovo trogodišnjem ratu protiv Ukrajine, a i u njenom zadnjem dvorištu izbijaju napetosti koje ruski vladar Vladimir Putin nastoji držati pod kontrolom, kao što je široka narodna pobuna gruzijskog naroda protiv proruske stranke Gruzijski san, koja je oformila vlast i parlament bez sudjelovanja oporbe te suspendirala pristupne pregovore s Evropskom unijom, zadnje što je Kremlju trebalo je munjevita ofanziva sirijskih pobunjenika i osvajanje Alepa, drugog po veličini sirijskog grada.
Ta iznenadna i uspješna ofanziva, predvođena islamističkom sunitskom skupinom Hayat Tahrir al-Sham (HTS), razotkrila je sve veću prijetnju Assadovom režimu, ali i strateškom uporištu Kremlja u Siriji i široj regiji.
Nekada Assodov uspjeh...
Alep je bio poprište žestokih i razornih borbi između 2012. i 2016. godine, kada je sirijski građanski rat bio na vrhuncu. Godine 2016., godinu dana nakon što su se ruske snage angažirale na strani Assada, sirijski vođa uspio je ponovno zauzeti grad, natjeravši pobunjenike u bijeg. U to vrijeme, Assadovo zauzimanje Alepa, nakon mjeseci nemilosrdnog bombardiranja iz zraka, naširoko je slavljeno u Moskvi, a elita zemlje je jedva čekala pripisati zasluge za vojni uspjeh.
No, kako Assadov položaj postaje sve ranjiviji, početni uspjeh Moskve u njegovoj podršci, koji joj je priskrbio prestiž pouzdanog saveznika, sada prijeti da bude okaljan. "Brzi pad Alepa i sam razmjer ofenzive koju smo vidjeli definitivno je reputacijski udarac Rusiji", rekla je Hanna Notte, stručnjakinja za rusku vanjsku politiku u nevladinoj organizaciji James Martin Center for Nonproliferation Studies sa sjedištem u Berlinu.
Ruska vojna intervencija u Siriji 2015. označila je pokretanje odlučnije vanjske politike, a Putin je tada poslao poruku Zapadu da Rusija ponovno zauzima mjesto dominantnog igrača na globalnoj sceni. To je, kako u svojoj analizi piše Pjotr Sauer, Guardianov ekspert za Rusiju, bila prva dugotrajna vojna kampanja Moskve u inostranstvu od debakla u Afganistanu prije 35 godina, a njezino sudjelovanje u građanskom ratu u Siriji preoblikovalo je sukob koji je godinama bio u zastoju.
Rusija nespremna za iznenadne i masovne ofanzive u Siriji
Uz golemu cijenu u životima sirijskih civila, ruska zračna snaga dala je zamah Assadu i njegovim saveznicima, prisiljavajući pobunjenike koje podržava SAD na povlačenje. Pokazalo se da je to promijenilo cijelu igru za Assada, dugogodišnjeg ruskog štićenika, ubrzavši njegove napore da ponovno uspostavi kontrolu nad cijelim sirijskim teritorijem. Također, intervencija je omogućila Putinu da zatraži da se Rusiji prizna status velike sile, što je tražio još od dolaska na vlast 2000. godine, osiguravši Rusiji mjesto za stolom kada je Bliski istok u pitanju, ali su pritom i narasle Putinove ambicije i šire.
"Sirijska intervencija bila je važna za Rusiju i njezin doživljaj svojeg mjesta na svjetskoj pozornici. To se odvijalo pod parolom povratka Rusije kao velike sile, što se stalno naglašavalo", kako navodi Nikita Smagin, stručnjak za rusku vanjsku politiku na Bliskom istoku. "Promijenio je ne samo dinamiku na Bliskom istoku, već je promijenio i percepciju ruske elite", dodao je on.
Sirija je, također, postala poligon za Putinovo korištenje Jevgenija Prigožina i njegove paravojne plaćeničke grupe Wagner, koja ne samo da je sudjelovala u kopnenim operacijama, već je i uspostavila poslovne veze sa sirijskom elitom. Ova strategija omogućila je Moskvi da minimizira vlastitu vojnu uključenost i žrtve u sukobu. Isti obrazac, u kojem je Putin koristio niz političkih, vojnih i ekonomskih alata kako bi podržao lokalne moćnike, kasnije je primijenjen u gotovo desetak afričkih zemalja, od Mozambika do Libije. A kada je Rusija prebacila svoj vojni fokus i resurse na sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu krajem februara 2022. godine, Kremlj je nastojao očuvati status quo u Siriji, uz minimalan napor i ulaganja, objašnjava Notte. "Rusija je mislila da se situacija može održati. To se sada pokazalo pogrešnim", dodala je.
Dok je ruska vojna prisutnost u Siriji rijetko prelazila 5000 vojnika, vojni neuspjesi u Ukrajini prisilili su Kremlj da preraspodijeli dio svoje opreme bazirane u Siriji, uključujući eskadrilu borbenih aviona Su-25 i protuzračni raketni sustav dugog dometa S-300. Nakon Prigožinove sumnjive smrti, dva mjeseca nakon pobune grupe Wagner, u avionskoj nesreći u ljeto 2023., do 2000 u bitkama prekaljenih plaćenika prebačeno je iz Sirije - neki su se pridružili Afričkoj legiji, jedinici blisko povezanoj s ruskim ministarstvom odbrane.
No, Notte ističe da je najveći pomak za sudbinu sirijskog vođe došao nakon 7. oktobra prošle godine, kada je Izrael značajno eskalirao svoje napade na Assadove saveznike u regiji, uključujući militante koje podržava Iran u Siriji i Hezbolah.
Pobunjenička ofanziva krajem prošle sedmice došla je u vrijeme kada je Iran oslabljen izraelskim zračnim napadima, dok je Hezbolah ozbiljno oslabljen nakon 13 mjeseci rata s Izraelom i ubojstvom njegovog vođe Hassana Nasrallaha i drugih visokih dužnosnika skupine. "Rusija je imala prisutnost koja je prikladna za održavanje situacije u Siriji koja ne uključuje mnogo teških borbi, ali nema prisutnost potrebnu za suočavanje s iznenadnom, masovnom ofenzivom", objašnjava Notte. "Okruženje nakon 7. oktobra bilo je vrlo destabilizirajuće i sada Moskvi uzrokuje probleme".
‘Islamisti nenamjerno priskočili u pomoć Zapadu i Ukrajini‘
Sve sljedeće mogućnosti Rusije su, smatraju promatrači zbivanja, ograničene. Kremlj je već pojačao svoje smrtonosne zračne napade na niz gradova, uključujući Alep i sjeverozapadni grad Idlib, uporište pobunjenika. Dvije velike ruske vojne baze, zračna baza Khmeimim i obližnja pomorska baza Latakia na Mediteranu, i dalje su izvan opasnosti, iako je Moskva bila prisiljena evakuirati manju zračnu bazu Kuweires u blizini Alepa.
Dok je Rusija i dalje odlučna u održavanju Assada na vlasti i obećava daljnju pomoć, iscrpljujući rat u Ukrajini čini malo vjerovatnim da će mu Putin poslati dodatne snage ili resurse. "Rusija će pokušati ograničiti svoju potporu na trenutačni kontingent u Siriji jer je jasno da je ostalo malo drugih resursa", objašnjava Smagin. Dodaje kako svi signali upućuju na to da je pobunjenička ofanziva iznenadila Moskvu. "Vidjeli smo da su početne reakcije Rusije bile donekle oprezne, što odražava određenu zbunjenost", rekao je.
Kao znak nezadovoljstva Kremlja razvojem događaja, Moskva je ranije ove sedmice uručila otkaz Sergeju Kiselu, generalu zaduženom za ruske snage u Siriji, kako je izvijestio utjecajni ruski vojni bloger Ribar, za kojeg je poznato da je povezan s ministarstvom obrane. Ribar, kao i drugi proratni Telegram kanali povezani s vladom, izrazio je ljutnju zbog iznenadnog i brzog gubitka teritorija koji je Rusija pomogla povratiti tokom godina, a mnogi u Moskvi krivnju svaljuju na Assada, piše Jutarnji.
"U modernoj historiji ovo je vjerovatno najsramotnije poglavlje u historiji jedne zemlje. Lojalisti su držali Afganistan tokom talibanske ofenzive mnogo duže", napisao je bloger, misleći na pad vlade u Kabulu koju je podržavao zapad 2021. godine, što je u Moskvi tada dočekano s likovanjem. Dodao je da je sirijsko vodstvo pogođeno "korupcijom i nepotizmom".
Marat Gabidullin, bivši plaćenik grupe Wagner, koji se borio u Siriji, ali je u međuvremenu napustio skupinu, izjavio je da su Assadovi borci dugo ovisili o ruskoj pomoći. "Asadovi ljudi uvijek su bili loši u borbi. Ali ruska zračna potpora mogla bi obnoviti staru situaciju", rekao je.
Assad je, ipak, prebrodio prethodne krize, a Notte i drugi upozoravaju da je prerano za procjenu dugoročne štete za položaj Moskve. "Hoće li to dovesti do trajne štete za imidž Rusije, prerano je reći jer će to ovisiti o tome što će se dogoditi idućih dana i sedmica… Čelnici u Africi ili na Bliskom istoku još ne donose čvrste zaključke. Čekaju da vide kako će se stvari odvijati prije nego što donesu bilo kakvu odluku", zaključila je Hanna Notte.
Ruskom situacijom u Siriji bavi se i konzervativni britanski The Telegraph. Kako je u svojem komentaru ocijenio bivši zapovjednik u britanskoj vojsci i stručnjak za kemijsko oružje, pukovnik Hamish de Bretton-Gordon, Sirija je južno krilo Rusije - koje brzo se raspada - a bizarnim obratom sudbine, moguće je da islamistička skupina Hayat Tahrir al-Sham nenamjerno priskače u pomoć Zapadu - i još važnije, Ukrajini - ometajući i ugrožavajući to Putinovo južno krilo.
Bretton-Gordon podsjeća da je prije tačno osam godina, u decembru 2016., Alep pao u ruke Assada i Rusa nakon što je sirijski režim 17 dana bacao kemijsko oružje, bombe s bačvama punjenim klorom na grad, što je dovelo do predaje 300.000 civila, dok su pobunjenički borci pobjegli u pokrajinu Idlib. Assadov brutalni režim kasnije je mučio i ubio mnoge civile.
Nakon što je situacija posljednjih nekoliko godina bila mirna, a komentator se u to, kako tvrdi, sam uvjerio tokom posjeta zemlji 2020. godine, fokus svijeta prebacio se na Ukrajinu, No, u međuvremenu, čini se da su se razne pobunjeničke frakcije, posebice Slobodna sirijska vojska i HTS, pregrupirale, naoružavale i - što je najvažnije - obučavale. Pobunjenici koji su prije nekoliko dana zauzeli Alep, ističe, nisu odrpani borci kakve se moglo vidjeti u regiji Idlib u periodu od 2013. do 2020. godine, već dobro opremljene jedinice koje, čini se, znaju što rade. Šire se glasine da Turska stoji iza oživljavanja sirijske opozicije no možda su i neki drugi igrači pružili pomoć, dodaje autor.
‘Ruska politika spaljene zemlje uspjela u Siriji, u Ukrajini još ne‘
Ruska ‘igra‘ koja se koristi u Ukrajini razvijena je u Siriji, gdje su Assad i Putin također nemilosrdno napadali bolnice, uništavali elektroenergetsku infrastrukturu i sravnili većinu regije Idlib sa zemljom. Ta politika spaljene zemlje imala je za cilj uništiti volju stanovništva za otporom i uspjela je u Siriji, ali još nije, smatra Bretton-Gordon, u Ukrajini. To je bila i svrha napada kemijskim oružjem, koje Putin, tvrdi autor, također uvelike koristi u Ukrajini. Assad je, smatra Bretton-Gordon, još uvijek na vlasti jer je koristio kemijsko oružje, a to nije prošlo nezapaženo kod Putina.
U međuvremenu, baš kao što je bitka kod Kurska bila Hitlerovo kobno prekomjerno proširenje fronte 1943. godine, tako bi Sirija mogla biti opasan slučaj prenaprezanja za Putina 2024. On, kako se navodi, kao moderni tiranin na sličan način želi vladati Evropom i njezinim okruženjem, a u Siriji ima u tom smislu strateški važnu luku Tartus, za koju se mora boriti da je spasi.
S oslabjelim Iranom nakon poraza Hezbolaha, malo je drugih iranski posredničkih skupina koje mogu priteći Assadu u pomoć, a nema sumnje, navodi komentator, da će Izrael također tražiti prilike da dodatno oslabi režim u Damasku, koji je bio uključen u mnoge napade na njega.
