Krajem decembra ove godine navršava se stota obljetnica osnivanja SSSR-a. Analitičari i Putinova moskovska opozicija tvrde da šef Kremlja tim povodom planira veliku svečanost na kojoj će promovirati svoj projekt stvaranja 'Trećeg ruskog carstva' što će pod njegovim vladarskim žezlom naslijediti carsku Rusiju i SSSR (analogija s Trećim Reichom nije slučajna).
Kao uvertira objavi stvaranja 'novog ruskog Imperija' do tada bi trebalo biti provedeno ujedinjenje Lukašenkove Bjelorusije s Ruskom Federacijom, što se najavljuje već dulje vrijeme, no čini se da stvari na tom planu zadnjih dana neočekivano zapinju.
Prvoga je jula Vladimir Putin najavio ubrzanje procesa spajanja dvije zemlje, sudjelujući na ekonomskom forumu u bjeloruskom gradu Grodno. Potrebu je obrazložio političkim i ekonomskim pritiscima Zapada i lakšim nošenjem s ekonomskim sankcijama u jedinstvenoj državnoj zajednici. Nedugo potom je i Putinov strateški partner, bjeloruski diktator Aleksandar Lukašenko, pozvao sve države nastale svojedobnim raspadom SSSR-a da se pridruže novome savezu, ili da se suoče s prijetnjom gubitka teritorija ili nezavisnosti, kao Ukrajina.
Čini se, međutim, da čovjek koji Bjelorusijom vlada željeznom šakom, i u kontinuitetu još od davne 1994. godine, ipak ne bi naprasnom odlukom o spajanju s Rusijom volio isprovocirati nove masovne proteste na ulicama protiv svoje vlasti. Putin ga je po pitanju ujedinjenja stjerao u kut jer mu formalno širenje teritorija na Bjelorusiju kompenzira neostvarene apetite u Ukrajini, a i Rusi jako vole mitove o svom teritorijalnom širenju: nakon aneksije Krima, Putinu je popularnost u Ruskoj Federaciji bila skočila na čak 88 posto.
No, dominantno raspoloženje Bjelorusa, prema istraživanju britanskog Chatham Housea, trenutno je prema odluci o ujedinjenju jako negativno: protivi mu se više 90 posto građana. Oko 11 posto ispitanika u Bjelorusiji želi s Rusijom tek zajedničko tržište i druge srodne benefite slobodne trgovinske zone, no za formalno spajanje dvaju država u novi savez je tek njih oko 9 posto.
Sve aludira da bi naprasna odluka o fuziji Rusije i njena dugogodišnjeg satelita mogla postati otponac širokih bjeloruskih društvenih nemira, a slične takve je Lukašenko, uz masovnu represiju prema pobunjenicima, jedva preživio prije nepunih godinu i po dana.
Aleksandar Lukašenko je zapravo ruski talac zbog naivno potpisanog ugovora s Rusijom iz ranih devedesetih: još je tad potpisao inicijalni dogovor s Moskvom o stvaranju zajedničke države s jednim ustavom i jednim parlamentom. Pritom je bio zaveden ličnim fantazijama o tome kako bi upravo on na čelu nove zajednice mogao naslijediti odlazećega Borisa Jeljcina, no Jeljcin je žezlo, u zamjenu za poštedu od kaznenoga progona, ipak harno prepustio bivšem KGB-ovom špijunu.
Gotovo punih 30 godina bjeloruski je diktator samostalni upravitelj svoga despotskog carstva i iz partnerstva s Moskvom znao je izvući brojne ekonomske prednosti, od povoljnih zajmova i jeftinoga plina preko trgovinskih i drugih povlastica za bjeloruske radnike. Lukašenko dobro zna da bi u formalno zajedničkoj državi s Putinom jako brzo postao višak, kao i da se ne bi mogao lako opirati direktnom angažmanu bjeloruske vojske u ruskim ratovima.
Cijeli njegov režim desetljećima opstaje na grčevitom stisku represivnoga i sudskoga aparata, te bi se u slučaju provedbe kremaljskih želja preko koljena, a nasuprot dominantnoj volji bjeloruske populacije, sve moglo preko noći stropoštati u novu destabilizaciju i haos. U koji bi Putin sigurno više nego rado poslao svoje 'oslobodilačke' tenkove.
