Dijamant je, piše mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, jedna od kristaliziranih modifikacija elementa ugljika u kojoj je svaki ugljik okružen tetraedarski s četiri ugljika; druga je modifikacija grafit. Preneseno, pomak u strukturi molekule izaziva supstancijalnu promjenu koja dovodi do potpuno novog sadržaja - dijamant vs. grafit - iako nema promjena u srži, to je ugljik, piše Željko Trkanjec u Jutarnjem listu, čiji tekst prenosimo bez intervecija.
Isto pravilo vrijedi i u međunarodnim odnosima, ali se prečesto smetne s uma, katkad i namjerno. Kad je SAD 2003. godine, dok ga je ponizno pratio britanski premijer, intervencionist Tony Blair, krenuo u vojnu avanturu u Iraku, nitko od ratnih planera nije razmišljao o strukturnim promjenama koje će izazvati ta operacija. A posljedice su bolne i regija, ali i cijeli svijet trpe ih i danas: jačanje iranskog nuklearnog programa, poticanje tenzija u odnosima zemalja Zaljeva, jačanje prostora utjecaju Rusije i Narodne Republike Kine. Vojna je avantura bila i jedan od katalizatora izbijanja globalne financijske krize 2008. godine. Sve navedeno ide na dušu gotovo cijele administracije Georgea W. Busha sina. Osim Colina Powella, državnog tajnika, koji se tome silno protivio. Ali je, kao vojnik, prihvatio zapovijedi.
Moskva je u ponedjeljak, 28. veljače, priopćila da je odluka Njemačke o isporuci oružja Ukrajini bez presedana. "Ova nečuvena gesta opravdana je 'borbom Ukrajine za slobodu i neovisnost', kao i 'prijetnjom' koju naša zemlja navodno predstavlja europskoj sigurnosti", priopćila je glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova.
Ali, vijest nije izazvala čuđenje samo u Moskvi, jednako su bile ugodno iznenađene i članice EU i NATO-a i druge demokracije. Berlin je postao čuđenje u svijetu.
"Bez ikakve rezerve stojimo iza obveze pomoći među članicama NATO-a. Predsjednik Putin ne bi smio podcijeniti našu spremnost obraniti svaki četvorni metar NATO-ova teritorija", rekao je njemački kancelar Olaf Scholz na izvanrednoj sjednici Bundestaga, donjeg doma njemačkog parlamenta, u nedjelju 27. veljače. U setu najavljenih politika je i jačanje neovisnosti o ruskim energentima (o čemu je na mrežnoj stranici Jutarnjeg lista, jutarnji.hr, pisao kolega Marko Biočina) i povećanje obrambenog proračuna na 2 posto BDP-a. Uz trenutno povećanje obrambenih troškova za 100 milijardi eura. To će Njemačku pretvoriti u najjaču vojnu silu u EU, a Francuska će biti jača samo zbog posjedovanja vlastitog nuklearnog oružja.
I tako se dijamant u rukama Moskve, njemačka Ostpolitik koju je zacrtao socijaldemokratski kancelar Willy Brandt, pretvorio u komad ugljena. Koji Njemačka više ne kani uvoziti iz Rusije. Ruski predsjednik Vladimir Putin je bezumnim, krvavim, po ukrajinske vojnike i civile (ali kako brojke pokazuju i po ruske vojnike) pogubnim napadom izazvao promjenu strukture njemačke politike, a posljedično i europske. Od nedjelje 27. veljače i Scholzova govora ništa više neće biti isto na štetu Rusije ako ne promijeni politiku, a to nije izgledno dok čovjek očito pomućena uma upravlja Kremljem. A s ove je pozicije teško očekivati da bi Rusija i bez Putina dugoročno promijenila politiku jer ovakva traje nekoliko stoljeća. Zato je Zbigniew Brzezinski i pisao da će se eurazijski prostor smiriti kad Moskva prihvati promjenu unutarnjeg ustroja. Kad će, ne zna se.
Lice koje se ne smije
Još u petak 25. veljače europski i svjetski mediji s pravom su tvrdili da ruske banke treba izbaciti iz sustava međubankarske komunikacije SWIFT. Upirući kritike prema Berlinu, koji je u ranijoj fazi priprema sankcija pokazivao nevoljkost prema toj mjeri. A kad je najjača ekonomska sila Europe protiv, mjera je upitne učinkovitosti. U subotu navečer uslijedila je vijest da je Njemačka za i počelo je isključivanje ruskih banaka iz SWIFT-a. A onda i govor u nedjelju.
U medijima se pojavilo tumačenje prema kojem je na čelnike EU snažan dojam ostavilo javljanje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog tijekom sastanka Europskog vijeća i da je to dovelo do promjene politike. I to je apsolutno točno, dojam je bio snažan, ali ozbiljnom politikom ne bi trebale upravljati emocije, bolje ih je isključiti. Iako psihološke procjene govore da smo prirodno skloni procjenjivati rizik na emocionalnoj, a ne na matematičkoj razini.
Ne čelu vlade u Berlinu je Olaf Scholz, odvjetnik obrazovanjem i početkom karijere (u određenim aspektima djelovanja odvjetništvo traži uklanjanje emocija, a matematikom se primarno bavi isključivo u ispisivanju faktura), a zatim karijerni političar. Koji je osvojio mjesto gradonačelnika u Hamburgu i obavio ga umješno. Da bi zatim, kao najbolji kadar koji je Socijaldemokratska partija (SPD) imala, u posljednjoj vladi kancelarke Angele Merkel preuzeo mjesto ministra financija. Od moćnog, i zbog toga bijesnog, Wolfganga Schäublea, kojega je kancelarka parkirala na čelno mjesto Bundestaga.
Scholz je bio sjajan izbor, nastavio je mudru fiskalnu politiku, a kad je na vrata pokucala javnozdravstvena kriza, nije robovao tradiciji njemačke politike "schwarze Null", bez minusa u javnim financijama, nego je odmah suspendirao Schuldenbremse, Ustavom (nakon globalne financijske krize) propisanu "kočnicu" pretjeranog zaduživanja savezne i vlade saveznih država. Trošio je nemilice kako bi onemogućio da pandemija izazove još teže štete njemačkoj ekonomiji i polučio uspjeh.
SPD je u međuvremenu izabrao stranačko vodstvo koje naginje ulijevo, Scholz se bio kandidirao, ali im nije bio volji. Uslijedili su savezni izbori. SPD je bio doslovce bez izgleda, Berenberg Bank iz Hamburga davao im je 5 posto vjerojatnosti da će pobijediti. Stranka je osvijestila slabost stranačkog vodstva i, ne rado, pristala da Scholza kandidira za kancelara. Pisao sam tada da "kako će pobijediti na izborima kad ga ne želi za predsjednika ni njegova stranka". Nisam računao ne samo na slabost Armina Lascheta nego na političku promišljenost i racionalnost bivšeg hamburškog gradonačelnika.
Scholz je od prvog trenutka kampanje nastupio hladno, novinari su ga zbog toga kritizirali, a on je rekao da je politika takav posao, nije karneval. Lice koje se ne smije, pisali su. A onda su uhvatili Lascheta kako se smije dok obilazi dijelove zemlje teško stradale u poplavi. Pa su Laschet i kršćanska unija (svenjemački CDU i bavarski CSU) shvatili koliko je smijeh opasna igračka u politici. Scholzova racionalnost, profesionalnost, suzdržanost, odmjerenost, to su bile karakteristike koje je biračko tijelo tražilo. Mudrost je pokazao igrajući na kartu logičnog nasljednika Angele Merkel, jedan ga je časopis za žene proglasio kandidatom žena. Ali istodobno nije krio da njemačka politika za novo desetljeće mora napraviti otklon od "merkelizma". U što većina nije vjerovala.
U nedjelju ih je Scholz razuvjerio. Potvrđujući kvalitete koje su mu donijele izbornu pobjedu. Dok je francuski predsjednik Emmanuel Macron bio u shuttle diplomaciji između Moskve i Kijeva, te na telefonima sa svima, Scholz se bavio matematikom. Zbog čega su ga napadali, ali, realno, Francuska predsjeda Europskim vijećem. U Moskvu je Scholz otišao tek 15. veljače, prema izjavama nakon susreta s Putinom stekao se dojam da nastavlja njemačku politiku merkelizma/merkantilizma. Prije toga je bio kod američkog predsjednika Joea Bidena i branio Sjeverni tok 2.
Trenutak za razmišljanje
U četvrtak 24. veljače Putin pokreće napad na Ukrajinu. Scholz uzima trenutak za razmišljanje, kalkulator i oslanja se na matematiku umjesto na emocije kako bi procijenio rizik. Računica ne laže, pokazuje da je bolje djelovati sada kad je i Rusija izložena te ju oštro napasti ekonomski. Podnijeti štetu koju će pretrpjeti Europa (po SAD gotovo da nema trgovinskog gubitka, još će zaraditi od dva LNG terminala koja Njemačka ubrzano gradi) sada jer bi popuštanje Putinu i njegovoj kliki u konačnici dovelo do bitno većih šteta koje mogu uključivati i napad Moskve na NATO. Jednostavno, tu politiku treba zaustaviti u ranoj fazi, poslije će biti teško, možda i nemoguće jer iza svega stoji nuklearni arsenal. A Rusija, kako sam već više puta citirao Georgea Kennana, autora "dugog telegrama", djeluje logikom sile. Ne želim reći da je to bio presudni argument, ali svakako nije nevažno što su u ponedjeljak dionice tvrtki njemačkog obrambenog sektora skočile u nebesa.
Scholz je mislio trgovački, matematički, i shvatio da, kako bi zaštitio njemačke (i europske) interese, mora promijeniti politiku. Nastupa državnički, govorom koji nema retoričku snagu onih Winstona Churchilla s početka rata protiv Njemačke u Drugom svjetskom ratu, ali snagu mu daju moćne poruke. Jer, tako rade Nijemci, ne vole zapjenjene, emotivne govore, naštetitili su im opako.
To je, svakako, bio ključni argument koji je utjecao na Scholza da iz korijena promijeni njemačku politiku. Zatim slijedi onaj bliži emocijama, ali i dalje racionalan. Politika kancelarke Angele Merkel pokazala se neučinkovitom u obuzdavanju ruskog imperijalizma (ovaj pojam koristim u značenju lišenog marksističkih natruha, dakle u značenju "težnje jedne države da gospodari nad drugim državama ili narodima i da osvaja tuđe teritorije i pokorava druge narode, da stvara svoj imperij", kako prenosi Hrvatski jezični portal, što precizno definira ne Putinovu, nego rusku politiku od Petra Velikog). Scholz je na Twitteru objavio: "Naša je dužnost podržati Ukrajinu".
Ministar financija Christian Lindner, čelnik liberala (FDP), ekonomski konzervativne stranke koja je dio vladine koalicije, rekao je da će troškovi promjene politike biti "cijena slobode". Njemačka je shvatila da za obranu demokracije i slobode Starog kontinenta u sukobu s autokratima nije dostatna ekonomska suradnja i meka moć. Došlo je vrijeme da se slobodni svijet brani čvrstom moći. Peking, Teheran, pa i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan odsad će morati računati na to da se Njemačka više neće povući, raditi ustupke i otvarati novčanik kako bi se problemi riješili.
To nas, pak, povezuje s trećim elementom Scholzove računice. Ako Putin uspije pokoriti Ukrajinu, to će biti signal drugima da se mogu ponašati na taj način. Opet su u prvom planu NR Kina i pitanje Republike Kine na Tajvanu, pa Islamska Republika Iran, koja želi "svoj" Libanon, Turska i Cipar. Njemačka odlučnost, pretočena u jedinstvo EU, jasna je i neposredna prijetnja svakom takvom planu. Kad se tome doda podrška SAD-a, autokracije će dvaput razmisliti. Možda bi i Putin da je očekivao ovakvu reakciju Berlina.
Scholz je, lege artis, promjenu politike dogovorio s koalicijskim partnerima. Sve su tri stranke odustale od neke od premisa na kojima je počivala njihova politika: SPD se oštro protivio povećanju vojnog proračuna, FDP je bio protiv zaduživanja, a Zeleni protiv izvoza oružja. Annalena Baerbock, ministrica vanjskih poslova iz redova Zelenih, imala je retorički nijansiranije izjave kojima je podržala Scholza: "Na današnji dan Njemačka vjerojatno ostavlja za sobom formu posebne i jedinstvene suzdržanosti u vanjskoj i sigurnosnoj politici". I zatim: "Pravila koja sami sebi postavljamo ne smiju nas spriječiti da živimo u skladu s našim odgovornostima. Kad je naš svijet drukčiji, mora biti i naša politika." Odgovornost je pokazala i opozicijska Kršćanska unija (CDU/CSU). Friedrich Merz, šef CDU-a, bio je lapidaran: "Dosta je. Igra je gotova", poručio je izravno Putinu.
Foreign Affairs objavio je 1. ožujka tekst koji potpisuju Sudha David-Wilp i Thomas Kleine-Brockhoff pod naslovom "Nova Njemačka", s podnaslovom "Kako Putinova agresija mijenja Berlin". Autorica i autor citiraju njemačkog povjesničara Fritza Sterna koji je 1938. godine pobjegao pred nacistima. Stern je pisao kako je upoznao ne jednu, nego pet Njemački: Weimarsku, Treći Reich, postratovsku Zapadnu i Istočnu te ujedinjenu nakon pada Berlinskog zida. Sudha David-Wilp i Thomas Kleine-Brockhoff navode da se pred nama rađa "nova, šesta Njemačka, voljna koristiti vojnu moć u obrani liberalno-demokratskih vrijednosti".
Šesta Njemačka
Dobro tumačenje kojem bih dodao da je šesta Njemačka, za razliku od ostalih, nastavak razvoja Zapadne Njemačke. Političko vodstvo u tadašnjem glavnom gradu Bonnu shvatilo je da je nužno zatomiti njemački nacionalizam koji je Europu odveo u dvije nezamislive tragedije te prihvaća europsko ujedinjenje kao svoju sudbinu, životni prostor koji se temelji na demokraciji, slobodnom tržištu, otvorenosti, toleranciji, prihvaćanju različitosti. EU postaje sastavni dio DNK Njemačke koja se razvija nakon Drugog svjetskog rata. I koja je tako uspjela riješiti kletvu koju je precizno definirao još jedan Nijemac koji je pobjegao pred nacistima, Henry Kissinger. "Njemačka je prevelika za Europu, premala za svijet". Ako je Njemačka sastavni dio Europe, tada njezina veličina čini Europu većom i jačom. I zato Njemačka mora prihvatiti odgovornost za opstanak EU i njezinih vrijednosti. I NATO-a.
Daniela Schwarzer, izvršna direktorica Zaklada otvorenog društva u Europi i Euroaziji, u The Financial Timesu će napisati da će vlada u Berlinu "nastojati novu vanjsku i sigurnosnu politiku što dublje usidriti u EU i uvjeriti njemačke partnere da se nemaju čega bojati kad ekonomski div postaje lider i u vanjskoj i sigurnosnoj politici".
Partneri ne samo da se ne boje nego dijele zadovoljstvo promjenom politike Berlina. Francuska smatra da je predugo čekala taj obrat i da Macron napokon dobiva partnera s kojim će graditi europsku sigurnosnu strategiju. Uključujući i obrambene snage. Osovina Berlin - Pariz postaje tako i zamašnjak jačanja europskog stupa u euroatlantskoj obrambenoj arhitekturi.
Komparativne prednosti
Scholz je mudrost i vodstvo pokazao prošle subote jer je prije govora u Bundestagu razgovarao s poljskim premijerom i predstavnikom baltičkih država. Koji su s oduševljenjem dočekali njemački obrat. Jer im to, u svjetlu sigurnosnih prijetnji, jamči sigurno zaleđe i moćnu njemačku podršku. Vrijedi se sjetiti što je 2011. godine rekao tadašnji poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski: "Ne bojim se toliko njemačke moći; počinjem se bojati njemačkog nedjelovanja".
SAD je također presretan jer Berlin više ne dovodi u pitanje raspored nuklearnog oružja na svojem ozemlju. U cijelu se priču idealno uklapa tumačenje izraelskog premijera kod kojeg je Scholz bio u posjetu u srijedu. Naftali Bennett opisao je Njemačku kao "simbol vodstva i odgovornosti u Europi". Izrael, rekao je Bennett, slična je snaga stabilnosti na Bliskom istoku. Što je točno nakon potpisivanja Abrahamskih sporazuma o normalizaciji odnosa s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom, Marokom i Sudanom.
Judy Dempsey iz zaklade Carnegie Europe zaključuje: "Oblikovanje budućnosti Europe, Zapada - i Rusije - brzo postaje prerogativ koji Njemačka, sa saveznicima, mora iskoristiti. Strateški."
Nova njemačka politika otvara prostor da ova Europska komisija stvarno postane geopolitička, da se definiraju nove politike koje će omogućiti da EU sačuva komparativne prednosti koje ima pred ostalim velikim silama i da zauzme ulogu koju treba igrati, u skladu s ekonomskom moći, na geostrateškom planu. Da bude aktivni dio međunarodnog poretka koji je definiran sukobom sila, pa i sferama interesa, pri čemu EU mora braniti njihovo nastajanje u prostoru vlastitog interesa. Rusija je vojna sila i smatrala je da EU to nije. Bila je u pravu, ali nije očekivala njemački zaokret koji otvara nove mogućnosti.
Zajednički nastup EU, koja prvi put u povijesti organizirano šalje oružje nekoj drugoj državi, potvrđuje da Unija može djelovati kao globalna sigurnosna sila. I vanjskopolitička. Koja s pozicije sile može i Putina natjerati da pregovara o novom uređenju sigurnosnih odnosa u Europi. I da mu ne padne na pamet krenuti prema Moldaviji ili pokušati uspostaviti kopneni koridor prema Kalinjingradu. Obje su opcije aktivne u krugu kremaljskih planera. Uz novi Berlin i EU, morat će ih pospremiti u ropotarnicu povijesti. Ili riskirati rat s EU i NATO u kojem gube svi.
