Možda je zbog omore. Jugo satire već nekoliko dana brzinom od oko 470 na sat, ljudi šize, a apotekari zadovoljno trljaju ruke... Zato nije bilo uobičajene gužve u sarajevskim tramvajima prvi dan nakon što su zaškripali ohrndalim tračnicama.
Nakon skoro dva mjeseca njihov huk ponovo se prolomio i bilo je zanimljivo upratiti kako će se tradicionalno nepažljivi i improvizaciji skloni građani ponašati u javnom gradskom saobraćaju pod mjerama koje su donesene da bi uopće autobusi, trolejbusi i tramvaji mogli ponovo voziti.
Čengić Vila: Ne može da ne stane pred stanicom
Krenulo je po običaju, na stanici na Čengić Vili nemoguće je dočekati tramvaj a da on malo ne stane tik pred stanicom. U neposrednoj blizini je dispečerski centar ii štaveć, "loga" odakle vozači počinju svoj dnevni putešestvij ili ga završavaju. Uvijek tu ima neko da izađe ili uđe, nema veze što je stanica petnaestak metara dalje.
Propustili smo jedan tramvaj, pa drugi i treći, baš kao nekada ranije, kada su se čela pod gužvom dodiriva, a topli zrak iz dna duša pirkao po vratu i okolnim organima. Ipak, za razliku od tada, što je prilično iznenađujuće, sada smo tramvaje ignorisali jer u njima nije bilo mnogo ljudi. Jeste sve naopako, ali nisu bili reprezentativni u smislu analize ponašanja.
Ipak, nije više bilo smisla čekati ljepši tramvaj, pa smo uletjeli u jedan brivaktilski, gdje vrata lupaju kada ih se otvori, a ne zatvore se baš do kraja kad ih zatvore. U tramvaju vozač, s njim revizor koji je u trenutku postao revizir. Pod punom borbenom gotovosti uredno spreman za eventualna kašljucanja i kihanja.
Revizori i dezinfunkcioneri
Vremena se mijenjaju, a na tržištu rada najtraženiji su multifunkcionalni radnici, oni što znaju oko svega, spremni su na nova znanja i brzo ih usvajaju. Tako su za kratko vrijeme revizori postali i "dezinfunkcioneri" - ljudi ispruže ruke a oni ih štrcaju nekakvom dezinfekcionom tekućinom. Ni njima se iskreno ne mili to raditi.
A kolika je korist od prskanja ako će se već nakon sekundu i po ljudi morati prihvatiti za rukohvat, pitanje je koje traži podrobnu analizu Kriznih štabova i različitih instituta za epidemiologiju. No, ne treba biti na kraj srca...
Pod "must do" korisnicima javnog gradskog saobraćaja nalaže se ulazak isključivo na prednja vrata. Nismo bili na Ilidži gdje se prakticirao taj ritual, ali smo kasnije čuli od jednog što je potegao do čaršije je da je bilo zanimljivo.
"Ne možeš ti našim judima objasniti. Nahrupi raja... Nema veze što onaj pored vozača njima govori da će brzo doći drugi tramvaj. Ma, jok. Ide to, gazi. On ih popršće onim dezinfekcionim sredstvom i eto, to je to", govori nam.
Zaista, jedna od rijetkih pozitivnih strana u vremenu vožnje javnim prijevozom je što dolaze kao naručeni. Jedan za drugim tramvaji polako prolaze.
Kažemo opet, možda je zbog omore pa se ljudima ne da hodati. Možda se ustručavaju kako ne bi bili opasni ni po sebe, a ni društvo u cjelini.
Ipak, niti se na ostalim stanicama, a ušli smo i izašli nekoliko puta i pomno motrili, nije ulazilo isključivo na prednja vrata, niti su svi putnici bili strogo sa maskama. Najrevnosniji su zapravo penzioneri. Oni koji su pretrpjeli najveću žrtvu tokom proteklih dva mjeseca. Nema nijednog da mu maska nije uredno na licu, rukavice na ruci.
Ovo ostalo, tu i tamo. Pravila su da se krše, kako se to tumači u našoj kulturi, pa će se vjerovatno svih mjera raja pridržavati kratko, a onda će suština mjesto ustupiti kozmetici.
