S Billom Skarsgårdom kao "užasnim starim vampirom", Nosferatu, remake Roberta Eggersa nijemog klasika FW Murnaua iz 1922. sa Lily-Rose Depp i Nicholasom Houltom, ima svoj "udio jezivih šokova".
Mnogi su ljudi pogledali dosta vampirskih filmova, ali šta da nismo pogledali nijedan? Šta ako nikada nismo čuli za Drakulu i imamo samo nejasnu ideju o tome šta bi vampir mogao biti? Dobrodošli u svijet Nosferatua, koji je napisao i režirao Robert Eggers. Remake nijemog klasika FW Murnaua – koji je sam po sebi bio prilično vjerna, iako neslužbena, adaptacija Drakule Brama Stokera – ovo je film koji vraća misteriju i magiju konceptu nemrtve krvopije uklanjajući sve vampirske klišeje koji su se nakupili otkad je Murnauov original objavljen 1922.
Ostale recenzije:
Eggers je idealan čovjek za taj posao. Prije nego što je snimio The Witch, The Lighthouse i The Northman, bio je toliko opsjednut Murnauovim Nosferatuom da ga je kao tinejdžer režirao kao školsku predstavu. Također je poznat po tome što je dao vlastiti pečat horor filmovima snimajući ih kao da su drame iz umjetničkog razdoblja – a to je ono što radi ovdje. Kostimi i rekviziti vjerni su ambijentu iz 19. stoljeća, spektakularne scene na otvorenom snimane su na lokacijama u Češkoj Republici i Rumuniji, a neke od scena u zatvorenom prostoru osvijetljene su samo svjetlom svijeća. Na početku, kada Thomas Hutter s cilindrom žuri užurbanim ulicama u svoj pljesnivi ured, lako biste ga mogli zamijeniti s Bobom Cratchitom u Božićnoj pjesmi.
Ako vam nije poznato ime Hutter, to je zato što su tvorci Nosferatua iz 1922. promijenili neke detalje Stokerove priče, u uzaludnom pokušaju da zaobiđu probleme s autorskim pravima (Stokerova udovica ih je ionako tužila): velik dio radnje je u izmišljenom njemačkom lučkom gradu Wisborgu 1838., umjesto u Londonu 1890-ih. Ali obrisi radnje nepogrešivo su Stokerovi. Hutter (Nicholas Hoult) je bezobrazni advokat koji radi za kokotavog čudaka po imenu Knock. Kako bi osigurao promaknuće, Hutter pristaje otputovati u daleku Transilvaniju na sastanak s izvjesnim grofom. Njegova nova nevjesta Ellen (Lily-Rose Depp) moli ga da ne ide na put, ali Hutter inzistira i ostavlja Ellen na brigu svom bogatom prijatelju Hardingu (Aaron Taylor-Johnson) i Hardingovoj ženi Anni (Emma Corrin). Uskoro će im trebati pomoć marljivog liječnika po imenu Sievers (Ralph Ineson) i njegovog mentora, profesora okultnog koji se u Stokerovom romanu zvao Van Helsing, ali je u Nosferatu preimenovan u Von Franz (Willem Dafoe).
Hutterovo usamljeno jahanje konja kroz zimske šume i preko stjenovitih planina prepuno je nevjerovatno lijepih vidika, a Eggers čini da se teren čini toliko divljim i negostoljubivim da bi Hutter zaslužio svoje unapređenje bez obzira na odredište. Ali, naravno, odredište je raspadajući dvorac u kojem živi grof Orlok nalik Drakuli. Glumi ga Bill Skarsgård (It, The Crow, John Wick: Chapter Four), nije da bi ga iko mogao prepoznati ispod sve te protetske šminke i slojeva teške odjeće. Eggers ga mudro drži podalje i u sjeni tokom njegovih prvih scena, ali stvorenje koje nam je na kraju prikazano više je poput crvljivog hodajućeg leša nego uglađenog zavodnika kakvog vidimo u većini vampirskih filmova.
Po priči čarobnjak koji je prodao svoju dušu Sotoni u zamjenu za vječni život, Orlok ima modni smisao kao Vlad Nabijač, gromki glas koji omekšava samoglasnike zbog čega zvuči kao da je uvijek na drugom kraju tunela, i najglasnije disanje od Darth Vadera. Možda nikada neće biti ikoničan kao njegov kontrapunkt iz 1922., i ne doima se tragično usamljenim kao što je bio kad ga je Max Schreck glumio u Murnauovom filmu, ali impozantni (i raspadajući) demon kojeg su stvorili Eggers i Skarsgård je Drakula/ Orlok koji se razlikuje od bilo kojeg drugog, što je prilično postignuće nakon više od stoljeća vampira na ekranu.
Kada Orlok započne svoju vladavinu terora u Wisborgu, čini se da je Eggers pod utjecajem Egzorcista i Aliena, dva filma koji govore o nezemaljskim iskušenjima utemeljenih ljudskih karaktera. Istina, ima mrvica kamperskog humora, neki promišljeniji od drugih. Dafoe malo previše uživa u ulozi srdačnog ekscentrika s brkovima koji ide uokolo i cvrkuće: "Noćni demon popio je krv tvoje dobre žene." A Taylor-Johnsonov nategnuti pokušaj s visokim engleskim naglaskom mogao bi vas natjerati da se smiješite kroz najteže scene u filmu. No općenito, Eggers svoju priču punu propasti shvata ohrabrujuće ozbiljno. Gotovo svi se posvećuju atmosferi gotičke melodrame, a niko ne pravi ironične dosjetke o češnjaku ili šišmišima.
Hoult je posebno dirljiv kao Hutter, potencijalni heroj koji je sveden na grozničavu olupinu svojim izletom u Transilvaniju – i vlastitom očajničkom željom da prijeđe u višu društvenu i ekonomsku klasu. Depp je, u međuvremenu, otkriće kao problematična Ellen. Neobična veza između grofa i heroine odjekuje onom u filmu o Drakuli Francisa Forda Coppole, ali Eggers je smješta u mračno srce Nosferatua. Ellen je duboko zaljubljena u svog muža, ali godinama je progone košmarne, ali erotske vizije drugog muškarca. Dok Orlok lovi ljude iz Wisborga, nju muči pitanje je li on pravo čudovište ili samo utjelovljenje njezine vlastite emocionalne nestabilnosti i neispunjenih čežnji.
Za razliku od većine vampirskih filmova, ovaj je, dakle, više o seksu nego o požudi, tj. ne radi se o tome da su vampiri đavolski privlačni, već o tome da muškarci kontroliraju ženska tijela. Jedna mudra tvrdnja koju je iznio Eggers jest da su liječnici tog razdoblja i sami mogli biti vampiri. Kad Ellen počnu imati napadaje, Sieversova dijagnoza nije da je opsjednuta zlim duhom, već da ova histerična žena jednostavno ima "previše krvi" u venama.
Ipak, koliko god Nosferatu bio višeslojan i inovativan, ne može se pobjeći od činjenice da je to još uvijek film o Drakuli, što znači da se poznate stvari stalno događaju poznatim likovima, a neizbježnost svega toga čini ga više tužnim nego strašnim. Dok Eggers postojano i metodično prolazi kroz događaje u Murnauovom remek-djelu, možda ćete se diviti inteligenciji i mukotrpnoj vještini koja je uložena u njega, ali također možete imati osjećaj da gledate glumce koji igraju cijenjene uloge, a ne stvarne ljude u smrtnoj opasnosti. Ipak, obožavatelji horora ne trebaju brinuti: Nosferatu ima svoj udio jezivih šokova. I nakon toliko godina cool tinejdžerskih vampira, osvježenje je ponovno vidjeti užasnog starog vampira. Ali ono što stvarno odvaja Eggersov Nosferatu od jata je koliko duboko istražuje slike i teme vampirske priče. Nema mnogo filmova o Drakuli koji vam daju toliko toga da zaronite zubima.
