Dokumentarni film 'Sarajevo safari' od same najave izaziva ogroman broj reakcija. Tema je šokantna: Tokom opsade Sarajeva organizirane su 'turističke ture' u kojima su poremećeni umovi plaćali Vojsci RS da snajaperima ubijaju građane Sarajeva.
O filmu i otkriću filma već je za Raport govorio jedan od sagovornika u dokumentarcu, penzionisani vojni obavještajac Edin Subašić, a sad je za Raport govorio i režiser Miran Zupanič.
Kako ste došli do informacija da se u Sarajevo dešavalo tako nešto?
Prvi mi je o safariju u pričao moj producent Franci Zajc, to je bilo februara 2019. godine. Sa Francijem i snimateljem Božom Zadravcem smo u početku 1993. godine u BiH snimili dokumentarac Oči Bosne, koliko znam je to bio jedini slovenački dokumentarac snimljen u BiH tokom rata.
Njih dvojica su krajem 1993. i početkom 1994. u BiH snimili još više materijala, najviše upravo u Sarajevu. Sve stare snimke u filmu osim ranjavanja Faruka Šabanovića su dakle iz tih godina. Ja Francijovoj priči o lovu na ljude nisam vjerovao, a kad mi je rekao da ima svjedoka koji je pratio određene faze safarija, bio sam skeptičan i tražio sam da ga upoznam. Namjera mi je bila da Franciju pokažem da taj njegov lik ne priča istinu. No, ispostavilo se da je ta osoba radila za jednu veliku američku agenciju i tokom rata na terenu pratila dešavanje u BiH. Epizoda sa safarijem je zapravo samo mali segment njezine puno šire i kompleksnije priče koja ima toliko uvjerljivih detajla da je i samu priču o safariju nemoguće ignorirati.
Koliko je trajalo vaše istraživanje i snimanje filma?
Zapravo je istraživanje vršio Franci i to već godinama prije. Kad je pronašao tog prvog svjedoka je on istraživao dalje u državama bivše Jugoslavije. Stvorio je kontakte sa ljudima koji su mu bili obećali saradnju ali je jedini koji nije odustao bio gospodin Edin Subašić. On je u toku rata bio obaveštajac u Armiji BiH. Naime, ja sam imao jedno kategoričko pravilo: u filmu mogu pričati isključivo osobe koje su na bilo koji način bile u kontaktu sa fenomenom safarija. Dakle, ljudi koji su samo nešto čuli i nisu imali vlastitog iskustva sa safarijem nisu mogli ni ući u film jer bi priča počela gubiti na vjerodostojnosti. Da otvorimo i komplementaran ugao imamo u filmu i osobe koje su bile žrtve snajperske vatre.
Istraživanje se od 2019. godine nastavilo sve do početka ove kad smo procijenili da je treba povući crtu i završiti film.
Čitao sam vaše ranije intervjue i mnogi su šokirani vašim otkrićem jer se o tome malo ili nikako nije znalo, i mnoga se sad pitanja otvaraju. Očekujete li da će se ova tema dalje razvijati, da će možda dobiti i neku epilog u tužilaštvima i sudovima?
Ja se prije svega nadam da ćete vi novinari dalje istraživati tu temu i naći neke nove detalje, sve je zbog ilegalnosti tog lova tako ili tako nemoguće otkriti. Koje odluke će donositi tužilaštvo i sud ne mogu prognozirati, to je stvarno jedna izuzetno komplikovana i teška materija.
Prema Raportovim informacijama, imali ste mnogo materijala koji vam se nije uklopio u ovaj film. Navodno se neka vrsta safarija dešavala i u istočnoj Bosni? Je li to tačno?
Mi smo istraživali i u istočnoj Bosni ali sam odlučio da se taj materijal ne stavi u film. Postoje neke indicije takvih radnji ali nisu dovoljno čvrsti da bi se mogli sa sigurnošću osloniti na njih. Unošenjem takve građe bi relativizirali ovu koja se odnosi na Sarajevo, a priča bi izgubila vjerodostojnost i fokus.
Kako komentirate pozive da se vaš film zabrani u entitetu Republika Srpska? To su tražila brojna udruženja boraca Vojske RS, ali i predsjednica Željka Cvijanović koja je nazvala film antisrpskom propagandom.
Teško mi padaju te optužbe. Priča filma se odnosi na veoma malen krug nepoznatih osoba i film apsolutno ne daje temelja za generalizaciju na čitavu Republiku Srpsku i njezine ljude. Zašto bi svoje vrijeme, a tri i pol godine se bavim tim filmom, gubio za antisrpsku ili bilo koju drugu propagandu? Ipak je u pitanju integritet mene kao čovjeka i filmskog stvaraoca. Poštujem sve ljude bez nacionalnih, vjerskih, ideoloških ili bilo kojih drugih ograničenja i zato u ljudima prvo vidim ljude a tek onda sve drugo. Zašto lagati ljudima koje poštujem? Zašto lagati vlastitoj publici? Ljudima koji izdvoje sat ili dva svog života da pogledaju moj film? U više od 30 godina dugoj filmskoj karieri sam stvorio profesionalni profil u kojem nečete nači ni propagandu ni antipropagandu, a ja sasvim sigurno nemam namjeru menjati svoj profil.
Na polju dokumentarizma se bavim sudbinama ljudi u prijelomnim trenucima istorije od filma Tek za življenje (1990) dalje. U njemu sam snimio svjedočenja nekadašnjih informbirojevskih zatočenika na Golom otoku. Da ne nabrajam dalje, u toj kategoriji filmova koji se bave iskustvima ljudi u ekstremnim istorijskim okolnostima nalazi se i film Sarajevo safari.
