Sve više djece pokazuje znakove ozbiljnih razvojnih poremećaja zbog pretjeranog korištenja ekrana – a mnogi roditelji toga nisu ni svjesni. Stručnjaci upozoravaju na sve češću pojavu digitalnog autizma, koji se može spriječiti – ali samo ako se reaguje na vrijeme.
Šta je digitalni autizam?
Digitalni autizam, poznat i kao ekranizam, nije urođeni poremećaj poput klasičnog autizma, već razvojno stanje koje nastaje usljed ovisnosti o ekranima – mobilnim telefonima, televizorima, tabletima i računarima. Psihologinja Ivana Bilić iz Psihijatrijske bolnice za djecu i omladinu u Zagrebu objašnjava da se simptomi ovog stanja najčešće javljaju do treće godine djetetovog života.
„Mozak malog djeteta biva prekomjerno stimulisan ekranima, što izaziva stres u moždanim strukturama i dovodi do teškoća u razvoju komunikacijskih i socijalnih vještina“, ističe Bilić.
Kako razlikovati digitalni od klasičnog autizma?
Klasični autizam je trajan neurorazvojni poremećaj čiji su uzroci još uvijek nepoznati. Karakterišu ga teškoće u komunikaciji, rigidnost u razmišljanju, stereotipni obrasci ponašanja i specifična interesovanja. Za razliku od toga, digitalni autizam je reverzibilan – što znači da se pravovremenim stručnim intervencijama dijete može vratiti na uredan razvojni tok.
Edukacijska rehabilitatorica Jelena Petranović navodi da djeca sa digitalnim autizmom ne reaguju na ime, izbjegavaju kontakt očima i ne koriste govor funkcionalno. Ako i govore, to su često ponavljanja rečenica iz crtanih filmova ili igrica, poznata kao eholalija.
„Dijete se povlači, ne igra se sa vršnjacima, a igračke koristi isključivo za istraživanje – baca ih, vrti točkove autića, ali se ne igra na smislen način“, pojašnjava Petranović.
Šta se dešava ako se ništa ne poduzme?
Ukoliko se na simptome ne reaguje na vrijeme, posljedice mogu biti ozbiljne: poteškoće sa govorom, pažnjom, učenjem, spavanjem, izražavanjem emocija i kontrolom ponašanja. Djeca postaju razdražljiva, agresivna i sve više se povlače u sebe.
Psihologinja Bilić naglašava da su roditelji ti koji moraju prepoznati simptome i potražiti pomoć stručnjaka – pedijatra, logopeda, psihologa ili rehabilitatora. Prvi korak je potpuna eliminacija ekrana i postavljanje jasnih pravila o korištenju tehnologije.
Kako pomoći djetetu?
Tretmani koji su se pokazali uspješnima uključuju logopedsku terapiju, ABA terapiju, „Floor time“ pristup, boravak u vrtiću, sportske i društvene aktivnosti. Ključno je da roditelji sarađuju sa stručnjacima i dosljedno primjenjuju preporuke kod kuće.
Petranović izdvaja primjer trogodišnjeg dječaka koji je već od šestog mjeseca bio izložen ekranima. „Nije se igrao, nije govorio, nije uspostavljao kontakt. Roditelji su reagovali kada dijete nije podiglo pogled dok mu je prijetila opasnost. Nakon dvije godine terapije i potpune eliminacije ekrana – dječak je povratio uredan razvoj“, priča ona.
Sve češća pojava u praksi
Bilić ističe da svakodnevno susreće djecu koja sve više vremena provode uz ekrane. Posljedice su, kaže, teškoće u koncentraciji, pamćenju, pisanju, socijalnim odnosima, porodičnom funkcionisanju, a sve češće i depresivne i anksiozne smetnje.
Roditelji, vrijeme je da se zapitate – ko odgaja vaše dijete: vi, ili ekran?
