Prije više od dva desetljeća, istraživači Nacionalnog instituta za okeanografsku tehnologiju (NIOT) slučajno su otkrili ono što bi mogli biti ostaci izgubljene civilizacije. Na dubini od 36 metara u zaljevu Khambhat, na zapadnoj obali Indije, pronađeni su podvodni geometrijski oblici koji bi mogli biti dijelovi drevnog grada. Ova struktura, duga osam kilometara i široka tri kilometra, poznata je kao Kulturni kompleks zaljeva Khambhat (GKCC).
Izvanredno otkriće objavljeno je 19. maja 2001. od strane tadašnjeg indijskog ministra nauka i tehnologije, Murli Manohara Joshija, koji je tvrdio da ruševine pripadaju civilizaciji starijoj od one doline Inda, jedne od najranijih poznatih civilizacija zajedno s Mezopotamijom i drevnim Egiptom. Analiza pronađenih ostataka, poput keramike, perli, skulptura, kostiju i zuba, ukazala je na starost od približno 9.500 godina, prema izvještaju BBC-ja iz tog razdoblja. Joshi je naglasio važnost ovih podataka koji bi mogli promijeniti historiju kakvu danas poznajemo.
Badrinaryan Badrinaryan, tadašnji glavni geolog NIOT-a, istaknuo je da su sonar snimke prikazale strukture koje ne bi mogle nastati prirodnim putem. Po njegovim riječima, otkriće bi moglo značiti da je civilizacija doline Inda potekla od još starije, napredne kulture koja je nestala zbog porasta nivoa mora. "Arheolozi su dugo tvrdili da napredna civilizacija nije mogla postojati prije 5500 godina," napisao je Badrinaryan za Archaeology Online, objašnjavajući kako ovo otkriće ukazuje na istinitost mitova o velikim poplavama koje se spominju u mnogim drevnim religijskim tekstovima.
Neku stručnjaci sumnjaju
Iako su mnogi naučnici bili skeptični, Badrinaryan tvrdi kako su korišteni najmoderniji naučni postupci, a rezultati su objavljeni u uglednim međunarodnim časopisima. Ipak, neki stručnjaci sumnjaju u pouzdanost podataka. Na primjer, Indijski stručnjak za staro pismo doline Inda, Iravatham Mahadevan, priznao je da sonar fotografije prikazuju kvadratne oblike koji bi mogli biti ljudske građevine, ali je također napomenuo kako bi razne predmete, poput dragog kamenja, mogle donijeti vode iz drugih područja.
Najveći izazov predstavljala je analiza drvenog uzorka koji je star oko 9.500 godina i korišten je za procjenu starosti čitavog lokaliteta. Finski arheolog Asko Parpola postavlja pitanje može li se starost jednog komada drveta doista povezati s cjelokupnom starošću lokaliteta. On naglašava i problem teških morskih uvjeta na toj lokaciji, zbog čega se pijesak stalno pomiče, a predmeti mogu lako biti erodirani ili deformirani prirodnim utjecajima.
Može ponovo ispisati historiju?
Ovaj kontroverzni lokalitet privukao je pažnju i filmaša Grahama Hancocka, koji je u izjavi za BBC News istaknuo da otkriće može u potpunosti preoblikovati našu historijsku vremensku liniju. "Gradovi ovakvih razmjera nisu poznati u arheološkim zapisima prije otprilike 4.500 godina," rekao je, naglašavajući važnost ponovnog razmatranja teorija o podrijetlu civilizacija.
Međutim, Justin Morris, arheolog iz Britanskog muzeja, pozvao je na oprez. "Na tom području, kulturno govoreći, prije 2500. godine prije Krista postojala su uglavnom mala sela," rekao je Morris. Upozorio je i na moguće greške u C14 datiranju, koje je korišteno za procjenu starosti artefakata s lokaliteta. Više od 23 godine nakon otkrića, lokalitet u zaljevu Khambhat ostaje predmet žestokih rasprava, dok ni danas nije donesena konačna odluka o njegovoj stvarnoj starosti i značenju.
