Srbija je i dalje jedna od rijetkih zemalja koja se nije pridružila sankcijama Rusiji. Predsjednik Aleksandar Vučić, koji je pobijedio na redovnim izborima 3. aprila, već drugi mjesec prigovara da ga Zapad sve više tjera da se odrekne svog “bratskog naroda”. Ne može to učiniti, ne samo iz ljubavi prema Rusiji, već i zato što većina srpskog društva podržava rat s Ukrajinom. Istovremeno, od početka marta u zemlju dolazi sve više imigranata iz Rusije koji bježe od ekonomskog pada i političke represije. Novinar antiputinovske Meduze, portala koji objavljuje vijesti o Rusiji iz inozemstva, Ilja Azar posjetio je Beograd, gdje je sa Srbima razgovarao o Rusiji, a s Rusima o Srbiji.
Sjedimo za stolom u sobi apartmana Skadarlija u Beogradu s vlasnikom Zoranom Radulovićem, koji vadi svoju torbu i ponosno mi pokazuje svoje relikvije. Portret predsjednika Putina, ruska zastava s carskim orlom, boca bijelog vina "Ruski Krim", šoljica s predsjednikom u tamnim naočalama i natpisom "Najpristojniji ljudi", te ručni sat Samara , koju mu je poklonio izvjesni “visokorangirani tužitelj iz Rusije”.
“Kada sam shvatio da su Rusi i Srbi jedan narod? Kad sam prije nekoliko godina bio u crkvi u Pskovu, gdje sam slušao liturgiju. Razumio sam sve riječi kao da su na srpskom. Dakle, Srbija i Rusija su zauvijek zajedno, imamo istu krv, nismo ništa drugačiji”, kaže Radulović koji je u školi učio ruski i od tada, nažalost, gotovo da nije popravio svoj nivo znanja jezika.
Sa sobom je ponio i stotine fotografija koje sam - da ne bih uvrijedio gostoljubivog domaćina - morao gledati dvadesetak minuta, piše novinar Meduze. Na jednoj je Radulović sa svojom suprugom na Crvenom trgu, na drugoj je u pozadini sovjetska vojna oprema u parku Patriot, a na trećoj je zajedno sa komandantom akrobatskog tima Swifts na vazduhoplovnom sajmu MAKS.
Pokazuje Radulović i fotografiju svog psa s jurjevskom vrpcom zavezanom za ogrlicu.
"Imam čak i ruskog psa", hvali se krupni Srbin koji je na sastanak došao u odijelu i širokoj bijeloj košulji.
Radulović toči vino u šoljicu s Putinom i veselo pozira za fotografiju. Putina naziva carem, a njegovu vanjsku politiku je "stopostotnom izvrsnom".
“Primio sam vakcinu Sputnjik i rekli su mi da ne mogu ići na Zapad, a ja sam odgovorio: ne mogu – ne trebam. Sada želim živjeti jednu godinu u Rusiji da osjetim rusku dušu", kaže Radulović.
Već ovog proljeća planira putovati kroz Rumuniju do Odese, zatim na Krim i preko Volgograda u Moskvu. Radulović se nada da će do 9. maja završiti rat u Ukrajini i da će putovati samo teritorijom “oslobođenom” od “nacizma”. Novinar Meduze mu je pokazao ažuriranu kartu ratišta u Ukrajini i objasniti da su ruske trupe nedavno napustile Kijevsku regiju i Mikolajiv, pa je malo vjerovatno da će se nastaviti kretati prema Odesi.
"Radulovića je ta vijest primjetno uznemirila, iako mi se čini da mi nije do kraja vjerovao. Općenito, prilično je sumnjičav: priča, kao slučajno, da je u njegovom hotelu živjela ruska novinarka, koja je u nekom trenutku otišla u američku ambasadu, što znači da je definitivno bila "špijun"", piše Azar.
"Kao i mnogi Srbi, Radulović bezuvjetno podržava Rusiju koja je pokrenula rat u Ukrajini. “Da sada nema rata, oni (Ukrajinci i NATO, op.a.) bi došli u Moskvu za 10 godina. Ljudi ne razumiju: to nije agresija”, ponavlja Radulović teze ruske propagande.
Na pitanje da li suosjeća s Ukrajincima, kaže:
"Žao mi je naroda, volim pravoslavne Ukrajince jednako kao i Ruse. Vidio sam u Beogradu dva automobila ukrajinskih registarskih oznaka na cesti i podigao im palac. Ali mrzim Azov, naciste i Galiciju, gdje su tokom rata svi bili za Nijemce”, odgovara Radulović ogorčen što ukrajinske škole “zabranjuju ruski jezik”.
Radulović, kao i mnogi Srbi, sukob u Ukrajini smatra ratom Rusije i NATO-a, ali iznosi i "originalniju ideju": “Ovo je rat katolika i protestanata iz Evrope i SAD-a protiv pravoslavlja. Ovako žele poraziti pravoslavlje: grčko, srpsko i rusko.”
Nakon sat vremena razgovora, pridružuje nam se Radulovićev prijatelj, stariji advokat s naočalama. Brzo skliznu u floskule: za sve nevolje su po njihovom mišljenju “krivi Jevreji i homoseksualci”. Podsjećaju da su predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenskij i bivši premijer Volodimir Grojsman Jevreji, “što je jako loše”, a sadašnja premijerka Srbije Ana Brnabić prva je deklarirana lezbijka na toj funkciji. “Mi smo normalni ljudi, ja imam troje djece, on dvoje! Kako neko ko je LGBT osoba može biti naš premijer? Niko nju nije birao, nju je izabrala Evropa”, viče Radulović, zajapuren od alkohola, piše Meduza.
Smijući se i ispijajući vino, Radulović i njegov prijatelj mi puštaju rusku pjesmu “Kozačka volja” i sjećaju se kako su ih čudno gledali u hotelu u Budimpešti kada su ispružili pasoše u omotima sa zastavom samoproglašenog Donjeckog naroda. Advokat mi pokazuje meme gdje se ruski tenk sa znakom Z uspoređuje s jugoslavenskim automobilom marke Zastava i smije se.
"Mi nismo nacionalisti, nego patriote Srbije"
Na beogradskim ulicama ima puno grafita - ima, naravno, lijepih murala sa srbijanskim fudbalerima, ali uglavnom su to primitivni, nespretni natpisi, često uvredljivi. Ponegdje se nalazi i pravo slovo Z, iako poznata imigrantica iz Rusije kaže da se s njima bori i pretvara ih u pješčani sat - ili ih jednostavno prefarba. Puno je grafita o mržnji prema NATO-u, bratstvu Rusije i Srbije, ima čak i veliki Putinov portret - ali samo jednom sam vidio natpis "Ne ratu".
Stalno nailazim na poruke o generalu Ratku Mladiću – autor ovih poruka smatra ga herojem. Desetine, ako ne i stotine ovih natpisa, izrađeni su u istoj plavoj boji i vrlo sličnim rukopisom. Mještani smatraju da ih vlasti naručuju od nacionalističkih nogometnih navijačima, jer, unatoč učestalom spominjanju Mladića na zidovima beogradskih kuća, popularnost srbijanskih radikala je opala.
Među najpoznatijim radikalima koji su preživjeli i koji nije iza rešetaka je Vojislav Šešelj, kojeg je Haški sud osudio za zločine protiv čovječnosti, proveo je više od 11 godina u zatvoru, ali se vratio u srpsku politiku. Do izbora 3. aprila ostao je predsjednik Srpske radikalne stranke, a uoči glasanja poručio je da Srbija ne treba u Evropsku uniju, već u Organizaciju ugovora o zajedničkoj sigurnosti (koju su 1992, osnovale pojedine članice bivšeg SSSR-a) jer je samo savez s Rusijom „način očuvanja našeg teritorijalnog integriteta.” Šešelj je odbio komunicirati sa novinarom Meduze.
Predstavnik mlađe generacije srbijanskih nacionalista, 45-godišnji čelnik stranke Dveri Boško Obradović nije odbio razgovor. U centrali njegove stranke na zidovima vise fotografije koje bilježe ključne trenutke iz 20-godišnje historije Doorsa. Našlo se mjesta i za Rusiju: ovdje Obradović pozira s rediteljem Nikitom Mihalkovim, a do njega je fotografija Putina na Seligeru (iako to nije sam Obradović s predsjednikom Rusije, već aktivist stranačke mladeži).
Obradović se iz nekog razloga odbija nazvati nacionalistom: “Mi nismo nacionalisti, nego patrioti Srbije. Branimo svoje nacionalne interese, pripadamo starom kršćanskom evropskom narodu, koji je mnogo propatio i dao milione života za slobodu Evrope. Uvijek smo bili antifašisti i to ćemo i ostati.”
Vrijeme Šešeljeve radikalne stranke je, prema njegovom mišljenju, prošlo (i zaista, na izborima za srbijanski parlament dobila je samo 2% glasova).
No, Obradović ne poriče svoju ljubav prema Rusiji: on podržava Moskvu i zbog zajedničke vjere i historijskih veza, i zbog zahvalnosti što je Rusija uvijek stajala na strani Srbije po pitanju Kosova.
"Volimo Rusiju i ruski narod, oni su naša braća po vjeri i kulturi, Rusija nam je uvijek pomagala u raznim situacijama", kaže nasmijani i Obradović. "Ali mi nismo proruska, već prosrpska stranka i interesi naše zemlje su nam uvijek na prvom mjestu".
Rat koji Rusija vodi s Ukrajinom Obradović ne smatra zločinačkim i izbjegava govoriti o hiljadama poginulih civila. “Ovaj rat je uglavnom zbog želje NATO-a da dođe do ruskih granica, ali mislim da nema stvarnog antagonizma između Evrope i Rusije i da bi trebali početi sarađivati”, rekao je.
Sličnosti između NATO bombardiranja Beograda 1999. i Rusije na ukrajinske gradove ne vidi ili ne želi vidjeti. “To se ne može uspoređivati, jer je Rusija svjetska sila koja ima pravo braniti svoje granice, a to nije isto što i intervencija NATO-a u različitim zemljama (Srbija, Afganistan, Irak). Rusija brani svoj narod i teritorije koji su historijski pripadali Rusiji prije pada Sovjetskog Saveza. Na Krimu je krštena Rusija, a Kijev je bio prva prijestonica Rusije!” kaže Obradović.
Iako političar smatra da se rat mora zaustaviti, on insistira: “Ukrajinski građani su žrtve predsjednika Zelenskog koji vlada zemljom u interesu NATO-a, a ne svojih građana.” Za razliku od Šešelja, Obradović ne spominje ODKB, ali ne pozdravlja ni mogući ulazak Srbije u Evropsku uniju.
A ako dođe do hladnog rata i Srbija će morati birati s kim će biti - Rusijom ili Zapadom - šta onda učiniti?
"Vjerujemo da će velike sile pronaći način da izbjegnu Hladni rat, vjerujemo da svijet treba prepoznati da postoje nove svjetske sile - Kina, Indija, Brazil i Rusija, a u novom multipolarnom svijetu Srbija treba da nađe svoje mjesto, ali neutralno. Toliko smo puta bili žrtva da bismo se htjeli kloniti novog sukoba, - ponovno izbjegava direktan odgovor na pitanje čelnik Dveri.
“Kosovo je Srbija, Krim je Rusija”
Poput drugih srbijanskih nacionalista i ruskih pristaša, Obradović voli ponavljati mantru: “Kosovo je Srbija, Krim je Rusija”. Čini se da bi bilo logičnije da se Srbi uspoređuju s Ukrajincima, koji su također izgubili svoj teritorij (Krim), ali Obradović misli drugačije: „Komunističke partije SSSR-a i Jugoslavije stvarale su umjetne granice, pa su ljudi iz Rusije i Srbije ostali izvan zemlje. Sada Rusija sakuplja svoje zemlje, ne obazirući se na granice, kao što bi to trebalo činiti Srbija. Kosovo je duhovna domovina Srbije. Rusija također ima snažnu historijsku i duhovnu vezu s Krimom.”
Budući da je Rusija povratila Krim, a Obradović to podržava, novinar Meduze ga je upitao treba li, po njegovom mišljenju, Srbija učiniti isto s Kosovom ili Republikom Srpskom. “Ne želimo nikakav novi rat na Balkanu, a Kosovo je i dalje dio Srbije po Ustavu, međunarodnom pravu i Rezoluciji UN-a 1244”, opet oprezno odgovara političar. Republika Srpska bi, prema njegovom mišljenju, trebala steći neovisnost, "kao i svaka druga republika bivše Jugoslavije", ali samo mirnim putem.
Filip Švarm, glavni urednik beogradskog sedmičnika Vreme, slaže se da vojno rješenje kosovskog problema ne dolazi u obzir: “Putinov entuzijazam nije povezan sa željom da imamo Veliku Srbiju ili novu Jugoslaviju. Vučić je nedavno govorio o “srpskom svetu”, ali nakon što je počela ruska invazija na Ukrajinu, to je odmah prestalo – kako Zapad ne bi pomislio da je to spreman učiniti na Kosovu, Crnoj Gori ili Bosni. Čak ni Rusija nema snage da se bori u Ukrajini, a Srbija, vjerujte mi, ima još manje snage.”
Na predsjedničkim izborima 3. aprila Obradović je osvojio nešto više od 3% glasova. Stranka Dveri je dobila isto toliko, ali je time dobila 10 mandata u Saboru (ukupno 250 mjesta).
Na web stranici Donjeckog nacionalnog univerziteta (DonNU) možete pronaći vijest koja kaže da je 19. januara 2019. srbijanski ekonomista i diplomata Srećko Đukić održao online predavanje "Ekonomski aspekti globalizacije" za studente Ekonomskog fakulteta .
“Da, od 2014. sam na strani Rusa. U Srbiji su se pojavile informacije da se Rusi proganjaju u Donbasu, mediji su govorili da im se prijeti, da im se ne dozvoljava ruski jezik i da ih ubijaju”, priznaje Đukić, inteligentni stariji gospodin u ružičastoj majici i šalu.
Đukić nije srpski nacionalist, on je bivši karijerni diplomat, radio je u jugoslavenskoj ambasadiu Moskvi, zatim je bio ambasador u Bjelorusiji i šef odjela srbijanskog ministarstva vanjskih poslova za Rusiju i Euroaziju. Nalazimo se u Starbucksu, ispred kojeg sam u šatoru za suvenir pronašao majicu s natpisom "Ruska armija Z" (na sličnoj je nakon odlaska fotografiran vjerovatno novi čelnik Radikalne stranke Miljan Damjanović).
Vučić je obožavatelj Putina, želio bi postati moćan i mačo kao on
Diplomata uspoređuje napad Rusije na Ukrajinu s hipotetičkim srpskim napadom na Crnu Goru, koja je prije 15 godina stekla neovisnost od Beograda. “Znamo da tamošnji Srbi trenutno nisu u najboljoj poziciji. Smatramo da im treba dati veća prava i tako dalje, ali ovo je jedno, a rat je sasvim drugo”, kaže.
Đukić je siguran da će se u slučaju srpske invazije (koju on, naravno, isključuje), protiv intervencionista boriti ne samo Crnogorci, nego i crnogorski Srbi i Muslimani.
Nedavno se Đukić pojavio na televiziji i rekao da "Ukrajinci brane sebe, svoje porodice, svoje domove, svoju zemlju, ali ruski vojnici bore se za ništa".
“Rekao sam da su Rusi jako pogriješili, jer se ruski vojnik dobro bori samo tokom domaćih ratova. Ako se Kremlj bojao napada, zašto onda nisu čekali da ih Ukrajina ili NATO napadnu? Uostalom, tada bi ruska vojska već sada bila “blizu Berlina”, kaže Đukić.
Naravno, na predsjedničkim izborima u Srbiji pobijedio je sadašnji šef države Aleksandar Vučić. Niko nije sumnjao u to, pa ni sam predsjednik: već u ponedjeljak ujutro umjesto njegove predizborne reklame na plakatima su osvanule riječi “Hvala Srbijo. Aleksandar Vučić".
Većina opozicionih i neovisnih novinara Vučića opisuje kao autoritarnog vladara koji je uspio podjarmiti Srbiju uz pomoć propagande u državnim medijima. Prema riječima novinara Švarma, gotovo 90 posto medija u Srbiji "u rukama je vladajućeg režima", a u zemlji je uspostavljen "pseudodemokratski autoritarni sistem".
"Vučić je obožavatelj Putina, želio bi postati moćan i mačo kao Putin, želi i da u Srbiji ne bude opozicije", kaže Švarm.
