Ponekad mrtvi imaju više za reći od živih. Oni koji leže ispod meke, žute zemlje u krugu crkve Andrije Apostola, u ukrajinskom gradu Buča, imaju mnogo strašnih priča za ispričati, uvod je u reportažu koju je s lica mjesta iz Buče objavio Guardian.
U dubokoj masovnoj grobnici, podlaktica i šaka, s vrhovima prstiju koji su pocrnjeli, ležale su ispod stopala pod mučnim uglom; ruka drugog čovjeka izgledala je kao da se izvlači iz poremećenog tla u pokušaju da pobjegne od svoje sudbine.
U petak ujutro tim forenzičkih istražitelja iz Kijeva stigao je na mjesto događaja kako bi započeo dokumentiranje užasa koje su civilima nanijele ruske trupe tokom šest sedmica invazije Moskve. Pričvrstili su vrata gradskom kopaču kako bi napravili improvizirana kolica i prionuli na posao.
Svi ljudi koje su otkrili nasilno su umrli. Jednom je čovjeku nedostajao veliki komad lobanje; drugo tijelo je bilo tako jako opečeno, samo mu je ostala glava i polovica trupa, a beonjače su mu bile prekrivene pougljenim mesom. Činilo se da je jednoj osobi odrubljena glava.
Kako je svaki novi leš polagao ispred njega, glavni istražitelj je klečao nad njim i tiho govorio inventar dok ga je kolega zapisivao: kožna jakna, mobitel, bez iskaznice. Provjerio je unutrašnjost usta koja se raspadaju, raspon slomljenih udova i dokumentirao opekline, rane od metaka i povrede uzrokovane gelerima, prije nego što su volonteri iz grada pomogli staviti svako tijelo u vreću.
Njihove ružičaste i plave plastične rukavice ubrzo su bile zamazane od krvi. Između tijela, radnici su zaronili ruke u metar visoku hrpu prljavštine do sada izvađene iz groba, trljajući je između dlanova kako bi povratili stisak. Do kraja dana ekipa je ekshumirala 18 leševa. No, još mnogo nestalih ljudi iz Buče čeka da budu pronađeni.
Nekad bogati gradić na sjeverozapadu Kijeva prije početka sukoba, Buča, sada je sinonim za ruske ratne zločine. Nakon mjesec dana borbi, njeni vojnici su se sapleli na položaje oko 40 km sjeveroistočno i sjeverozapadno od glavnog grada i nisu mogli napredovati, Buča je bila jedno od prvih mjesta s kojih se Moskva povukla kako bi ponovno koncentrirala svoje snage na istoku Ukrajine. Razmjere nasilja nad civilima koje se ovdje događalo – ubistva, silovanja, mučenja, pljačke – su zastrašujuće.
“Mrtvačnica nije imala struju i brzo se napunila. Još je bilo toliko tijela na ulicama”, rekao je Serhiy Kaplychnyy, koji nadgleda pogrebe i registraciju smrti za općinu Bucha.
“Morali smo moliti Ruse da nam dopuste da ih pokopamo. Rekli su nam da je još hladno, pa nije važno, mogli su ležati. Ali psi su ih počeli jesti. Na kraju smo ih uvjerili da je to sanitarno pitanje i dopustili su nam da iskopamo grob u crkvi Andrije Apostola jer je bila blizu i njihovog vojnog položaja i mrtvačnice i bolnice.”
Prva tranša tijela brojala je oko 70, reklo je nekoliko mještana. Zatim je uslijedio drugi masovni pokop još 33 osobe. Sveukupno se vjeruje da oko 150 civila leži na mjestu crkve.
Grupa od dvadesetak stanovnika Buče čekala je u petak s druge strane crkve da se otkopaju tijela njihovih najmilijih. Ljudmila Skakalova, bolničarka izboranog, iscrpljenog lica, rekla je da je jedna od samo četiri osobe koje su ostale raditi u gradskoj bolnici nakon što im je zadnji ljekar bio ozlijeđen, te da je bolnica otvorila svoja vrata i za ranjene Ruse.
"Vojnici su nas također ciljali", rekla je. “Jednom su Rusi zvali i rekli da je hitno, da namame jednog od vozača hitne pomoći i nekoga iz teritorijalne odbrane. Tada ih je snajperist upucao. Vozač je poginuo.”
Snajperisti su civilima pucali u noge dok su pokušavali doći do vode na bunar, pri čemu su ubili najmanje jednu ženu, rekla je Tatyana Lipinska, volonterka na telefonskoj liniji za pomoć gradskog vijeća Buče, te su oteli najmanje jednog volontera koji je dostavljao lijekove starijim osobama.
Kukharenko Vjačeslav, krupan muškarac od 47 godina, mekog glasa i sjajnih plavih očiju, proveo je veći dio dana tiho plačući pored groba. Nije tražio voljenu osobu. Osjećao se krivim, rekao je, mučen onim što je opisao kao vlastiti "kukavičluk" pred invazijom, i osjećao je potrebu da svjedoči.
“Dobrovoljci iz obližnjeg sela pokušali su nam pomoći, a Rusi su ih strijeljali na ulici. Onda je moj komšija izašao u pomoć, a ubili su i njega”, rekao je. “Bilo je 11 djece i 10 odraslih, svi smo se skrivali u podrumu, i toliko sam se plašio da će najmlađa beba zaplakati i otkriti Rusima gdje smo.”
Tri dana kasnije, Vjačeslav je sat vremena razgovarao sa grupom vojnika kada su došli pogledati pasoše.
“Pitao sam ih: ‘Zašto to radite?’, a oni su mi odgovorili da su to samo naredbe. Znali su da druge jedinice ubijaju civile, ali su rekli da to nisu oni”, rekao je.
“Rekli su da smo braća. Kakav ti to brat dođe kući na tenku i ubije tvog komšiju?” On je rekao. “Mislim da su se čak i plašili jedan drugog.”
Haylena Fiaktistava, 70, bila je među onima koji su se nadali da će pronaći odgovore u masovnoj grobnici. Okupaciju je provela skrivajući se kod kuće sa svoja dva sina, Dmitrom i Andrejem, ali je jednog dana Dmitro napustio kuću da pokuša pronaći hljeb i više se nije vratio. Tokom predaha u granatiranju tri dana kasnije, Haylena i Andrei su izašli i pronašli ga kako leži licem prema dole nasred ceste nekoliko ulica dalje, s rupama od metaka u leđima.
Još jedan rođak pomogao je Andreju da odnese Dmitrovo tijelo u mrtvačnicu, ali ona je bila puna. Ne znajući šta drugo učiniti, ostavili su ga pod tendom male bijele zgrade. Kasnije su čuli da su sva tijela u mrtvačnici pokopana u krugu crkve.
“Napisali smo njegovo ime i adresu na komad papira i stavili ga u jednu od njegovih čarapa kako bismo ga mogli ponovno pronaći”, rekla je. “Samo mu želim prirediti pravi sprovod.”, piše Guardian.
