Adnan Popovac imao je nepunih šest godina kada ga je u Hrasnici, naselju u sarajevskoj općini Ilidža, 2. septembra 1994. godine usmrtio snajperski metak ispaljen sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS).
Tetka Munira je tog kobnog septembarskog prijepodneva povela Adnana, zajedno sa njegovom mlađom sestrom Arnelom, do lokalne prodavnice u Hrasnici. Željela ih je obradovati nekim slatkišem. Djevojčica joj je bila u naručju, a Adnana je vodila za ruku kada ga je snajperski metak, ispaljen iz pravca susjednog naselja Vojkovići, koje je bilo pod kontrolom VRS-a, pogodio ispod desnog oka, usljed čega je na mjestu ostao mrtav.
Ove godine navršava se 30 godina od monstruoznog ubistva dječaka Adnana, jednog od 1.601 ubijenog djeteta tokom četvorogodišnje opsade Sarajeva, koja je počela prije 32 godine.
U mnogim masakrima nad civilima tokom opsade Sarajeva brutalno su ubijani mališani. Jedan od najokrutnijih i najsurovijih primjera, bez ikakve sumnje, je ubistvo Adnana Popovca. Jer, činjenica da je monstrum za snajperom, između djeteta i odraslog koji ga vodi za ruku, birao dijete i pogodio ga u oko, više je nego uznemirujuća i zastrašujuća.
Bio je umiljat i pametan dječak
U pratnji Adnanove majke Fatime Popovac i tetke Munire Šikalo stižemo u Ulicu generala Izeta Nanića (nekadašnja ulica Alekse Šantića), najdužu hrasničku ulicu, na mjesto na kojem je Adnan krvnički ubijen.
Fatima i Munira, uplakane jer ponovo otvaraju tešku i bolnu životnu ranu, pokazauju nam tačnu lokaciju na kojoj se sve dogodilo. Munira rukom pokazuje malu prodavnicu uz ulicu, istu onu u koju je tog dana ušla sa Adnanom da mu kupi slatkiše, ne sluteći da će ga za nekoliko minuta mrtvog držati na rukama.
Priča nam o Adnanu. Kaže kako je bio umiljat i pametan dječak. Nije se odvajao od tetke.
„Ja vam ne mogu riječima opisati kakvo je to dijete bilo. Koliko je to dijete bilo slatko, umiljato, razumno, pametno. Ono što kažu, samo je dragi Bog ljepši, koji ga je dao", kaže Munira, i dodaje: "Da u mojim rukama pogine od svojih šest godina, duša moja. Šta je on kome kriv?“
Drugi septembar je, kako je to obično bivalo uoči masakara, bio miran dan. Već neko vrijeme bilo je dogovoreno primirje. Munira je sa malom kćerkom Šejlom svratila do sestre Fatime.
„Pošao je sa mnom, evo tu, u taj granap. On i njegova mlađa sestra Arnela, ne znam je li imala dvije i po godine. Bili smo jako vezani. Vraćajući se, vodila sam ga za ruku, a Arnelu sam držala u naramku, jer je bila mala. On je držao grisini u ruci. Idemo, i ja sam tad čula samo taj zvižduk. Nisam osjetila da bi mogao pogoditi mene ili njega. Samo taj njegov pad me povukao dole, tad sam vidjela da je pogođen", kaže Munira.
Adnan je pao na tlo, uzela ga je u ruke, no već je bio mrtav.
"Ja sam zapomagala upomoć. Legla sam po svojoj Arneli kako bih zaštitila bar nju, jer sam vidjela da je Adnan mrtav. Stotinu metaka je, čini mi se, palo oko nas, oko mene i moje Arnele. To je zviždalo, nas nijedan nije ni ogrebao", dodaje uplakana Munira.
U pomoć je pritekao komšija Nerko Metiljević te ih uspio nekako skloniti sa brisanog prostora do obližnje zgrade. Munira kaže da je tada vidjela kako prema njima trči Adnanov otac Enver.
„On je u tom trčanju pao, a ja sam mislila da je i on pogođen. Međutim, nije, vidjela sam kako ustaje. On je prvi došao do svog Adnana, uzeo ga je u naručje, krenuo prema ambulanti. Govorio je: 'Ado sine! Spasit ćete babo! Spasit ćete babo! Od tog momenta se više ne sjećam“, priča Munira.
Svjesno ciljano dijete
Na pitanje kako danas gleda na činjenicu da je neko bio u stanju pucati u dijete koje je vodila za ruku, Munira kaže kako joj je to kasnije prolazilo kroz glavu. Adnana je, objašnjava, pogodio prvi metak i jasno je da je dijete svjesno ciljano.
„Naravno, dijete je svjesno ciljano. To je brutalna činjenica, uništavali su naš pomladak, da nema našeg naraštaja i nataliteta, sve je to išlo ciljano“, kaže Munira.
U razgovoru se dotičemo i nedavno objavljenog filma "Sarajevo safari", autora Mirana Zupaniča, o bogatim strancima koji su novcem plaćali mogućnost da sa položaja Vojske RS pucaju po civilima u opkoljenom Sarajevu. Munira kaže kako ne može shvatiti da ljudsko biće može tako da se iživljava.
"Moj um, mene kao majke, tetke, građanina, bez obzira na tgo da li sam ja građanin Bosne i Hercegovine, da li sam građanin Srbije ili Crne Gore, ne može shvatiti da neko može doći da se iživljava nad nečijim djetetom. Da sebi pravi zadovoljstvo i uživanje, a nama tugu i bol", kaže Munira.
Rat je bio, to je činjenica, dodaje, i borbena linija je nešto sasvim drugo, ali ovdje je riječ o brutalnom iživljavanju nad civilima, djecom. Podvlači kako, ipak, ne treba nikada generalizirati.
"To su samo monstrumi mogli uraditi, ljudi nisu nikako. Nisu svi isti. Nije bitno da li sam ja Munira ili Mira, bitno je jesam li ja čovjek ili nisam", kaže Munira Šikalo, zaključujući kako se slučaj Adnana ne smije zaboraviti, kako o njemu treba pričati da se nikada i nikome ne ponovi.
Majka Fatima: Moj Adnan me čeka u džennetu
Majka Fatima Popovac, vidno potresena dok govori o sinu Adnanu, također se prisjeća tog dana. Nadali su se kraju rata, takva je bila atmosfera. Otac Enver je došao s linije.
„Munira je naišla sa Šejlom u kolicima, pošla do prodavnice. On (Adnan) tako radostan istrča i kaže: 'Mama, idem i ja sa tetkom.' Ja sam mu rekla da ne ide, htjela je da ide i Arnela. Kako nije mogla voziti kolica i njih dvoje voditi sa sobom, rekoh, ostavi Šejlu sa mnom, neka oni idu s tobom“, priča Fatima, te nastavlja:
„Muž i ja smo ostali u avliji, ušla sam u kuću da napravim kafu. Tek što sam ušla, čula sam zvuk metka kao da mi je pored uha prošao. Mislila sam da je tu negdje u avliji, djelovalo je blizu. Izađem napolje, nema Envera u avliji. On je već čuo nju (Muniru) kako zove upomoć. Vani ne prestaje pucnjava. Uhvatila me panika. Izašla sam pogledala oko kuće, nema Envera. Čujem komšinicu kako govori da je pogođen neki Dado, shvatila sam da je to moj Ado."
Istrčala je na ulicu i došla do zgrade u kojoj je bila ambulanta, odmah iza ugla.
"Vidim Envera trči, plače, glasno viče: 'Nemoj ti ići ovamo, ne znam šta se desilo.' Enver, valjda u toj želji da ga spasi, on nije vjerovao, trčao je da nađe neko auto, da ga vozi jer tu je bila ratna bolnica. Sve desilo se za nekih 15 minuta“, priča uplakana majka.
Fatima je tu, pored zgrade vidjela njenog pogođenog Adnana, a tog trenutka prisjeća se kroz suze:
"Njega su pronijeli u deki, ovako, ispred mene. Oko mu je bilo izbijeno, ja sam tu ostala skamenjena. Jednostavno, nisam slutila da je mrtav. Dalje šta je tu bilo, ne sjećam se."
Vrijeme nakon toga bila je u potpunom šoku, nije shvatala šta se dešava. U kući su se okupili familija, komšije. Gledala ih je sve kako plaču, ali joj niko ništa nije govorio: "Nakon izvjesnog vremena prilazi mi djever i reče: 'Nemoj se nadati, nije živ.'"
Adnana su ubili monstrumi, nastavlja Fatima, pokazujući nam njegove fotografije i prisjećajući se prelijepog dječaka, bujne kose, krupnih očiju. Bio je vrlo razborit i pametan dječak za svoj uzrast.
Iako joj je učinjena velika nepravda, Fatima je žena koja ne zna za mržnju. Čak i kad bi saznala ko je ubio njenog sina, kaže da mu danas ne bi mogla nauditi. Vjeruje u Božiju pravdu, vjeruje da će doći dan kada će se ona i Adnan ponovo sresti.
"To su monstrumi koji nemaju ništa ljudsko sa sobom. Ja, kao majka ubijenog djeteta, da znam sada ko je to uradio, ne bih mu mogla nauditi. Jer, jednostavno ne mogu da pomislim tako nešto. Ljudski život je neprocjenjivo blago. Allah nam je dao svima da živimo do određenog roka. Hvala, dragom Allahu, On je svemoguć. Moj Adnan će mene čekati u džennetu, a monstrumu ne bih bila u koži", poručuje Fatima Popovac i dodaje: "Moja je bol neuništiva, ja sa svojim Adnanom živim svaki dan i tako će biti dok sam živa. I on je živ, s majkom u duši."
Fatima Popovac danas ima kćerku i sina, od kojih ima i dvoje unuka. Dok u suzama jednom rukom dotiče nišan na sinovom mezaru, u drugoj joj je njihova zajednička fotografija. Plače, vjerujući da bi, danas, da nije bilo dušmanske ruke, imala i Adnanove unuke.
Opsada Sarajeva
Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, a okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.
Za to vrijeme, oko 350.000 stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.
Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika, skoro četiri petine od ukupnog broja poginulih, stradalo je u prve dvije godine rata.
Zbog teroriziranja civila tokom opsade Sarajeva u periodu 1992-1995, između ostalih, Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove na kazne doživotnog zatvora osudilo je ratnog komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića i ratnog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića. Na doživotnu kaznu zatvora za držanje u opsadi Sarajeva Haški tribunal osudio je komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Stanislav Galić, a osuđeni su Dragomir Milošević i Momčilo Perišić, također visoki oficiri VRS-a.
