Glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica Almasa Salihović govorila je UN-u.
Njen govor bio je potresan. Almasa je kao osmogodišnja djevojčica preživjela genocid u Srebrenici, ali nije njen brat.
Ona se na početku zahvalila svima koji su doprinijeli utvrđivanju današnjeg dana kao Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici.
"Hvala vam na priznavanju i što stojite uz nas.
Vaše poštovanje prema preživjelim žrtvama Srebrenici svjedoči principima pravde iza kojih stoji UN.
Ja sam preživjela genocid i nosim teret svoje vlastite priče, one koja je dio mene i priča onih koji nisu preživjeli", rekla je Salihović na početku.
"Imala sam pet godina kada je počela agresija na BiH. Živjela sam s majkom, dva brata i tri sestre. Kada sam imala pet godina prvi put sam čula granate i svjedočila ubistvima. Mislili smo da će se to brzo završiti. Iako je manjak pokušavala prikriti istinu, njen dan je počinjao strahom. Ja sam nosila malu lutku sa sobom, za koju sam mislila da me štiti.
Onda je 18. septembra, 1992 napadnuta moja škola, 14 ljudi je ubijeno, bilo je i djece. Tad smo trebali otići iz sela, ali smo ostali.
U martu 1993. nismo imali izbora nego da pobjegnemo. Srebrenica je bila sigurna zona UN-a i to nam je bila nada. Došli smo navečer pješke i bili smo sretni da dobijemo prostoriju za noćenje. Bila je mala, ali topla. Sigurnost nije dugo trajala", pričala je Almasa.
Ona je rekla da je užase teško prepričati.
"Živjeli smo bez osnovnih uvjeta. 11. jula 1995 naši najgori strahovi su se ostvarili. Imala sam osam godina i sjećam se bespomoćnosti. Držala sam se za majku i mislili da ćemo biti sigurni. Moja sestra i brat su išli ispred nas. Tad sam zadnji put vidjela brata, kako baca bilježnicu jer su u njoj bile molitve na arapskom. Svakim da prolazim tim mjestom i sjećam se toga.
Posmatrali kako mlade muškarce odvode. A 11. jula bili smo prisiljeni da uđemo u autobuse koji su nas trebali transportirati. Ništa nisam razumjela, a ni danas. Neću zaboraviti lica vojnika Ratka Mladića koji su tražili da im predamo sve što imamo. Dala sam mu svoju lutku. Sumnjam da se on sjeća lutke ili mene, samo se nadam da osjeća kajanje.
Mi smo došli, ali moj brat Abdulah nije se spasio.
On je ubijen zajedno sa hiljadama drugih i bačen je u masovnu grobnicu. 2008. manje od pola njegovih ostataka je pronađeni i pokopano. Nekoliko godina kasnije pronašli smo još ostataka, ali ni tada njegovo tijelo nije kompletirano.
Abdulah je bio tanak dječak, 17 godina, pun ambicija, bio je inteligentan i iskren, nesumnjivo najljubaznija osoba koju sam poznavala. Bio je najbolji od nas. Žao mi je što mu to nisam mogla reći. Njegovo odsustvo stvara prazninu koja se ne može popuniti.
Preživjeti genocid bilo je zastrašujuće iskustvo, ali iskustvo koje mi je dalo smisao svrhe. Ovdje sam danas ne samo da ispričam svoju priču, nego da dam glas onima koji ne mogu govoriti", rekla je Salihović.
