Prostor Sandžaka je historijska regija između Srbije i Crne Gore, odnosno Bosne i Hercegovine, Kosova i Albanije koja je kroz historiju bila područje vrlo intenzivnih migracija, promjena granica, ratova i političke nestabilnosti.
Posljednja dešavanja u Priboju, odnosno sjevernom Sandžaku koji pripada Srbiji, kao i u Pljevljima, Bijelom Polju i Beranama u južnom Sandžaku prije i nakon posljednjih crnogorskih izbora pokazuju da političko i sigurnosno stanje u ovoj regiji nije zadovoljavajuće što se vrlo negativno odražava na ekonomiju i migracije.
Popis stanovništva kao političko pitanje
Prva godina u desetljeću je tradicionalno rezervisana za popis stanovništva koji je zbog pandemije za Srbiju pomjeren na oktobar 2022. Zbog nestabilnog političkog stanja u Crnoj Gori upitno je da li će popis biti realizovan i u slučaju promjene vlasti ili vanrednih izbora, jer je konsenzus o ovom pitanju izuzetno teško postići.
Naime, aktuelna vlada je pokušala umanjiti broj crnogorske dijaspore kroz reviziju državljanstva čime se ciljalo na umanjenje broja manjina, Bošnjaka i Albanaca, prije svega. Pored navedenog, vlada je pokušala uraditi reviziju registra birača u namjeri da to pravo ostvare Srbi doseljenici iz Hercegovine i Srbije.
Najavljeni popis stanovništva u Srbiji će, između ostalog, donijeti veću zastupljenost Bošnjaka zbog djelomičnog bojkota popisa 2011. godine, što su zagovarale institucije pod kontrolom tadašnjeg muftije Zukorlića te grupe RAE (Romi, Aškalije, Egipćani) kod koje se povećava svijest o posebnoj pripadnosti.
Najraniji stanovnici Sandžaka su ilirska plemena koja su pružila ogroman otpor rimskim osvajanjima. Doseljavanjem Slavena dolazi do miješanja sa Ilirima, odnosno kasnije Albancima. Ovaj proces je u bliskoj prošlosti, ne samo u Sandžaku nego i na Kosovu imao dvosmjerni karakter o čemu najbolje svjedoči šarenilo prezimena.
U Srednjem vijeku veći dio današnjeg Sandžaka je bio u sastavu banovine, odnosno kraljevine Bosne. Novopazarski Sandžak je do Berlinskog kongresa bio sastavni dio bosanskog ejaleta, dok je njegov jugozapadni dio jedno vrijeme bio u sastavu Hercegovačkog sandžaka.
Od Berlinskog kongresa do Prvog balkanskog rata Sandžak je bio dio Osmanskog carstva. Od tada i prostor Sandžaka zahvata proces deosmanizacije u kojem je veći dio muslimanskog stanovništva sa Balkana nasilno iseljen u današnju Turkiye.
Iseljavanje iz Sandžaka je ubrzano tokom i nakon Prvog i Drugog svjetskog rata zbog mnogobrojnih četničkih zločina. Nakon Drugog svjetskog rata ubrzano je iseljavanje Bošnjaka, Albanaca, Turaka, Goranaca, Torbeša iz Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije. U tom procesu jedan dio Bošnjaka je ostao na Kosovu i u Makedoniji, koji danas čini većinu bošnjačke zajednice u ove dvije države.
Velike demografske razlike po općinama
Sjeverni Sandžak čini šest općina: Priboj i Nova Varoš, gdje je izražena srpska većina, Prijepolje, gdje je procentualni odnos Srba i Bošnjaka ujednačen, te Sjenica, Tutin i Novi Pazar, koji imaju apsolutnu bošnjačku većinu.
U južnom Sandžaku demografska struktura je mnogo složenija, a Bošnjaci su većina u Rožajama, Plavu, Gusinju te Petnjici, koja je ranije bila dio općine Berane. Znatna albanska manjina živi u Plavu i Gusinju, dok su Srbi većina u Pljevljima, Bijelom Polju i Beranama. Crnogorci su u sjevernom Sandžaku gotovo svi asimilirani u Srbe, dok se taj proces u južnom Sandžaku, odnosno većem dijelu Crne Gore, jasno vidi kroz upoređivanje svih provedenih popisa. Taj proces je podloga političkoj nestabilnosti u Crnoj Gori.
Posebno pitanje je pojava da se jedan dio Bošnjaka i dalje izjašnjava kao "Muslimani“ u nacionalnom smislu, dok je u južnom Sandžaku prisutno i deklarisanje jednog manjeg dijela Bošnjaka kao "Crnogorci – islamske vjere“.
Službeni Beograd koristi termin Raška kako bi istisnuo osmanski termin sandžak, a ta pojava prisutna je i kod pojedinih političkih opcija bliskih vlasti. Sa druge strane, u Crnoj Gori se forsira toponim Bihor.
Rezultate popisa stanovništva u Kraljevini Srba, Hrvata, Slovenaca, kasnije Kraljevini Srbiji i socijalističkoj Jugoslaviji od 1921. do 1991. godine treba uzeti sa oprezom s obzirom na metodologiju provođenja popisa, nemogućnost nacionalnog izjašnjavanja Muslimana, odnosno Bošnjaka, kao i stalne intencije vlasti da umanji broj muslimanskog stanovništva, Bošnjaka, Albanaca i drugih.
Bez obzira na navedeno, jasno je vidljivo povećanje broja, odnosno udjela Muslimana između 1961-'91. godina, odnosno Bošnjaka od 2002-'11. godina.
Prema rezultatima popisa stanovništva od 1961. do 1991. godine, udio muslimanske populacije u crnogorskom dijelu Sandžaka narastao je sa 19,11posto na 37,84 posto ukupnog stanovništva. Pritom valja imati na umu da se složenost etničke strukture odražava i kod preostalog stanovništva, budući da su Crnogorci 1991. činili 48,43 posto stanovništva, dok se 10,85 posto stanovnika izjasnilo kao Srbi. Međutim, iako je postotni udio muslimanskog stanovništva u crnogorskom dijelu Sandžaka značajno manji, gledajući zajedno sa srbijanskim dijelom ove regije, zaključuje se da je udio muslimanske populacije u cijelom Sandžaku u promatranom razdoblju porastao sa 29,18 posto na 51,15 posto stanovništva.
Prirodna cjelina
Bošnjaci u crnogorskom dijelu Sandžaka čine 79 posto ukupne bošnjačke populacije u ovoj zemlji.
Prema rezultatima popisa stanovništva od 1961. do 1991. godine, udio muslimanske populacije u srbijanskom dijelu Sandžaka narastao je s 36,28 posto na 59,58 posto ukupnog stanovništva.
Najveći dio Bošnjaka živi na prostoru Novog Pazara, Tutina, Sjenice, odnosno Rožaja i Petnjice sa druge strane, što čini jednu prirodnu cjelinu.
Novi Pazar je ekonomski, kulturni i politički centar Bošnjaka Sandžaka, što se jasno vidi i kroz povećanje broja stanovnika, odnosno migracije unutar Sandžaka prema Pazaru, kao i vraćanje Bošnjaka sa Kosova i iz Sjeverne Makedonije u Sandžak, odnosno Novi Pazar. Pojedine procjene broja stanovnika Novog Pazara se kreću između 100.000 i 120.000, što je sa druge strane veliki pritisak na slabu javnu infrastrukturu, zbog čega su nužna veća ulaganja u saobraćajnice, obrazovne, zdravstvene institucije, kao i u industriju kako bi se održala populacija i umanjilo iseljavanje u EU.
Velikosrpska ideologija je još od srpskih ustanaka imala za cilj razdvojiti prostor na kojem Bošnjaci žive sa obje strane Drine, odnosno razdvojiti Sandžak od Bosne smanjenjem broja Bošnjaka u Priboju i Pljevljima. Ratna stradanja u prvoj polovini 20. stoljeća i represija tokom 90-ih godina generirali su velika iseljavanja u cijelom Sandžaku, a posebno u rubnim dijelovima.
Bošnjaci Sandžaka su se jednim dijelom tokom 80-ih godina iseljavali prema Sarajevu, a taj proces ubrzan je nakon kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu i početkom 21. stoljeća. Također, u zapadnoj Evropi živi brojna sandžačka dijaspora, dok je u Americi brojna zajednica porijeklom iz Plava i Gusinja.
U pojedinim dijelovima Istanbula živi nekoliko desetina hiljada potomaka Sandžaklija, koji su se u najvećem broju doselili nakon Drugog svjetskog rata. Vezu Sandžaka sa Turkiye dodatno je učvrstilo usmjeravanje nekoliko stotina regruta iz nekadašnje JNA na studiranje u Turkiye koji danas predstavljaju značajnu grupaciju uspješnih osoba na rukovodećim pozicijama u Sandžaku. Brojna udruženja sandžačkih Bošnjaka iz Turkiye održavaju vrlo intenzivne veze sa svojom rodbinom, što predstavlja ogroman kulturni, obrazovni, ekonomski i politički kapacitet za obje strane.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorska i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).
