Region

Scenarij iz noćne more: Haos neće doći iz Bosne i Hercegovine, nego iz jedne druge države

U utorak se na Zapadnom Balkanu s velikom zabrinutošću iščekivala rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o BiH. Rusija i Narodna Republika Kina zaprijetile su da bi mogle prekinuti mandat europske misije, EUFOR Althea, koja je jamac sigurnosti nakon što su se povukle međunarodne snage (prvo IFOR, kasnije SFOR), piše Jutarnji.hr.

Danima prije toga Milorad Dodik, predstavnik Srba u Predsjedništvu BiH, izazivao je paniku zahtjevima da Republika Srpska (RS) vrati dio ovlasti države BiH, uključujući vojsku i sigurnosne službe. Mediji u regiji donose zabrinjavajuće naslove, stanje se uspoređuje s 1992. godinom kad je počeo napad Srba na Sarajevo pa rat. Dodik, umješno, potpiruje žar pa čak i parafrazira pokojnog bošnjačkog lidera, Aliju Izetbegovića, koji je rekao da je spreman žrtvovati mir za BiH, a Dodik priča kako nije spreman žrtvovati mir za RS. I Vijeće EU šalje signale zabrinutosti. 

Na dan sjednice VS-a, u srijedu, niti jedna se svjetska agencija ili utjecajniji svjetski medij ne bavi izvješćem o BiH. Iako je riječ o sukobu trojca Pariz, London, Washington protiv Moskve i Pekinga. Ali AP navodi: “Kina i Rusija vrše pritisak na VS UN-a da prekine niz sankcija nametnutih Sjevernoj Koreji”. 

Agencije u srijedu navečer izvještavaju o krizi u Portugalu gdje će predsjednik raspustiti parlament. U Etiopiji traje rat, Sudan se redefinira nakon državnog udara, pregovori s Iranom o nuklearnom sporazumu trebali bi se obnoviti krajem mjeseca, direktor CIA-e je u Moskvi. Američka emisijska banka Fed najavila je smanjenje otkupa obveznica, ali nema signala o podizanju kamatnih stopa. 

Toliko o važnosti BiH i Balkana na globalnoj sceni.

International Crisis Group (ICC), kojoj nomen est omen, mjesečno objavljuje situacije koje prijete sukobom. Iako u BiH Dodik divlja, pa još od ljeta i odluke bivšeg Visokog predstavnika Valentina Inzka da negiranje genocida inkorporira u kazneni zakon, BiH nije na tom popisu. Upozorenja na rizik sukoba, kako naslovljuju najopasnije tačke na Zemlji, vrijede za Etiopiju, Sudan, Nikaragvu i Jemen. BiH im nije izmakla, ali su je strpali u skupinu pogoršanja situacija. Uz Mali, Ugandu, Bangladeš, Haiti, Libanon, Siriju, uobičajene sumnjivce. I nije BiH prvi put u toj skupini.

Zaključak je neupitan: BiH nije prostor na kojemu će izbiti sukob. Iako Majda Ruge iz Europskog vijeća za vanjske odnose navodi da je “obnova vojnog sukoba realna mogućnost” u BiH. Realno, nije. RS neće ratovati ako se tome usprotivi Beograd. 

No trenutna politička kriza u BiH, koja jest najgora od kraja rata 1995. godine, predstavlja ozbiljnu ugrozu u širem okviru ne Zapadnog, nego Balkana. 

Balkan nikad nije imao geografske granice kao Apeninski ili Pirinejski poluotok i s vremenom se pretvorio u kulturno-civilizacijski pojam suprotan Skandinaviji (balkanizacija vs. skandinavizacija). Ako prihvatimo opciju da su Dunav i Sava sjeverne granice, Jadran zapadna, Crno more istočna, Egejsko južna, može se formirati određeni geopolitički prostor. Pretjerano raznolik, ali historijski donekle povezan, bolje rečeno objedinjen oko konfrontacije. Ovim prostorom prolazi prvi veliki limes europske civilizacije, podjela Istočnog i Zapadnog rimskog carstva. I postaje linijom shizme. Ruše je osvajanja Osmanskog carstva kreirajući prostor triju religija koje će s vremenom postati nacije. 

BiH je postala “melting pot” gdje prezime ne definira nužno religijsku, posljedično ni etničku pripadnost. Primjerice Šešelj ili Filipović.

Ali BiH treba gledati i kao geografski izdvojen prostor, ograničen Drinom, Savom i Unom, a u nastavku Une dinarskim masivom. Koji probija Neretva. Toliko blizu, a tako daleko od mora. Bez prirodnih puteva, strateški nevažna. Habsburška monarhija je po panonskoj ravnici ratovala s Osmanlijama. Kojima nije padalo na pamet ići prema Zagrebu pa do Beča kad postoji ravan put uz Dunav preko Ugarske. Zato se granica BiH i Hrvatske kod Karlovca stoljećima nije mijenjala. I Njemačka je u Drugom svjetskom ratu kontrolirala put uz Savu i Dunav, južno uz Moravu i Vardar zbog čega u Srbiji nije bilo ratovanja, a ni u Makedoniji. BiH ih nije interesirala. Ondje ratuju partizani, ustaše i četnici. Dok Nijemci nisu odlučili ugušiti taj ustanak, bitka na Neretvi pa Drvar.  

Rat 1992. - 1995. se iz BiH nije proširio nikamo. I to je kismet te države. Da u njoj sad izbije rat, samo bi Hrvatska trpjela, ugroženi bi nam bili vitalni interesi, a turizam bi propao. Uz moguće posljedice prema Sandžaku i sjevernoj Crnoj Gori. U usporedbi s hrvatskom pogibelji neznatnima, piše Jutarnji.hr.

I zato si Dodik dozvoljava sve što si dozvoljava. Imajući negdje u svijesti ideju jednog od non papera koji su se pojavili početkom ove godine, onoga čije se autorstvo pripisivalo slovenskom premijeru Janezu Janši i mađarskom mu pajdašu Viktoru Orbánu. Prema kojemu bi se BiH trebala raspasti na tri države čime bi se riješilo hrvatsko i srpsko pitanje pa bi Balkan krenuo prema smirenju. Što je fantazmagorija, ali čuli smo i svjedočili ostvarenju i gorih. 

Realno, EU i SAD ne znaju što bi s BiH. Zato je prepuštaju birokratima nižeg ranga pa i vraćaju Christophera Hilla, operativca, ali već u godinama. Smirio je krizu na Kosovu 1999. godine, neka proba opet. Državni sekretar Antony Blinken time se ne bavi. 

BiH se često postavlja kao kontrapunkt kosovskoj krizi. S tezom da bi Beograd pristao na samostalnost Kosova ako u zamjenu dobije RS. Time Dodik katkad zaprijeti, ali dobro zna da to nije srbijanski imperativ. Beograd se i dalje drži maksimalističkih zahtjeva, sve. I Kosovo i RS, ali dio BiH, ili ako baš mora, samostalna. A na Kosovu je imperativ neovisnost Srba na sjeveru.

Geopolitički, Kosovo je potpuno nevažno. Ide njime pruga, ali pravi je put prema Skoplju linija Niš-Vranje. Trepča i neki rudnici, ali zastarjeli, i to je to. Nema se za što ratovati. Za manastire i svetinje se ne prolijeva krv. Strateški, Kosovo ima u zaleđu Albaniju, a na istoku Preševsku dolinu, većinski naseljenu Albancima. Unaprijed izgubljen rat za Beograd. I zato će Srbija stvarati mnoštvo problema osamostaljenju Kosova, ali nikome ondje ne pada na pamet slati vojsku. Kad je prije nekoliko sedmica kosovska policija izvela raciju protiv krijumčara na sjeveru Mitrovice, većinskom srpskom, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je “odjurio na sastanak s kosovskim Srbima” u - Rašku. Udaljenu više od 50 kilometara od Mitrovice. 

Crna Gora nije na popisu ICC-a, ali ondje se odvija proces koji kasni 30 godina, razvlaštenja moćne stranke. Demokratska partija socijalista, DPS, sljednica Komunističke partije, sve do augusta prošle godine vladala je zemljom. A onda izgubila od udružene opozicije. Obrazac viđen u Hrvatskoj, Srbiji, dijelom i Sloveniji. Da, nova vlada ima neugodne sastavnice, tu je i otvoreno prosrpski Demokratski front, ali sistemski problem te zemlje ima ime i prezime: Milo Đukanović. Haos na Cetinju prije i tokom ustoličenja novog metropolita Joanikija imao je i predigru. Vlada je počela povlačiti pologe u Prvoj banci u vlasništvu Ace Đukanovića, brata. Težak udarac porodičnom biznisu. DPS vjerojatno, kad prođe čistilište i liši se tereta Đukanović, neće nestati s političke scene kao slovenski LDS, nego opstati poput HDZ-a i SPS-a. Tad DPS postaje logičan partner Abazoviću i Bečiću (Aleksi, predsjedniku parlamenta), albanskoj i bošnjačkoj stranci. Demokratski front može računati na povratak u opoziciju. Dritan Abazović, potpredsjednik vlade, bio je prije nekoliko sedmica u Washingtonu i primila ga je Wendy Sherman, zamjenica Državnog sekretara. Da njemu i ostalim strankama koje žele samostalnu Crnu Goru podastre smjernice političkog djelovanja. Ako žele politički opstanak. 

Sandžak je još jedan razlog zašto Beograd ne želi raspad BiH. U tom bi slučaju bošnjački politički faktor u BiH tražio pripojenje većinski bošnjačkog Sandžaka. Koji je pod kontrolom Ankare. Koja, opet, ne bi htjela izgubiti tu polugu pritiska na vlast u Srbiji. Zato Recep Tayyip Erdoğan, turski predsjednik, inzistira na autocesti Sarajevo-Beograd-Sarajevo koja bi povezala bošnjački korpus. Jezgra neke buduće države.

Dodikovo ludilo, u kojem ima metode, ostalo je zbog svega navedenog bez globalne reakcije. Ali muk oko ostavke Zorana Zaeva, premijera Sjeverne Makedonije, nakon poraza na lokalnim izborima, zabrinjava. Da, EU ni SAD ne reagiraju kad padne neka vlada - koalicija socijaldemokrata i albanske stranke DUI, sljednice vojnih snaga (ANA) koje su 2001. godine pokrenule oružanu borbu protiv Makedonaca formalno još nije ni u parlamentu potvrdila ostavku premijera. Ali ta je šutnja signal zabrinutosti. Jer kako sam već pisao, Sjeverna Makedonija stijenj je mogućeg šireg sukoba na Istočnom Mediteranu. 

Situaciju komplicira politička nestabilnost u Bugarskoj koja 14. novembra treći put ove godine izlazi na izbore. Za Izrael, zemlju demokratske tradicije, to nije problem. Za Bugarsku, koja nikako da usvoji demokratske standarde, jest. 

Bugarska ima osjetljiv položaj, izlazi na Crno more na kojemu se vodi posredna borba Rusije i NATO-a oko prevlasti. Otkad je NATO, prije 17 godina, izbio na Crno more. U Savezu ne dvoje da je Bugarska slaba karika u lancu - druga je karika Rumunija, trenutno također u političkoj krizi jer nikako da formira vladu. Rumunija je balkanizirana, ali nije balkanska zemlja, njezine su političke silnice usmjerene prema Moldovi i Ukrajini, Mađarskoj. Čvrsta je NATO tačka na Crnom moru, zato je ondje SAD postavio zemaljsku stanicu proturaketnog sistema. 

Bugarska je u doba Sovjetskog saveza imala nadimak “šesnaesta sovjetska republika”. I 30 godina nakon raspada SSSR-a Moskva i dalje ima snažan utjecaj u toj zemlji. Veze su historijske, kulturne i religijske koje su se nakon 1991. godine pretočile u ekonomske, primarno u energetskom sektoru jer Rusija nema šta drugo ponuditi, ali i političke. Bugarski socijalisti i dalje gaje pozitivne stavove prema Moskvi, a u zemlji i dalje u velikoj mjeri vrijedi stav prema kojem proeuropska i proruska politika nisu isključive. Situacija se postupno mijenja, ali energetski je stisak izuzetno čvrst. Dio novih stranaka na bugarskoj političkoj sceni pokazuje zube Moskvi tražeći da se ne prihvati ruska ponuda o dugoročnom ugovoru isporuke plina. Ali treba vidjeti ko će formirati vladu.

Dok su socijalisti blizu vlasti, ruski će utjecaj u Bugarskoj biti jak - a i nakon toga. Dok Sofija ne postane dovoljno stabilna da odbije moskovski pritisak. Protjerivanja ruskih špijuna je bilo proteklih godina, ali oni su poput hidre, odrežeš jednu glavu, narastu tri nove. Nisam dosad nigdje pronašao podatke o mogućem ruskom utjecaju na tvrdi stav Sofije o onemogućavanju početka pregovora Skoplja za članstvo u EU. Nisam siguran da ne postoji jer Moskva na Balkanu djeluje isključivo destruktivno i bila bi zadovoljna haosom u Sjevernoj Makedoniji. Bugarska je za tako nešto savršena platforma. A Pariz i Berlin, neupitno, koriste Sofiju kao ultimativnu prepreku Skoplju. Idealan paravan za rusko djelovanje. 

Konačno, na jugu bukti sukob Grčke i Turske, star bar tri hiljade godina, od Troje. Širi se prema Cipru te uključuje i Izrael i Egipat. Turska ima interese na Balkanu, a Sjeverna Makedonija jedan je od njih gdje ih projicira i preko manjinske zajednice. Bilo kakvo jačanje veza Skoplja i Ankare bilo bi alarm za Atenu. 

Ako bude izbora u Sjevernoj Makedoniji i VMRO-DPMNE dođe na vlast, bit će pod snažnim pritiskom Washingtona da prihvati Prespanski sporazum o promjeni imena. I ne dozvoli jači upliv Rusije i Turske. Da se nastavi politika dobrih odnosa sa svima bez izazivanja većih trenja s Bugarskom. Hristijan Mickoski, čelnik stranke, imat će pred sobom ozbiljan izazov jer bi sve to predstavljalo otklon od nacionalističke politike koju vodi. I tu leži opasnost.

BiH nije prijetnja, ni Kosovo, Sandžak ili Crna Gora. Ali svi postaju prostor za prelijevanje krize koja bi izbila u Sjevernoj Makedoniji. U koju bi se uključila i Srbija, a nije isključeno ni širenja prema istoku. Savršena oluja haosa. Kojom bi se onda bavio i Blinken. 

Za Hrvatsku scenarij iz najgore noćne more.