Kada je Rusija anektirala Krim i izvršila invaziju na istočnu Ukrajinu 2014., Kijev je imao mnogo pristalica. Francuska, Njemačka, Velika Britanija i Sjedinjene Države tražile su obnovu ukrajinskog suvereniteta kroz sankcije Rusiji i diplomacijom, ali su odbile izravno vojno uplitanje. Samo su kasno pružili smrtonosnu vojnu pomoć - tek 2019., u slučaju Washingtona.
Međutim, do kraja februara 2022., dok je Rusija gomilala svoje snage na ukrajinskoj granici, ta se nevoljkost uglavnom istopila. Brutalna invazija koja je uslijedila i karizmatično vodstvo ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog generirali su prvu rundu zapadne vojne i finansijske pomoći. Zadivljujući uspjesi Ukrajine na bojnom polju u septembru i oktobru 2022. otvorili su vrata još ambicioznijoj potpori, piše Forgein Affairs.
Koalicija najbogatijih i tehnološki najnaprednijih zemalja daje Ukrajini veliku strukturnu prednost. Rusija, nasuprot tome, ima samo dvije zemlje - Iran i Sjevernu Koreju - koje joj otvoreno pomažu u ratu, iako je Kina bila i važna ekonomska podrška Kremljovim ratnim naporima i pružatelj nesmrtonosne vojne pomoći. Ipak, zapadna vojna potpora dolazi s vlastitim rizicima i izazovima. Jedan je ekstremna ovisnost Ukrajine o zapadnoj vojnoj i financijskoj pomoći. Ukrajinska vojska odmaknula se od zastarjele infrastrukture i zastarjelih doktrina koje su je definirale tijekom postsovjetskog doba, postavši snažno ovisna o zapadnoj opremi i strateškom planiranju. U međuvremenu, Rusija vodi rat protiv ukrajinskog gospodarstva, koje bi teško funkcioniralo bez međunarodne pomoći.
Ne može se garantirati kontinuirana predanost Zapada Ukrajini. Političko biračko tijelo u Evropi i Sjedinjenim Državama dovodi u pitanje dugoročnu podršku Ukrajini. Zasad su takvi glasovi u manjini, ali se množe i postaju sve glasniji. Promicanje otvoreno proruskih i antiukrajinskih stavova ostaje politička rijetkost. Umjesto toga, skepticizam ima tendenciju proizaći iz dugotrajnih domaćih političkih rasprava. U Sjedinjenim Državama, rat u Ukrajini postao je najnovija žarišta u borbi oko toga koliko bi Amerikanci trebali brinuti (i trošiti na) podršku prekomorskim partnerima i saveznicima. U Evropi su pandemija COVID-19 i visoka inflacija nakon rata izvršili ekonomski pritisak. Optimizam u pogledu uspjeha Ukrajine počeo se kolebati, što je dovelo do nelagode zbog velikog, otvorenog rata na evropskom tlu.
U međuvremenu, razvoj događaja na prvim linijama ratišta - posebno relativno spor tempo i skromni dobici protuofanzive u Ukrajini pokrenute ranije ovog ljeta - ohrabrio je skeptike u pogledu podrške Zapada Kijevu. Čak i ako protuofanziva zaživi, neće uskoro završiti rat. Zagovornici Ukrajine nemaju jasnu, dogovorenu teoriju pobjede, što predstavlja političku odgovornost. Izvan Ukrajine, priče osim rata sada dominiraju vijestima. Što duže sukob bude trajao, to će borba Davida i Golijata iz svojih ranih dana više nestajati u pozadini, potičući percepciju uzaludnosti i potičući pozive da se pronađe barem kozmetičko rješenje.
Glavni rizik za Ukrajinu manje je nagla politička promjena na Zapadu nego polagano rasplitanje pažljivo ispletene mreže strane pomoći. Međutim, ako dođe do iznenadne promjene, ona će započeti u Sjedinjenim Državama, gdje će osnovni smjer vanjske politike SADbiti na glasanju u novembru 2024. S obzirom na opasnost koju bi predstavljao čak i postepeni gubitak podrške, a da ne spominjemo iznenadnog prekida, ukrajinska bi vlada trebala diverzificirati svoj domet preko političkog spektra, prilagođavajući svoje pozive za pomoć izgledima dugotrajnog rata. U međuvremenu, politički čelnici u Sjedinjenim Državama i Evropi trebali bi učiniti sve što mogu kako bi učvrstili finansijsku i vojnu pomoć Ukrajini u dugoročnim budžetskim ciklusima, otežavajući odustajanje pomoći budućim dužnosnicima.
Prijatelji lijepog vremena
U Evropi su Sjedinjene Države izvor tjeskobe, moguća slaba karika u transatlantskom lancu. Ironično, evropske zemlje potiču istu tjeskobu u Washingtonu. Nesmanjena odanost Ukrajini karakterizira vlade Finske, Poljske, Švedske, Velike Britanije i baltičkih država. Strahovi da bi krajnje desna vlada preokrenula italijanski kurs prema Ukrajini pokazali su se neutemeljenima. Umjesto toga, premijerka Giorgia Meloni jest potvrdio kurs Zapada. S obzirom na to koliko je Putinov rat nepopularan u Francuskoj, čak je i glavna francuska opoziciona figura, krajnje desna populistica Marine Le Pen — koja je kroz historiju podržavala Putina i čak odobravala aneksiju Krima 2014. — ostala pri svom ranijem osuđivanju invaziju punog obima. Ona se, međutim, protivi sankcijama i isporukama teškog naoružanja Ukrajini. Mađarska je i dalje izuzetak, članica EU-a i NATO-a koja očito nema entuzijazma u vezi s Ukrajinom. U zamjenu za to što nije prekršila briselski konsenzus koji favorizira sankcioniranje Rusije, Mađarska je izvukla mnoge ustupke od EU. Do sada je to bilo dovoljno da zadrži premijera Viktora Orbana.
Čvrsta evropska podrška vjerovatno neće uskoro pokleknuti. Prema junskom istraživanju Eurobarometra, 64 posto stanovnika EU podržava finansiranje kupovine i opskrbe Ukrajine vojnom opremom, u rasponu od 30 posto u Bugarskoj do 93 posto u Švedskoj. Nijedna evropska stranka koja zagovara otvoreno proruski program nije uspjela izgraditi održivu izbornu koaliciju. Zaista, mnoge su evropske javnosti od početka rata postale sve snažnije podržavale EU i NATO.
Ipak, svojevrsni umor uzima danak u Evropi. Najbolji primjer za to može se naći u Njemačkoj, koja je preživjela energetsko usko grlo izazvano ratom i prihvatila milijun ukrajinskih izbjeglica, postepeno povećavajući pomoć Ukrajini. Kao i kod pandemije, dugi luk krize stvara frustraciju: visoke cijene energije, recesija, zabrinutost oko deindustrijalizacije i nefunkcionalna vladajuća koalicija donijeli su bolest, što je pogodovalo krajnje desnoj stranci Alternativa za Njemačku. Prema anketama, AfD je sada druga najjača stranka u Njemačkoj. Želi povući Njemačku iz NATO-a i zaustaviti podršku Ukrajini, ali popularnost stranke ne proizlazi iz njezinih proruskih stavova. AfD iskorištava opće nezadovoljstvo kako bi njegova kritika njemačke atlantističke vanjske politike izgledala više mainstream.
Evropljanima, što rat duže traje, to bi se više mogao činiti nerješivim i skupljim, više sredstvom moći SAD-a nego temeljnim evropskim interesom. Budući da je podrška ratu status quo položaj u Evropi, poduzetni političari mogli bi se usredotočiti na domaću frontu i okriviti elite u glavnim gradovima i Bruxellesu da im je više stalo do Ukrajine nego do vlastitog stanovništva. Naprimjer, popularna ljevičarska zastupnica u njemačkom parlamentu Sahra Wagenknecht nedavno je podršku Ukrajini uporedila s rupom bez dna, dok se savezni budžet reže u svim drugim područjima. Takva bi stajališta lako mogla postati češća u Evropi, a njihovi zagovornici ne bi morali nuditi održivu alternativnu politiku; ne moraju ni govoriti istinu. Ne bi bio potreban osobito vješt demagog da uvjeri one Evropljane koji trpe ekonomske pritiske da je lak kraj rata dostupan i da bi ih njegovo okončanje izbavilo od njihovih nevolja, poput visoke inflacije.
Glavni rizik za Ukrajinu je sporo rasplitanje pažljivo ispletene mreže strane pomoći.
Zamjenski znak u ratu su Sjedinjene Države. U nedavnim anketama, predsjednik Joe Biden je ili iza bivšeg predsjednika Donalda Trumpa ili čak s njim. Trumpov povratak vjerojatno bi bio katastrofa za Ukrajinu. Kao predsjednik, Trump je tretirao Ukrajinu kao privjesak svoje predizborne kampanje i pokušao je ojačati Zelenskog da naruši ugled Bidena, Trumpovog glavnog rivala u to vrijeme. Prema The New York Timesu, nekoliko je puta tokom 2018. Trump privatno predložio povlačenje Sjedinjenih Država iz NATO-a u prisutnosti visokih dužnosnika administracije. Nikada nije proveo tu ideju. Ali sudeći prema njegovoj retorici tokom kampanje, čini se da je odlučan otići još dalje u kršenju ustaljenih normi i tradicija ako se vrati u Bijelu kuću. A posljednjih mjeseci Trump je sugerirao da bi mogao okončati rat u Ukrajini za 24 sata. Takvo hvalisanje u kampanji sugerira da bi Trump radije pregovarao o rješenju sukoba (najvjerovatnije pod ruskim uvjetima) nego stalnom nastavku pomoći i pomoći Ukrajini.
Trump možda neće postati republikanski kandidat. Zapanjujuće je, međutim, da među ostalim kandidatima, dvojica s najvećim brojem anketa, guverner Floride Ron DeSantis i poduzetnik Vivek Ramaswamy, najviše odbacuju Ukrajinu. Reaganovo krilo Republikanske stranke—koje podupire snažnu obranu savezničkih demokracija i uključuje ličnosti poput bivšeg potpredsjednika Mikea Pencea i senatora Mitcha McConnella iz Kentuckyja—i dalje je dobro zastupljeno na Capitol Hillu iu washingtonskim think tankovima. Ali među republikanskim primarnim biračkim tijelom ta vizija pada u vodu. GOP baza Kinu vidi kao daleko veću prijetnju od Rusije, a mnogi republikanci vide kompromis između potpore Ukrajini i rješavanja domaćih problema. Prema anketi koju je Gallup objavio u lipnju, 50 posto republikanaca smatra da Washington pretjeruje s podrškom Ukrajini, što je porast u odnosu na 43 posto na početku rata. Četrdeset devet posto republikanaca preferira brzo okončanje sukoba, čak i ako bi to omogućilo Rusiji da zadrži osvojeni teritorij.
"Dajemo sve od sebe da koristimo američke vojne resurse za odbranu invazije na tuđu granicu kada ne činimo apsolutno ništa da zaustavimo invaziju koju potpomažu karteli preko naše vlastite južne granice upravo ovdje kod kuće", napisao je Ramaswamy posljednji mjeseca, ponavljajući refren koji je postao uobičajen u konzervativnim američkim medijima. Taj argument, koji je možda lak i ksenofobičan, ima snažnu intuitivnu privlačnost za mnoge republikance i konzervativce. Vjerovatno ima odjeka kod mnogih neovisnih, pa čak i kod nekih demokrata i naprednjaka.
Pitanje obaveza
Smanjenje zapadne podrške Ukrajini ne bi okončalo rat. Niti jedna zapadna zemlja se aktivno ne bori u Ukrajini, i unatoč ključnoj ulozi zapadnog oružja i novca, to je bio ukrajinski rat od samog početka. Ukrajinci su ti koji su pokazali izuzetnu hrabrost i podnijeli izuzetne žrtve. Sa ili bez zapadnog partnerstva, Ukrajina bi se suočila s istom nevoljom: protivnikom koji ne prihvaća postojanje ukrajinske nacije ili legitimnost ukrajinske kulture ili ukrajinskog jezika, i koji je sebi dao dozvolu da napada civile - s užasnim posljedicama. Ukrajina se mora boriti s ovim protivnikom kako god može. Dok u Kremlju ne budu novi lideri, Ukrajina nema drugog izbora nego da se Rusiji odupre silom.
Bez zapadne podrške Ukrajina bi se suočila s dvije dileme. Jedan bi bio izazov vođenja rata ako zapadnjačka oprema postane ili skuplja, manje dostupna ili oboje. Ukrajinski vojnici posvetili su dosta vremena obuci na zapadnoj opremi. Ukrajinski stratezi imali su ogromne koristi od pomoći u ciljanju i dijeljenja obavještajnih podataka koje su dobivali od Sjedinjenih Država i drugih zemalja. Pristup internetu na bojnom polju često ide preko Starlinka, preko tehnologije koju je neko vrijeme besplatno (navodno s ograničenjima) davao američki tehnološki poduzetnik Elon Musk, a nedavno ju je Pentagon odlučio platiti. Kad bi Evropa ili Sjedinjene Države (ili obje) odsjekle Ukrajinu, to bi značilo nesaglediv gubitak vojne moći.
Druga dilema proširila bi se izvan Ukrajine. Zapadna potpora Ukrajini i rusko samopoimanje duboko su isprepleteni. Putinova invazija nije bila samo oklada da će Ukrajina pasti i da bi Rusija tada mogla kontrolirati ili podijeliti zemlju. Bila je to oklada oko Zapada, a posebno oko Sjedinjenih Država - koje su, mjesecima prije invazije, konačno smanjile svoje gubitke u Afganistanu nakon dugog, teškog rata. Putin se kladio protiv strateške oštroumnosti i strpljenja Sjedinjenih Država - i NATO-a, šire. Kad bi Sjedinjene Države i druge članice NATO-a izgubile strpljenje u Ukrajini, Kremlj bi mogao rat proglasiti strateškim trijumfom čak i ako bi Rusija ostala zaglibljena u sukobu u Ukrajini, a to bi se globalno moglo vidjeti kao trijumf Moskve.
Ako podrška Ukrajini izblijedi u Evropi, ali ne iu Sjedinjenim Državama, Rusija će slijediti pristup zavadi i vladaj. Moglo bi predložiti lažno dogovoreno rješenje, stanku u borbama ili diplomatiju otrovnih pilula kakvu je Rusija prakticirala 2014. i 2015., kada je ostavljala dojam da je otvorena za kompromis, ali je zapravo težila dominirati Ukrajinom. Ideja bi bila zabiti klin između nekih evropskih vlada i Washingtona te između zapadne i istočne Evrope. Evropa u sukobu sa Sjedinjenim Državama i Evropa u sukobu sama sa sobom bila bi izvrsno polje za ruske napore (kroz manipulaciju i špijunažu) da normaliziraju pripajanje ukrajinske teritorije Rusiji. Međutim, ako se podrška i vodstvo SAD održe, Ukrajina će imati snažne temelje. Bilo bi nemoguće za zapadnu Evropu posegnuti za Rusijom ili pregovarati o sporazumu s Rusijom bez obzira na Ukrajinu da se Sjedinjene Države protive ovakvom ishodu.
Gubitak podrške Sjedinjenih Država, a ne Evrope, imao bi dramatičniji učinak. Članice i institucije EU sada su se obvezale gotovo dvostruko više od ukupne pomoći Sjedinjenih Država Ukrajini (finansijske, vojne i humanitarne), putem višegodišnjih paketa. Ali vojne obveze SAD odgovaraju svim zajedničkim vojnim obećanjima EU za Ukrajinu. Evropa ne može zamijeniti američku vojnu pomoć u tako velikom obimu i teško bi popunila prazninu u vodstvu. Kad bi Sjedinjene Države pokušale natjerati Ukrajinu na dogovoreno rješenje, Evropljani bi imali malo kapaciteta za otpor. Kratkovidno ili ishitreno rješenje ugrozilo bi sigurnost Ukrajine i sigurnost Evrope. U očima Rusije, takvo bi rješenje moglo pokazati sve manju predanost SAD-a europskom sigurnosnom nalogu velika.
Putinovo tajno oružje
Ukrajina ima malo utjecaja na unutrašnju politiku svojih ratnih partnera. Iako nitko ne može bolje argumentirati Ukrajinu od Zelenskog, javno mnijenje i izbori u Evropi ili Sjedinjenim Državama slijedit će logiku unutar ovih zemalja. Ukrajinska vlada trebala bi njegovati odnose s političkim ličnostima i strankama koje nisu snažno u taboru Ukrajine, uključujući stranke krajnje ljevice i krajnje desnice, slično kao što je ukrajinska vlada razvila veze s Kinom tokom rata, unatoč blizini Kine Rusiji. Na taj način Kijev može djelovati protiv političke polarizacije koja riskira smanjenje podrške Ukrajini.
Kada je Zelenski došao na vlast 2019., gotovo odmah je bio uhvaćen u političke mahinacije iz Washingtona — ali je preživio kako bi vodio svoju zemlju kada mu je bio najpotrebniji. On je vješt u tome da se ne svrstava previše ni uz jednu političku stranku. Političkim grupama koje još nisu uvjerene u podržavanje rata, poput ljevičarskih stranaka u Njemačkoj, krajnje desničarskih u Francuskoj i rastućih populističkih stranaka u zemljama poput Slovačke, Zelensky bi trebao naglasiti ogromne vojne i ekonomske troškove ruske pobjede u Ukrajina bi se nametnula pojedinim zemljama Zapada, ne samo zbog golemog vala migranata koji bi proizvela.
U Washingtonu i evropskim prijestolnicama podrška Ukrajini ne može biti uklesana u kamen. Sve vanjskopolitičke izbore treba staviti na probu izbora, ali neki se prioriteti mogu sačuvati. Finansijska podrška i sigurnosne garancije za Ukrajinu mogu se uključiti u zakonodavstvo i ugraditi u dalekovidne proračune. U EU, naprimjer, Evropska komisija predložila je izdvajanje više od 50 milijardi dolara za oporavak, rekonstrukciju i modernizaciju Ukrajine za period 2024.–2027. Bruxelles i države članice EU trebale bi proširiti ova višegodišnja obećanja daleko u budućnost.
Ukrajina ima malo utjecaja na unutarnju politiku svojih ratnih partnera.
Niti jedan izbor, čak ni predsjednički izbori 2024. u Sjedinjenim Državama, nije referendum na život ili smrt o zapadnoj politici: Trump je 2016. vodio kampanju za približavanje Rusiji i završio slanjem smrtonosne pomoći Ukrajini. Podjela vlasti i ponavljanje izbora sami su po sebi demokratska zaštita od najgorih scenarija. Bez obzira na to drži li se status quo na Zapadu, dužnosnici se moraju neprestano i maštovito zalagati za pomoć Ukrajini.
Dok sukob traje, Ukrajina će morati prilagoditi svoju priču o ratu za zapadnu javnost. Umjesto brze i odlučujuće pobjede, kakvoj su se mnogi nadali kad je krenula ljetna protuofenziva, Kijev će morati objasniti završnicu dugotrajnog rata, a to je opstanak Ukrajine. Inače bi mogao zavladati osjećaj odvojenosti, osobito ako se rat sve više premješta na ruski teritorij putem napada bespilotnim letjelicama ili drugih vrsta napada. Iako mogu biti nužni za ukrajinsku samoobranu i moral, takvi bi napadi mogli postati politički skupi ako doprinesu "obostranosti" u zapadnim raspravama.
Godine 2015., nakon što su najgore borbe u istočnoj Ukrajini okončane nakon manjkavog sporazuma o prekidu vatre, kardinalna pogreška Zapada bila je gubitak interesa. Kriza se nekako trebala riješiti sama od sebe. Iz ovoga je Putin naučio ono što je smatrao suštinskom istinom o nestalnosti zapadnih vođa. Ubuduće, Evropa i Sjedinjene Države moraju nastaviti pokazivati da je Putin izvukao pogrešan zaključak. Obuzdavanje Rusije i očuvanje ukrajinskog suvereniteta su zapadni interesi prvog reda. Ne bi smjeli ovisiti o slikama užasnog nasilja, o stalnoj medijskoj pažnji ili o karizmi bilo kojeg ukrajinskog političara. Zapadna ravnodušnost i nestrpljivost su Putinovo ultimativno oružje u ovom ratu. Bez njih, Putin se suočava sa strateškom slijepom ulicom.
