U jednom od brojnih razgovora za medije, Paolo Sorrentino kaže da ne voli modernu umjetnost jer emocije stavlja u drugi plan. Pretendira da okupira konzumentov mozak, a umjetnost o kojoj moraš razmišljati za njega nije umjetnost. Zato pitanje vjeruje li u Boga, koje se reditelju planetarno popularne serije Mladi papa često postavlja, postaje potpuno irelevantno. Kaže da ne vjeruje, ali da ne može objasniti zašto ga ta pitanja okupiraju i da istinsku kulturu vidi isključivo u religiji. Iako, „ne vjeruje“.
Upravo to što ne može objasniti, a progoni ga, umjetnik ima sreću, neko bi vjerovatno rekao i prokletstvo, da može prikazati. On otjelotvoruje okupiranost (u koju vjeruje ili ne), i razgolićuje temelje svoje stvorene prirode iz kojih izvire Istina, i ne pitajući ga. On, u stvaralačkoj ekstazi, kako bi to nazvao Berdjajev, postaje provodnik božanskog, što nimalo ne umanjuje njegovu ulogu, niti mu oduzima značaj. Taj provodnik ukazuje na njegovu genijalnost koja je, opet Berdjajev, drugi religizoni put, po vrijednosti jednak i jednako dostojan putu svetosti. I to samo iz jednog razloga, jer iskušava patnju i tragediju.
Fasciniran Vatikanom i ličnošću pape u bijelom, kojeg je, kako kaže, kao mali, zamišljao kako skija kroz mračne hodnike Vatikana, Sorrentino gradi jednu savršeno iznijansiranu fiktivnu priču o tajanstvenom mladom i skandalozno intrigantnom poglavaru Rimokatoličke crkve. Nema relizma u seriji. Realizam u filmskoj industriji, prema Sorrentinu, vodi isključivo ka rijaliti stvarnosti, a ima li šta udaljenije od Istine?! Njegov glavni junak kipi od umjetničkog naboja, od same uvodne špice u kojoj papa, i sam umjetničko djelo, prolazi pored izabranih djela velikih majstora nonšalantno namigujući dok prati kometu koja, upečatljivom simboličnošću, obara nekog od njegovih prethodnika. On ostavlja bez daha, najčešće u bijelom, u scenama baroknog osvjetljenja, okružen crnilom i skarletom svoje kurije.
Čak i ako vas pitanja koju umjetnik kroz seriju, vjerno sljedujući svoju okupiranost, postavlja, ni najmanje ne interesiraju, teško je ne ostati prikovan uz fotelju, zadivljen scenom i fotografijom. Bog se, kroz stoljeća, proslavljao ljepotom koja zamrznuta iza zidina Vatikana i nema nikakvu drugu funkciju do proslavljanja. Prebacujući je iz hramova, muzeja i vatikanskih fundusa, na filmsku traku Paolo Sorrentino upravo to i čini.
Ako ljepota ima silu i moć koja će spasiti svijet, sasvim je sigurno da ona može djelovati i u suprotnom pravcu. Imati oštricu. U seriji Mladi papa, ona siječe opitom koji je uvijek moćniji od filozofije i u stanju je ili da nas natjera da izdamo sve ideologije za koje smo mislili da smo u stanju da umremo ili da nas u toj spremnosti na smrt dodatno utvrdi.
Vrlo spontano prenoseći tragediju koju iskušava, reditelj nas vodi do historijskih posrnuća Crkve, ali na način da nismo sigurni da on kao umjetnik uopće sluti koja će vrata sve otvoriti.
Nedokučivost pape kao izraz pobune protiv svjesno potisnutog misticizma bez kojeg Crkva gubi svoje istinsko biće i pretvara se u administrativni aparat zadovoljenja masovnih „religioznih“ potreba, neophodna je da ne bi, kako se to u jednoj vrlo upečatljivoj sceni smrti jednog od kardinala naglašava, i sama Crkva umrla od starosti. Jer starost nije, kako se olako shvata, čvrsti konzervativizam i slijepo sljedovanje naučenim formama. Već upravo suprotno – starost je popuštanje pred banalnošću, raslabljene kočnice na strmoglavom putu ka ničemu. Starost se prepušta, a mladost procjenjuje, svoju snagu usmjerava na razlikovanje duhova i udahnjujući čvrstinu u oronulo tijelo sljeduje Predanju.
Vatikan simbolički pretstavlja granice Crkve, njenog aparata, a istovremeno i vrt spasenja i zatvor onih koji su svoje živote posvetili Bogu. Vrlo često se u seriji među ličnostima postavlja pitanje priziva, motivacije i odluke da se život odredi crkvenošću. Samo to pitanje jeste jedna od misli vodilja cijele serije. Zašto neko odluči da se izoluje od svijeta, da li su miris tamjana, svila, tišina i primrak zaista privlačniji od, kako kardinal Disolijer u jednom momentu kaže, smrada života koji mu je draži od svega toga. I odgovor koji dolazi sa većine strana jeste ili strah ili nemogućnost izbora (ponovo iz straha) koji bi se možda mogli i shvatiti kao predodređenost. Samo jedan junak, oštećeni, duboko ranjeni, i takođe uplašeni, karinal Gutierrez, jasno govori o božanskom prizivu, na čemu mu i sam papa zavidi. Jer ako postoji sjećanje na priziv, trebalo bi značiti da je crva sumnje, tog najjezivijeg demona u životu svakog vjerujućeg čovjeka, lako umrtviti.
Gord, narcisoidan, melanholičan, papa je istovremeno magnetski privlačan. On je ironičan (ironija je čest duševni analgetik), nadumstveno mudar i osjećajan za bol. Ali svijet ga ne interesira, ne podnosi oduševljene mase, s prodornim plavim očima, savršenog tijela koje održava vježbanjem, on ne dozvoljava da bude viđen i obožavan. Vidljivost, za njega, ne pretstavlja dokaz prisustva. I Bog je nevidljiv.
Naravno, neke slike i aluzije su očigledne. Kontroverze oko haritativne djelatnosti Rimokatiličke crkve u zemljama trećeg svijeta, ili problemi u Latinskoj Americi. Ali, iako ih stavlja pod lupu, reditelj im daje rješenje u vrlini kroz čvrst i nepokolebljiv stav istovremeno krhkog, tvrdoglavog, sujetnog i jednom riječju neobjašnjivog pape.
I samo ime koje mu dodjeljuje, također ukazuje na tajanstvenost i kontorverzu. On je svojeglav, i promišljeno i provokativno imenom bira da bude nasljednik pape za kojeg se ne može zasigurno ustvrditi je li bio svetac ili zločinac.
I to je ono na čemu insistira. Na tajni. Na onome što se ne vidi i ne može se pouzdano utvrditi. Papa koristi svoj položaj, hvata sve konce koje može uhvatiti, ali nikad pouzdano niste sigurni, posmatrajući ga, jesu li stvari u koje je tako siguran posljedica djelovanja njegovih doušnika ili njegovih nadprirodnih darova. On sve zna, siguran je u svoje poteze i ne pravi kompromise s nedostojnim, tj. sa svijetom.
Pred beskompromisnošću, mogli bismo reći, padaju maske, ali dešava se i više od toga, osvjetljava se mrak melanholičnih „stubova“ Crkve. Ono što kriju blještave odežde, isplivava iz rembrantovskog sumraka genijalne fotografije u režiji Paola Sorrentina.
Sve ličnosti koje okružuju papu (ako izuzmemo lijepu pretstavnicu za odnose s javnošću koja, unatoč tome što je obrazovana na Harvardu i svojom pojavom ukazuje na određeni sekularizam, ne krije svoje oduševljenje papom) jesu zatvorenici. Najlakše bi bilo proglasiti ih zatvorenicima Crkve, svog životnog izbora ili straha, koji uglavnom i ne kriju ispovijedajući jedni drugima nemoć pred vanjskim svijetom, ali zatvor kojem pripadaju i iz kojega ne istupaju prvenstveno je njihova prošlost. Ropstvo ličnoj, nesazreloj i neprerađenoj prošlosti se krije iza prividnog ropstva u odnosu prema Bogu i njegovim zapovijedima. I sam papa je rob odbačenosti od roditelja, vječito povrijeđeno dijete koje odbija odrasti i čija strogost često graniči s najobičnijim inaćenjem.
Međutim, je li ta, nazovimo je „nezrelost“, toliko loša? Ne poziva li nas Krist da budemo kao djeca? Ne podrazumeva li to i inaćenje, i durenje, i tvrdoglavost, ali istovremeno i moć oduševljavanja, radosti i istinske čiste, ničim isprljane ljubavi? A samim tim i vjere. Zrelost ka kojoj neprestano pretendiramo može nas učiniti savršeno moralnim ili religioznim, ali dijete koje smo pod maskom zrelosti uspjeli sačuvati jedino nas može održati u istinskoj vjeri.
Od prve do desete epizode, papa doživljava transformaciju, omekšava kroz stradanje, gubitak najbližih prijatelja, i prije svega zbog vlastitih grešaka (zbog tragedije koju je izazvao rigidnošću), prolazi kroz svojevrsnu metanoju, ali ostaje dosljedan svojoj samoći, napuštenosti i sumnji u kojoj je jedino blizak s Bogom. Sljedstveno tradiciji zapadnog misticizma, koja Paolu Sorrentinu definitivno nije u potpunosti strana, upravo to užasno, gotovo nenosivo breme bogoostavljenosti (tamna noć duše, kod sv. Jovana od Krsta) zapravo znači da je Bog baš tu negdje vrlo blizu.
Serija Mladi papa je igra jednog genijalnog umjetnika koji na početku svog literarnog prvjenca, romana Svi su u pravu, nakon što na nekoliko strana kroz usta glavnog junaka navodi šta sve ne voli tjerajući nas da (smijući se pri tome) pomislimo da taj čovjek ne voli baš ništa, kaže da ipak postoji nešto čemu je naklonjen. Voli nijanse. I upravo tu ljubav je savršeno oslikao u svom ostvarenju o mladom crkvenom poglavaru, jer bez osjećaja za nijanse ne samo što nije moguće prikazati bilo kojeg (vjerujućeg) čovjeka, već ni dobrotu. I ona se krije u nijansama, zajedno s maštom i igrom, zahvaljujući kojima Paolo Sorrentino svojim jedinstvenim senzibilitetom gradi jedan veleljepni filmski kršććanski hram, i to na slabostima Crkve koje ne krije, jer se moć Ljepote tako kristalno jasno uzdiže iznad njih.
Mogla bih citirati pregršt rečenica koje su me pogodile i prikovale za ovo umjetničko djelo, ali završit ću tekst mišlju, izrečenom kroz usta mladog pape u razgovoru s jednim od mnogih svojih dobrih kardinala:
Dobrota bez mašte je samo čisti egzibicionizam.
Tekst preuzet sa portala Teologija.net. Autor je Stojana Valan.
