Region

Srpska historičarka pričala o opsadi Sarajeva, genocidu u Srebrenici, Vukovaru: Kuća obješenog u kojoj se šuti o užetu

Masovna ubistva u kojima je nedavno u Srbiji ubijeno 17 ljudi, među kojima devetero djece, mogu se svrstati u izolirane incidente i pomračenje dva uma – K. K. (13) i Uroša B. (21).

Masakr se dijelom može objasniti činjenicom da je Srbija u samom svjetskom vrhu po broju oružja koje posjeduju civili. Ipak, bilo bi pogrešno zatvarati oči pred još jednom činjenicom: Srbija od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća proživljava neprekinutu ratnu, društvenu, kriminalnu i političku traumu golemih razmjera.

Ova dva masakra počinili su oni koji su u takvoj klimi rođeni i odrastali, navodi Nova.rs.

U Srbiji se više ne može reći: u našoj zemlji nema pucnjava u školama. Sinonim, koji se do sada koristio kako bi se Srbiju razlikovalo od zemalja Zapada i Istoka.

Masovna pucnjava u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar", koju je hladnokrvno izveo 13-ogodišnji K. K., potresla je cijelu regiju. Vijest je odjeknula u svjetskim medijima, a već sljedećeg dana dogodilo se još jedno masovno ubistvo, kada je Uroš B. (21) u selu Dubona kod Mladenovca ubio osam, a ranio 14 osoba. Uhapšen je nakon osmosatne potrage, a prema neslužbenim informacijama, pucnjava je počela nakon svađe u školskom dvorištu, nakon čega je osumnjičeni otišao do svoje kuće, uzeo pušku i počeo pucati.

Ova dva događaja, pokrenula su raspravu o tome radi li se o izoliranim incidentima 'pomračenja uma', ili je to rezultat atmosfere u u Srbiji posljednjih 30 godina.

Kuća obješenog u kojoj se šuti o užetu

Nakon završetka rata, u Srbiji je postojala nada da će se krenuti k normalizaciji stanja u društvu, a onda se dogodila još jedna kolektivna trauma - ubistvo Zorana Đinđića, prvog demokratski izabranog premijera. Samo godinu dana kasnije, eskalacija na Kosovu.

Jesu li svi ti događaji, opća atmosfera u društvu koje prolazi kontinuiranu političku i društvenu degradaciju, doveli do dva masakra?

Historičarka Dubravka Stojanović kaže da su sociolozi uvijek upozoravali na duboke probleme u ovom društvu.

"Mi smo kuća obješenog, ali u kojoj se o konopcu šuti. Tako da ovdje nikada nije bilo ozbiljne rasprave o ratovima i zločinima devedesetih. O tome zašto su se ti ratovi događali, kolika je čija odgovornost, kako smo tijekom devedesetih uspjeli četiri puta ratovati. Ne spominje se kako smo došli do potpune dehumanizacije koja je potrebna da društvo bude toliko ravnodušno prema svim tim zločinima, bez imalo suosjećanja sa žrtvama. Ratovi su doveli do sankcija, a sankcije do zajednice države i zločina koju je gotovo nemoguće raskinuti", kaže Stojanović.

'Broj ubijenih žena nepogrešiv pokazatelj bolesnog društva'

Društvo se, naglašava, u takvoj situaciji potpuno raspada, jer kriminalizirana država nameće vlastite vrijednosti kao vladajuće, a društvo više ne razlikuje elementarno dobro od zla.

"Iz toga društvo bira agresivne autoritete koji zauzvrat podržavaju i jačaju sve društvene patologije na kojima temelje svoj autoritet. A to zlo zrači sa stranica tabloida i televizija s nacionalnom frekvencijom, jer to je njihov svijet", kaže Stojanović te ističe da je Srbija treća zemlja u svijetu po broju oružja po glavi stanovnika.

Prema njenim riječima, srpska osnovna i srednja škola su autoritarne i agresivne, a historija i drugi 'nacionalni predmeti' siju zlo i mržnju prema drugima.

"Siromaštvo je veliko, ljudi ne vide perspektivu, anksioznost vlada društvom, a to se najbolje vidi po broju ubijenih žena svake godine. To je nepogrešiv pokazatelj bolesnog društva. I sad je došlo do eskalacije i probudili su se mnogi ‘spavači‘, koji su puni tog zla s kojim ne znaju što bi i počinju sijati smrt. Nedopustivo je da ne znamo zašto se sve to događa. Ako ne znamo, to je suučesništvo", kaže gospođa Stojanović.

Ne možete zaboraviti opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici

Judita Popović, članica Vijeća Regulatornog tijela za elektroničke medije, smatra da se u Srbiji godinama šutjelo i okretalo glavu, a sada bi sami sebe htjeli amnestirati minutom šutnje.

"Ne možemo sami sebe amnestirati. Ovo govorim u svoje ime i govorim to kao netko tko je svjestan koliko institucije mogu učiniti, a ne učiniti ili zloupotrijebiti. Dakle, institucije ove države koje su stvarni donositelji odluka, vlast koja ima moć, ništa nisu učinile da opuste ovo društvo koje je već bilo traumatizirano događajima iz devedesetih. Ovo društvo je naučeno da zaboravlja i okreće glavu oko teških pitanja i ovo društvo je frustrirano jer ne možete zaboraviti što se dogodilo u Bosni, ne možete zaboraviti četverogodišnju opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici, ubistvo osam hiljada ljudi.

Zaboravilo je ovo društvo i da su bacali cvijeće na tenkove koji su išli prema Vukovaru. To se ne smije zaboraviti i ne smije se gurati pod tepih jer će se to u jednom trenutku vratiti kao bumerang, a mi sada živimo u tom bumerangu", ističe Popović.

Mediji glavni generator urušavanja društva

Kaže kako vjeruje da su dva masakra povezana i da su posljedica urušavanja tog sistema vrijednosti u Srbiji. Medije ističe kao glavni generator urušavanja cjelokupnog srpskog društva i smatra da su mediji izazvali te posljedice.

"Godinama su određeni mediji favorizirali primitivizam, nasilje, diskriminaciju i govor mržnje, a da niko na to nije adekvatno reagirao. Štaviše, oni konkretni mediji koji su ranije imali frekvenciju s nacionalnom pokrivenošću prošle su godine dobili još osam godina i privilegiju da svoje programske sadržaje mogu plasirati na cijelom teritoriju Srbije", kaže Popović.

Ističe da djeca možda ne gledaju televiziju, ali njihovi roditelji da, i onda roditelji stvaraju sustav vrijednosti za djecu.

"Ti roditelji odgajaju svoju djecu u tom kriminaliziranom i nečasnom društvu. To je odgovornost medija, ali i svih segmenata ovog društva i svih institucija ovog društva", kaže Popović.

Na pitanje, bi li ovi događaji mogli dovesti do nekih promjena na srpskim televizijama, kaže da nije optimistična.

"Dvije su stvari koje govore u prilog tome da promjena neće biti. Prvo, amnestiranje televizijskih postaja s nacionalnom pokrivenošću samom izjavom predsjednika da djeca ne gledaju televiziju i da nema uzročno-posljedične veze između njihova ponašanja i programskog sadržaja ovih kontroverznih televizija. Druga stvar je da danas počinju dani žalosti, a ljudi igraju i gledaju nogomet, dan nakon tako strašnog događaja kao što je ubojstvo tolike djece", zaključuje.