Ustavni sud BiH

Šta je Zvizdić naveo u apelaciji: Zašto je kriminalizacija klevete u RS neustavna?

Predsjedavući Predstavničkog doma PS BiH Denis Zvizdić: U vezi sa antiustavnim odlukama NSRS treba imati na umu nekoliko stvari

Dopredsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić jučer je uputio zahtjev za ocjenu ustavnosti izmjena krivičnog zakona RS kojim se kriminalizira kleveta.

Prvi je to institucionalni potez za rušenje zakona koji ima za cilj gušenje slobodnog novinarstva, ali i slobodne riječi općenito.

Tako bi sad Ustavni sud BiH trebao razmatrati da li su nove izmjene zakona u skladu sa ustavom.

Dostavio dokaze

Zvizdić je u svom zahtjevu dostavio nekoliko dokaza koji potvrđuju tezu da su izmjene kojima se kriminalizirala kleveta neustavne i kontra evropskih regulativa.

Zvizdić na početku navodi da je nesporno da Ustavni sud BiH ima nadležnost za odlučivanje o tome da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa Ustavom BiH.

"Radi se o osporavanju člana 8. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske koji je Narodna skupština Republike Srpske usvojila na 4. redovnoj sjednici održanoj 20.07.2023. godine (u daljem tekstu: Zakon). Vijeće naroda Republike Srpske je aktom od 28.07.2023. godine obavijestilo Narodnu skupštinu, da navedeni zakon spada u pitanje povrede vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda.

Zajednička komisija Narodne skupštine Republike Srpske i Vijeća naroda Republike Srpske, na sjednici održanoj 02.08.2023. godine u skladu sa Amandmanom LXXVII nije usaglasila navedeni zakon, te je isti dostavljen Vijeću za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske. Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske donijelo je rješenje kojim je utvrđeno da nije prihvatljiv zahtjev Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske za utvrđivanje povrede vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda u Zakonu o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske. Zakon je objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske 18.08.2023. godine, a stupio je na snagu 26.08.2023. godine", naveo je Zvizdić.

Šta je sve sporno?

On je potom citirao sporne odredbe krivičnog zakona RS koje su, prema njegovom mišljenju, neustavne.

"Kao podnosilac predmetnog zahtjeva za ocjenu ustavnosti smatram da su povrijeđene sljedeće odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih dokumenata koji su sastavni dio Ustava i pravnog sistema Bosne i Hercegovine:

Član 1/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Demokratska načela)

'Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora'.

Iz navedene ustavne odredbe proizilazi da je Bosna i Hercegovina država u kojoj postoji vladavina zakona, odnosno vladavina prava. Pojam vladavine prava označava sistem političke vlasti utemeljen na poštovanju ustava, zakona i drugih propisa, kako od strane gradana, tako i od samih nositelja javne vlasti. Svi zakoni, drugi propisi, kao i postupci nosioca vlasti moraju biti utemeljeni na ustavu i zakonu. To je u svojoj najužoj definiciji načelo ustavnosti i zakonitosti. Osnovna svrha vladavine prava je ograničenje vlasti, u skladu sa principom: Sub lege non sub homine, odnosno pokoravanje vlasti zakonima, a ne ljudima. Navedeni princip je ustanovljen upravo sa ciljem otklona od autokratske tiranije pojedinca, ka predstavničkoj demokratiji kao obliku vladavine koji najadekvatnije zastupa interese građana", istakao je Zvizdić.

On je dalje naveo kako je Ustavni sud BiH u Odluci o dopustivosti i meritumu naveo da Načelo vladavine prava zahtijeva da svi zakoni i drugi propisi koji se donose moraju biti usklađeni sa ustavnim načelima.

Pravni sistem

"Što znači da pravni sistem počiva na hijerarhiji pravnih akata, počevši od Ustava Bosne i Hercegovine kao najvišeg pravnog akta pa do podzakonskih akata.

To u suštini znači da jedan entitet u sastavu Bosne i Hercegovine, a u ovom slučaju to je Narodna skupština Republike Srpske, nema ustavnopravno ovlaštenje da usvaja zakone ili bilo koje druge propise koji su u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a što uključuje i katalog ljudskih prava kao sastavnog dijela Ustava Bosne i Hercegovine.

U konkretnom slučaju, entitet Republika Srpska ima važeći Zakon o zaštiti od klevete koji u članu 1. potvrđuje pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a u članu 7. se standard dokazivanja veže za član 10. stav (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i za sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava.

Dakle, postojeći Zakon o zaštiti od klevete je sasvim dovoljan i adekvatan pravni okvir koji je u skladu sa međunarodnim standardima. Ustav Bosne i Hercegovine je jasan i ističe da su entiteti u sastavu Bosne i Hercegovine (a ne da sastavljaju Bosnu Hercegovinu), a to analogno znači da zakonodavstvo entiteta mora biti potpuno u skladu sa Ustavom BiH", istakao je Zvizdić u svom zahtjevu.

On je dalje analizirao neke stavke izmjena zakona.

"Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u predmetu U-6/16 u tački 21. Odluke o dopustivosti i meritumu tumačeći član 1/2 Ustava Bosne i Hercegovine istakao: (…) da zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava traže da pravna norma bude dostupna licima na koja se primjenjuje i da bude za njih predvidljiva, to jest dovoljno precizna da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze do stepena koji je razuman u datim okolnostima, kako bi se prema njima mogli ponašati Kad se taj zahtjev ne poštuje, neodređene i neprecizne pravne norme otvaraju prostor arbitrarnom odlučivanju nadležnih tijela.

U pravnom poretku zasnovanom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primjenjivati. …). Dakle, prima facie je jasno i vidljivo da odredbe člana 208a. i 208b. koje govore o kleveti i iznošenju ličnih ili porodičnih prilika nisu dovoljno precizne, niti predvidljive, te da se daje ogromna diskrecija postupajućem tužitelju za arbitrarno odlučivanje o tome koga će krivično goniti za izneseno mišljenje.

Demokratsko društvo

Formulacija 'ko o drugom iznosi ili pronosi nešto neistinito, znajući da je riječ o neistini, identifikujući to lice trećim licima na jasan način, i na taj način pričini štetu ugledu i časti tog lica…' je preširoka jer niti Krivični zakonik, niti sudska praksa poznaju granice do kojih se može ići prilikom iznošenja nekih komentara ili ocjena", naveo je Zvidzić.

On ističe da niko ne može niti smije u demokratskom društvu imati vlasništvo nad istinom.

"Kada je kleveta dio parničnog postupka to ima smisla, jer se u građanskoj parnici kroz načelo kontradiktornosti utvrđuje da li je povrijeđena čast ili ugled. Međutim, kada je kleveta dio krivičnog postupka onda se daje diskrecija Tužilaštvu ili nadležnom organu za unutrašnje poslove da cijeni kada je i da li je došlo do povrede časti i ugleda, što stvara ogromnu pravnu nesigurnost za građane. Ista stvar je i sa formulacijom 'ko o drugom iznosi ili prenosi', jer bi u slučaju primjene ove formulacije krivično djelo predstavljalo i samo prenošenje neke informacije, a što predstavlja jednu od najvažnijih karakteristika novinarskog poziva. Dakle, i u ovom smislu imamo zbog neprecizne i prozivoljne formulacije u članu 208a. koji se odnosi na klevetu ozbiljan atak na slobodu štampe u užem smislu, a u širem smislu na ustavno pravo na slobodu izražavanja", kaže se u apelaciji.

Ista stvar je i sa krivičnim djelom 'Iznošenje ličnih i porodičnih prilika' iz člana 208b. Zakona.

"Tu se potpuno proizvoljno uvodi krivična odgovornost za svako lice koje 'iznosi ili prenosi štogod iz ličnog ili porodičnog života što može škoditi časti ili ugledu a što nije činjenica od opravdanog interesa'. Dakle, ogromna je sloboda u rukama nadležnog organa da cijeni šta jeste, a šta nije činjenica od opravdanog interesa, što je u suprotnosti sa principima vladavine prava. Ako je zakonodavac već želio regulisati ovo pitanje vodeći se pravom na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije, onda je morao preciznije definisati pravnu normu i taksativno nabrojati koje su to situacije u kojima se može odgovarati za iznošenje ličnih ili porodičnih prilika. Također, to je u suprotnosti i sa praksom Evropskog suda koji je u više predmeta zauzeo stav da javne ličnosti, iako uživaju određeni stepen zaštite, moraju imati veći prag tolerancije na javnu kritiku i iznošenje informacija, nego obični građani", kaže se u apelaciji.

Zvizdić je dalje naveo da je Evropska komisija imala jasne prepruke po ovom pitanju.

"U Preporuci pozvala države članice (Bosna i Hercegovina je država kandidat za članstvo u EU, što znači da svoje zakonodavstvo mora uskladivati sa acquis-em) da 'daju prednost upotrebi upravnog i građanskog prava za rješavanje slučajeva klevete'. Dakle, bez ikakve sumnje, dekriminalizacija (a ni u kojem slučaju kriminalizacija) klevete je evropski standard, a u širem smislu i naša međunarodna obaveza. Dodatni problem u ovom kontekstu predstavlja formulacija iz stava (2) člana 208a. koji se odnosi na klevetu gdje se kaže: Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno putem štampe, radija, televizije, kompjuterske mreže ili drugih vidova komunikacije, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo dostupno većem broju lica, kazniće se novčanom kaznom od 2.000 KM do 5.000 KM. Formulacija 'ili na drugi način' u ovom smislu daje ogromnu diskreciju i arbitrarnost nadležnom organu, policiji ili tužilaštvu da proizvoljno može podnositi krivične prijave ili pokretati krivične postupke protiv većeg broja lica koji koriste različite alate komunikacije. To je u direktnoj suprotnosti sa pomenutim principom vladavine prava, na način kako ga definira Ustavni sud Bosne i Hercegovine u ranijoj sudskoj praksi, a gdje se izričito traži preciznost, predvidljivost i razumnost odredene pravne norme, da bi se moglo reći da je ista u skladu sa načelom vladavine prava", istakao je.

Dalje je Zvizdć podsjeto da su kleveta i uvreda sve do 1999. godine u Bosni i Hercegovini, kao i u susjednim zemljama, bile krivično djelo i protiv optuženih su vođeni krivični postupci.

"S obzirom da je u nekoliko poslijeratnih godina u BiH vodeno mnogo krivičnih postupaka protiv novinara i urednika, Visoki predstavnik je 30. jula 1999. godine donio odluku o slobodi informisanja i ukidanju krivične kazne za klevetu i uvredu. U Odluci je naređeno da oba entiteta usvoje 'neophodne zakone kako bi u građanskoj parnici uspostavili pravne lijekove za klevetu, uvredu i verbalnu klevetu' u skladu s Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. To je kasnije i učinjeno na nivou entiteta i Brčko Distrikta BiH. Prvo je Narodna skupština Republike Srpske usvojila Zakon o zaštiti od klevete, da bi Visoki predstavnik 1. novembra 2002. godine donio odluku kojom se proglašava Zakon o zaštiti od klevete u Federaciji BiH. Od toga se pitanje klevete i uvrede u BiH rješava isključivo kroz građanskopravnu parnicu, zbog čega se imajući u vidu ovaj historijat može zaključiti da svako kriminaliziranje klevete predstavlja korak unazad kako u pogledu usklađenosti sa evropskim standardima, tako i u pogledu stanja ljudskih prava u BiH.

Dekriminalizacija klevete u regionu

S obzirom na ovakvo stanje u parničnim postupcima, izuzetno je zabrinjavajuće kako će onda sudovi postupati u krivičnim postupcima gdje je kao sankcija predviđena isključivo novčana kazna, bez mogućnosti izvinjenja ili ispravke i to u procedurama koje će biti znatno brže i represivnije, s obzirom da je riječ o krivičnoprocesnim radnjama", naveo je Zvizdić.

Dalje je podsjetio da je BiH još 2002. godine dekriminalizirala klevetu i time je došlo do opće demokratizacije društva.

"Primjera radi, Republika Srbija ima samo uvredu kao krivično djelo, a kleveta je dekriminalizirana 2012. godine. Sjeverna Makedonija je također ukinula klevetu i uvredu kao krivična djela, kada je usvojila Zakon o parničnoj odgovornosti za uvredu i klevetu 2012. godine.

Istovremeno, krivični zakoni postoje da bi se kažnjavala objektivno društveno opasna djela, koja štete društvu u cjelini, kao što su ubistvo, zlostavljanje, krađa, prevara, izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje i slično.

Stoga, izraziti/objaviti nešto loše, pa makar bilo i netačno, o nekom drugom, jednostavno, ne pripada u kategoriju društvene opasnosti, niti daje legitimnost krivičnopravnoj represiji. Novinari i drugi građani koji javno izražavaju stav u demokratskom društvu ne trebaju zbog svog stava biti osuđivani kao kriminalci. A osim toga, ova djela ostaju u kaznenoj evidenciji i to djeluje stigmatizirajuće za te osobe. To kasnije može imati i negativne posljedice i za zapošljavanje i slično. S tim u vezi, Evropski sud je zauzeo stav da izricanje makar i veoma blage krivične kazne znači da osoba ima kriminalni dosje i to ima zastrašujući efekat za medije", kaže se u apaleaciji.

Iz svega navedenog, nastavlaj se, proizilazi da jedan entitet u sastavu Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju Republika Srpska nije ispoštovao ovu ustavnu odredbu i da, usvajanjem izmjena i dopuna Krivičnog zakonika Republike Srpske Narodna skupština Republike Srpske nije osigurala najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

"Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi), u vezi sa članom II/4. (Nediskriminacija) i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine (Implementacija)

Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima".

Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predvidenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Implementacija

Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2..

Citirana odredba člana 11/2. Ustava Bosne i Hercegovine znači da će u slučaju drugačijeg normiranja unutar domaćeg prava u BiH prvenstvo imati Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, uz direktnu primjenu. To znači da sloboda izražavanja u BiH normativno uživa isti stepen zaštite kao i prema Evropskoj konvenciji, a da je pravo na slobodu izražavanja iznad svakog zakona koji se usvoji na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine, od strane bilo kojeg nivoa vlasti. Iz ovoga proizilazi da je Narodna skupština Republike Srpske primarno trebala voditi računa o sadržaju Evropske konvencije koja ima supremaciju nad svim ostalim zakonima u BiH. Dodatni problem u ovom smislu predstavlja činjenica da će sporni Zakon imati primjenu na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine, što predstavlja dodatnu pravnu nesigurnost jer državni Krivični zakon BiH, niti Krivični zakon Federacije BiH ne sadrže takve odredbe. Naime, odluke svih sudova u BiH, uključujući i sudove u Republici Srpskoj obavezujuće su i na teritoriji Federacije BiH, a ako npr. neko u Republici Srpskoj podnese prijavu za klevetu ili iznošenje ličnih ili porodičnih prilika protiv bilo koga u BiH, tužilaštvo će tretirati taj slučaj, a policija u Federaciji BiH je dužna postupati i po prijavi iz Republike Srpske", piše u apelaciji.

Izmjene krivičnog zakona su diskriminatorne

Izmjene krivičnog zakona su neustavne, smatra Zvizdić i jer su diskriminatorne.

"Također, odredba člana 1/4. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa zabranu diskriminacije bilo kojeg lica zbog npr. političkog ili drugog mišljenja, a sporni Zakon predstavlja između ostalog i atak na sobodu mišljenja. Ovo ljudsko pravo se garantuje svim licima, bez izuzetka, i to je nešto što zakonodavni organi entiteta i svih drugih nivoa vlasti moraju poštovati. U suprotnom ne postoji primjena načela ustavnosti. Istovremeno, član II/6. predvida obavezu entiteta, ali i svih organa, ustanova i sudova u BiH da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode. Ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju utvrdi da sporni Zakon nije u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za ljudska prava, to znači da su automatski prekršene i sve druge ustavne odredbe koje govore o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve građane BiH", navodi se.

Dalje je Zvizdić naveo da Ustav BiH garantuje i slobodu izražavanja tako da su Izmjene Krivčnog zakobna i u tom smislu neustavne.

"Također, nekoliko važnih međunarodnih akata se bave tematikom odnosa pitanja klevete u kontekstu prava na slobodu izražavanja. Komitet Ujedinjenih nacija za ljudska prava je u svom Opštem komentaru br. 34. istakao sljedeće: Zakoni o kleveti moraju da budu izrađeni pažljivo da bi se osiguralo da poštuju odredbu navedenu u stavu 3, te da ne služe, u praksi, za gušenje slobode izražavanja. Svi takvi zakoni, a naročito zakoni o kleveti kao krivičnom djelu, treba da uključuju takve mehanizme odbrane kao što je odbrana istine te ih ne treba primjenjivati na one oblike izražavanja koji nisu, po svojoj prirodi, podložni verifikaciji. Države potpisnice treba da razmotre da dekriminalizuju klevetu a, u svakom slučaju, primjena krivičnog zakona treba da bude uzeta u razmatranje samo u najozbiljnijim slučajevima, pri čemu zatvorska kazna nikada nije odgovarajuća kazna", piše dalje.

"Dakle, ekstenzivno tumačeći primjena spornog člana 8. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske može dovesti ne samo do kršenja prava na slobodu izražavanja, već i većeg stepena korupcije u društvu, jer neće postojati skoro niti jedan nezavisni medij koji bi istraživao pojave korupcije u Republici Srpskoj, s obzirom na novčane sankcije predviđene Krivičnim zakonikom. Također, ovo krivičnopravno rješenje je u suprotnosti i sa Mišljenjem Evropske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Evropskoj uniji, s obzirom da jedan od 14 prioriteta glasi: Garantovati slobodu izražavanja i medija i zaštitu novinara". Spornim Zakonom se ograničava sloboda izražavanja, a novinari se stavljaju u izuzetno nepovoljan i otežavajući položaj, kako u profesionalnom smislu, tako i u materijalnom smislu", naveo je Zvizdić.

Zaključak

U zaključku Zvizdić navodi da je važno naglasiti da iako Evropski sud nije izričito kazao da nije zabranjena kriminalizacije klevete, postoje određene situacije kada i Evropski sud predlaže ograničavanje takve prakse.

"Naime, u predmetu Amorim Giestas i Jesus Costa Bordalo protiv Portugala (37840/10, str. 36) Evropski sud je zauzeo stajalište da se ne pristupa krivičnopravnom regulisanju pitanja klevete u situacijama kada je građanskopravna alternativa dostupna.

U tome je suština ovog zahtjeva za ocjenu ustavnosti. Naime, u situaciji kada su sve druge građanskopravne alternative dostupne, Narodna skupština Republike Srpske je odlučila krivičnopravno regulisati klevetu i time direktno narušiti ovaj princip koji je ustanovio Evropski sud, i to upravo sa ciljem da se postigne pravičan balans između prava na slobodu izražavanja i prava na zaštitu ugleda i časti. Mišljenja smo da je donošenjem spornog člana 8. Zakona narušen taj princip i to na štetu prava na slobodu izražavanja i slobode medija.

Također, UN-ov specijalni izvjestilac za promociju i zaštitu prava na slobodu mišljenja i izražavanja, referirajući se na praksu Evropskog suda, je još 2000. godine utvrdio da: „Kriminalizacija klevete predstavlja potencijalno ozbiljnu prijetnju za slobodu izražavanja".15 Uplitanje države u procesuiranje klevete lako može dovesti do kažnjavanja neslaganja i time se daje dodatna i pretjerana zaštita onima koji obnašaju vlast.16

Sa aspekta već pomenute odluke Evropskog suda u predmetu Lingens protiv Austrije (1986), a što je stajalište kojeg se Evropski sud i dalje pridržava, jasno je da bi primjena spornog Zakona koji je usvojila NSRS smanjilo opseg političke debate i kritiziranje javnih dužnosnika i vlasti, a poznato je da je Evropski sud utvrdio da političari (a posebno političari koji obnašaju vlast) moraju biti tolerantniji na javnu kritiku, nego obični građani.

U tome je suština slobode medija u jednom demokratskom društvu, jer mediji trebaju biti korektiv vlasti u interesu građana. Naravno, i javne ličnosti uživaju određeni stepen zaštite, što je Evropski sud i potvrdio u poznatom predmetu Von Hannover protiv Njemačke (2012), ali pod uslovom da postoji pravičan balans između slobode izražavanja i prava na zaštitu privatnog i porodičnog života, te da se to pitanje treba cijeniti u svakom pojedinačnom slučaju, a ne generalno. U tom smislu utvrđeni su kriteriji: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ, šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. ž

Nadalje, u konkretnom slučaju ne možemo primijeniti argumentaciju prema kojoj državne vlasti imaju diskreciju da ovo pitanje reguliraju kako žele. Više je razloga za to. Prvo, Narodna skupština Republike Srpske nije državni organ, niti državna vlast. To što je NSRS samostalno regulisala ovo pitanje i kriminalizirala klevetu upravo za efekat ima neusklađenost sa Ustavom i ustavnim poretkom BiH, jer postojanje krivičnog djela klevete samo na jednom dijelu teritorije, za posljedicu ima ogromnu pravnu nesigurnost i nepredvidljivost kod građana u smislu ponašanja i sankcija.

Drugo, Bosna i Hercegovina je kriminalizirala negiranje genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, kojim se širi nacionalna, rasna ili vjerska mržnja i to je potpuno u skladu sa evropskim i međunarodnim standardima. S druge strane, kada govorimo o kleveti i slobodi izražavanja procedure unutar parničnog postupka su sasvim dovoljne", zaključio je Zvizdić.