U septembru 1933. američki meteorolog Joseph Kincer postavio je jednostavno pitanje: mijenja li se klima? Tako su započeli napori da se shvati opseg uplitanja čovječanstva u klimu.
Ispitujući trendove izmjerenih temperatura na mnogim različitim lokacijama širom svijeta, Kincer je zaključio da svijet postaje sve topliji, ali nije sugerirao razlog. Nekoliko godina kasnije, 1938., britanski inženjer Guy Callendar pokazao je da su se temperature kopna na Zemlji zagrijale za oko 0,3°C u prethodnih 50 godina.
Callendar je također tvrdio da je to zagrijavanje uveliko posljedica povećanih nivoa ugljendioksida u atmosferi usljed izgaranja ugljena, što se temeljilo na ranijim teorijama o učinku staklenika.
Danas se mjerenja s hiljada meteoroloških stanica na kopnu te sa satelita i brodova kombiniraju s modelima vremenske prognoze kako bi se dobila dosljedna slika o tome kako se klima mijenja iz dana u dan i iz desetljeća u desetljeće.
Pregovarači su se okupili u Azerbajdžanu za Cop29 (posljednji krug UN-ovih pregovora o klimatskim promjenama) u vrijeme velike opasnosti. Posljednje dvije godine, 2023. i 2024., bile su najtoplije u zapisima koji sežu do sredine 19. stoljeća i bit će blizu 1,5°C iznad temperature rane industrijske ere.
Bilo je potrebno stoljeće da se zemaljska kugla zagrije za prvih 0,3°C, ali svijet se zagrijao za 1°C u samo posljednjih 60 godina.
Zemlja postaje sve toplija, i to bržim tempom.
Ono što sada određuje brzinu globalnog zatopljenja prvenstveno su ljudske emisije stakleničkih plinova. Ako se količina stakleničkih plinova koje ispuštamo povećava, tada se brzina kojom svijet postaje topliji ubrzava. Smanjenje emisija i zagrijavanje se nastavlja, ali sporijim tempom. Očekuje se da će se globalne temperature otprilike stabilizirati tek kada emisije budu jednake nuli.
Postoje i drugi faktori i, kao rezultat toga, globus se nije zagrijavao istom brzinom kroz vrijeme. Stopa globalnog zagrijavanja bila je prilično ujednačena na 0,2°C po desetljeću od 1970. do danas, mnogo brže nego u bilo kojem razdoblju prije. Posljednje dvije godine mogle bi sugerirati da se stopa ubrzava, iako to još nije jasno.
Prije 1970. godine postojalo je razdoblje laganog globalnog zahlađenja zbog brzog porasta reflektirajućih aerosolnih čestica koje su dodane u atmosferu, također zbog izgaranja fosilnih goriva.
Početak politike čistog zraka uveden 1960-ih u mnogim zapadnim zemljama smanjio je ovaj utjecaj hlađenja. Prije drugog svjetskog rata dominirale su prirodne varijacije u klimi, s vrlo sporim utjecajem zagrijavanja od rane industrijalizacije.
Niti se svijet posvuda podjednako zagrijao. Tlo se obično zagrijava brže od globalnog prosjeka, dok se okeanska područja zagrijavaju sporije. Arktik se zagrijava najbrže od svih i do četiri puta više od globalnog prosjeka.
Kakvi su izgledi za 2025.? Stalna toplina u posljednje dvije godine pomalo je iznenadila klimatologe. Ali vjerovatnije je nego ne da će 2025. biti hladnija od 2024., s obzirom na prijelaz na uvjete La Niñe u tropskom dijelu Tihog okeana. Ovo je hladna faza prirodnog ciklusa poznatog kao El Niño južna oscilacija ili Enso.
A dalje? Premašit ćemo 1,5°C zagrijavanja kao dugoročnog prosjeka negdje u sljedećih desetak godina. Naši izbori u sljedećih nekoliko godina odredit će možemo li ograničiti globalno zagrijavanje na 1,6°C ili 1,7°C iznad predindustrijskog nivoa ili će se svijet nastaviti zagrijavati, s ozbiljnijim posljedicama što će više temperature imati.
