Ovosedmično signaliziranje ruskog predsjednika Vladimira Putina da je otvoren za mirovne pregovore s Ukrajinom treba promatrati s velikim oprezom i težinom ukrajinskog i zapadnog iskustva ruske diplomatije.
U petak se podigla velika buka oko pregovora, u istom mjesecu kada je Moskva pokrenula treću invaziju na Ukrajinu sa sjevera Harkiva.
Novinska agencija Reuters citirala je četiri izvora, u izvještaju dvojice iskusnih i povezanih novinara o Rusiji, da je Moskva voljna razmotriti mirovne pregovore koji bi zamrznuli trenutnu rusku okupaciju oko petine Ukrajine.
Kontekst Putinovih primjedbi bio je ključan
Putin je odgovorio na taj izvještaj sugerirajući da je Rusija voljna razgovarati o miru, na temelju ranijih sporazuma, piše CNN. Podsjetio je na poništeni dogovor u Istanbulu, neposredno nakon početka rata, 2022., koji je propao ponajviše zato što su snage Moskve još divljale po ukrajinskom teritoriju, a masakri oko Kijeva izašli su na vidjelo.
Ideja iznesena u Reutersovom izvještaju zaustavila bi se ispod deklariranog cilja Moskve da zauzme cijeli istočni Donjeck, ali bi i iskorijenila insistiranje Kijeva da ne bi trebao predati niti jedan teritorij.
Kontekst Putinovih primjedbi bio je ključan. Došli su tokom posjete bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku - nešto što se u prošlosti dogodilo nekoliko trenutaka prije nego što je Kremlj upotrijebio bjeloruski teritorij za vojne poteze u Ukrajini, dok se u petak dogodilo tokom zajedničkih vježbi taktičkog nuklearnog oružja između dviju zemalja. Putin je govorio o miru uz pozadinu koja je bila sve samo ne mirna.
Putin je doveo u pitanje legitimitet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, kojeg je Moskva više puta napadala, nakon što je Kijev morao odgoditi izbore zbog samog rata koji je Putin započeo. Istodovremeno su se pojavili nepotvrđeni izvještaji da je privatni avion bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča sletio u Bjelorusiju. Proruski Janukovič pobjegao je iz Ukrajine 2014. nakon što su njemu lojalne snage ubile desetine demonstranata u središtu Kijeva. Sama mogućnost njegove prisutnosti dok su se Putin i Lukašenko sastajali dovela je do nagađanja da se Moskva ponovno nada da će inženjerija omogućiti njegov povratak na vlast u Ukrajini.
Čemu priča o miru ako napreduju?
Manje brutalan cilj Kremlja u Ukrajini – osim potpune ili djelimične okupacije – uključio je predsjednika u Kijevu kojeg smatra lojalnim, a koji će zaustaviti napredak zemlje prema Evropskoj uniji i NATO-u. Bilo je to zamišljeno prije invazije 2022., a pojavilo se tokom prekinutih pregovora u Istanbulu 2022. Ali sada bi vjerovatno trebale okupacijske ruske snage da ga nametnu stanovništvu koje kipi od brutalnosti Kremlja.
Čemu onda priča o miru, posebno kada se čini da Rusija ima najuspješniji trenutak na ratnim frontama u nekoliko mjeseci, ako ne i od invazije?
Diplomatija je uvijek bila vojni alat Kremlja. Govorilo se o miru oko Sirije 2015., dok su njihovi avioni gađali civile u područjima pod kontrolom pobunjenika. Pregovaralo je o miru 2015. s Ukrajinom, dok su ruske trupe i njihovi opunomoćenici bili u jeku snažnog napada na strateški ukrajinski grad Debaljcevo.
Nije cinično sumnjati u iskrenost Rusije kada pregovara, već je to praktična nužnost. Iskustvo pokazuje da se pregovore smatra vrijednima nastavka u slučaju da neočekivano dovedu do korisnog ishoda bez nasilja ili daju protivniku razlog za pauzu u borbi kako bi pokušali potaknuti dogovor.
Moskva također sada možda ponovno razgovara o miru iz dva razloga. Prvo, Ukrajina i njezini saveznici sazivaju mirovni summit u Švicarskoj u junu, gdje će se raspravljati, bez Rusije, kakav bi dogovor mogla prihvatiti. Vjerovatno je usmjeren na stvaranje zamaha za korak koji Kremlj može poduzeti kada njegove snage budu konačno vojno iscrpljene ili u pat poziciji.
Zelenskij je rekao kako se nada da će Kina - najmoćniji saveznik Rusije, ali samo djelimična podrška u ukrajinskom ratu - prisustvovati. Putin možda sada govori o miru kako bi sugerirao Pekingu da se ne uključuje u diplomatiju o Rusiji bez prisutnosti Rusije. Male su ozbiljne šanse da će švicarski summit okončati rat, ali mogao bi konkretizirati misli na Zapadu o tome koliko ozbiljnu prijetnju Moskva predstavlja stvarnom mirovnom sporazumu iznoseći kosti štete koju bi Ukrajina mogla apsorbirati na svom teritoriju cjelovitost da se zaustavi krvoproliće.
Ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba rekao je u petak da su Putinovi nagovještaji o mirovnim pregovorima direktno usmjereni na sabotiranje summita.
“Putin trenutno nema želju prekinuti svoju agresiju na Ukrajinu”, napisao je na X, dodajući “zbog toga se toliko boji” samita u Švicarskoj.
Drugo, i najvažnije, Putin šalje poruke vladama na Zapadu i trenutnoj američkoj predsjedničkoj kampanji. Pokušava neprozirno sugerirati – možda populistima u Evropi, ili republikancima u Sjedinjenim Državama – da je jednostavan dogovor u ruci, onaj u kojem se ratne linije, na kojima Ukrajina trenutno gubi uz značajne žrtve, mogu iznenada zamrznuti.
Zapadna podrška ratu je skupa, i sve nepopularnija – iako je nedavna 61 milijarda dolara koju je usvojio Kongres možda dala odgodu da ovo pitanje bude prepušteno na milost i nemilost izbornog mišljenja otprilike godinu dana.
Putin je počeo rat misleći da će biti lako
Reutersov izvještaj dopušta onima na Zapadu koji žele vidjeti kraj rata da vjeruju da bi Kremlj mogao odmah zaustaviti rat, kakav je sada. Glasnogovornik Kremlja Dmitri Peskov rekao je da izvještaj zvuči kao da odražava stalni stav Rusije. Ali u konačnici može zvučati novo i zanimljivo ključnim zapadnim osobama: Donaldu Trumpu - koji nije uspio objasniti kako bi proveo svoju tvrdnju da može zaustaviti rat u 24 sata - i drugim članicama NATO-a koje su manje optimistične od Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i baltičkih država, o potrebi da nikada ne vjeruju Rusiji za pregovaračkim stolom.
Putin je pragmatik. Počeo je rat misleći da će biti lako. Nastavio je to misleći da će trijumfirati njegova tolerancija na bol, autokratska sigurnost i strpljenje za pobjedu. Možda je u pravu, upravo sada. Sada vidi trenutak izborne slabosti u SAD-u i drugim evropskim državama, koje je dočekao nejasnim, neprozirnim signalom da bi moglo doći vrijeme za diplomatiju.
Vjerovatno će dobiti nešto na snazi među onima koji se očajnički nadaju da će rat u Ukrajini jednostavno nestati i koji su manje svjesni egzistencijalne prijetnje koju pobjednička i hipermilitarizirana Moskva predstavlja za istočne članice NATO-a. Ali to treba promatrati kroz leću dubokog cinizma ranije diplomatije Moskve u Siriji i Ukrajini: korišteno kao vrijeme za žestoko postizanje istih vojnih ciljeva, ali s iluzornom pozadinom da bi mir mogao biti pred vratima.
