Burna je bila prošla sedmica, najave datuma ruskog napada na Ukrajinu, odluke o povlačenju diplomata iz Kijeva pa preporuke državljanima da napuste zemlju koja bi za koji dan trebala postati metom vojne intervencije najjače nuklearne sile na svijetu kad je riječ o broju projektila. Uslijedio je niz diplomatskih inicijativa koje su doživjele klimaks u subotu navečer kad je ruski predsjednik Vladimir Putin razgovarao s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, a zatim i s američkim Joeom Bidenom. Biden je bio oštar i nepopustljiv, zaprijetio je visokom cijenom u slučaju napada, ali i "drugim scenarijima". Nedefiniranim.
Ruska strana i dalje tvrdi da Zapad najavama invazije jača histeriju. Ali vojska ostaje uz granicu, u Bjelorusiji traju vojne vježbe uz ukrajinsku granicu. Pa bi u Moskvi mogli reći "Na zapadu ništa novo". Bijela kuća je nakon razgovora objavila priopćenje, a Kremlj je poslao Jurija Ušakova, Putinova savjetnika, da razgovara s novinarima. Pomno čitanje stenograma koji je objavio Kremlj, uz audiozapis, čini mi se, daje naznake mogućeg tumačenja ukupne ruske "operacije Ukrajina" te možda otkriva i njezin imperativni, esencijalni cilj. Ušakov ponavlja da se ulažu znatna financijska sredstva u modernizaciju ukrajinske vojske uz dolazak stručnjaka koji obučavaju trupe.
"Naš je predsjednik također skrenuo pozornost na opasnosti militarizacije Ukrajine, koju zapadne zemlje smišljeno opskrbljuju modernim naoružanjem, potičući tako moguće provokacije ukrajinskih snaga sigurnosti, kako u Donbasu tako i na Krimu. S obzirom na doktrinu Ukrajine, koja izričito deklarira cilj povratka Krima silom, njezin hipotetski ulazak u NATO otvorio bi vrata najopasnijim posljedicama, uključujući izravnu vojnu konfrontaciju Rusije i Saveza."
Presudno važan poluotok
U posljednja dva mjeseca diskurs je pun rasprava o ruskim strateškim zahtjevima, željama da promijeni geopolitičku sliku Europe uspostavljenu nakon pada Berlinskog zida. Govori se o plinskoj prijetnji, mogućem ratu na istoku Ukrajine. Ideji šire operacije koja za cilj ima dolazak ruskih trupa do Kijeva, što bi dovelo do pada sadašnje vlade i uspostave proruske vlasti. U cijelom tom rukovetu informacija Krim se izgubio. Ušakov ga vraća u prvi plan. Nije problem Donbas, problem je Krim i ukrajinska doktrina. Rusija želi na svaki način osigurati nedodirljivost poluotoka koji je od vitalne važnosti za ruski utjecaj u Crnom moru i projekciju moći na istočnom Mediteranu. Sve više i u Africi, jer Rusija postaje važan akter i na prostoru Sahela. Ne nužno konstruktivan.
Rusija inzistira na provedbi Sporazuma iz Minska kako se o Krimu kao dijelu Ukrajine više ne bi raspravljalo. Koliko god opasne bile turske besposadne letjelice Bayraktar, Donbas je naslonjen na Rusiju i neupitno je da bi Moskva pružila pomoć pobunjenicima u slučaju ukrajinske operacije. S Krimom je drukčije, odsječen je od Rusije, postoji most, ali to nije dostatno za potrebnu vojnu i inu podršku. Zato je na njemu i razmještena tolika količina ruskih snaga. Jer, Ukrajina upravlja pitkom vodom za Krim. U slučaju ukrajinskog napada Rusiji preostaje obrana iz zraka i s mora, a to nije dovoljno. Ako Krim ostane pod ruskom kontrolom, Ukrajina ostaje hendikepiranom pomorskom silom jer Moskva kontrolira ulazak u Azovsko more (ne treba dvojiti da brojni u Moskvi žale što 2014. godine nisu vojnom akcijom okružili Azovsko more i osigurali kopneni most prema Krimu). Rusija postaje vladar Crnog mora. Što je jedina tačka koja zabrinjava SAD.
Vojska za ustupke
Budući da NATO čvrsto zastupa tezu teritorijalnog integriteta Ukrajine, ulazak Kijeva u članstvo nije moguć jer zemlja ne kontrolira cijelo ozemlje - Krim. Dodatni je uspjeh ako Donbas dobije autonomiju kojom bi mogao utjecati na politike Kijeva. U tom kontekstu Moskvu više ne zabrinjava protivruski sentiment koji je u rastu u Ukrajini. Jedan bi od zaključaka ove teorije bio da Rusija stvarno ne kani napasti Ukrajinu, već koristi vojni pritisak kao sredstvo za dobijanje ustupaka. Provedba Minska u Rusiji bi se doživjela velikom pobjedom, a nastavak pregovora o odnosima Rusije i NATO-a u drugi bi plan stavio status Krima. Ne bi se više razgovaralo o sankcijama koje su pogubne prije svega za Evropu, a nije isključeno da se, smirenjem ukrajinske krize, oslabe i neke od postojećih.
Indikativno je da se u dokumentima koje su NATO i SAD poslali u Moskvu samo jednom spominje Krim. A ne govori se puno ni o Donbasu. Ova bi teorija mogla objasniti i ukrajinsko odbacivanje prijetnje ruskog napada. Jedan od razloga za to je očuvati ekonomsku stabilnost i mir stanovništva, ali nije isključeno da su svjesni kako je stvarni ruski cilj Krim. Koji je, kako vrijeme prolazi, sve dalje od Ukrajine. Pa se zbog toga toliko tvrdo protive provedbi Minska.
