Odluka Izraela da odobri svojoj vojsci da ubije bilo kojeg visokog iranskog zvaničnika sa svoje liste za likvidaciju otvorila je značajna nova pitanja o takozvanoj strategiji "odsijecanja glave" i o tome šta se njome zapravo želi postići.
Privatno su izraelski zvaničnici obavijestili svoje američke kolege da bi, u slučaju ustanka, iranska opozicija bila "pokoljena". To djeluje u suprotnosti sa strategijom Benjamina Netanyahua da postigne promjenu režima ciljajući visoke figure u političkom i sigurnosnom aparatu Irana.
Centar problema
Međutim, čak i prije izbijanja rata punih razmjera, stručnjaci za Iran i analitičari, kao i neki bivši izraelski zvaničnici, bili su skeptični da bi se iranski klerikalni režim mogao srušiti takvim napadima, piše The Guardian.
Do sada su ciljani napadi ubili vrhovnog vođu Alija Hameneija, šefa sigurnosti Alija Laridžanija i ministra obavještajne službe Esmaila Khatiba, između ostalih.
U centru problema nalazi se struktura i otpornost iranskog režima, te način na koji i režim i iranska javnost reaguju na ovakve napade.
Prije nego što su SAD i Izrael pokrenuli napade prije tri sedmice, stručnjaci su procjenjivali da režim stagnira suočen s protestima i da se neka vrsta promjene čini neizbježnom. Ta dinamika se sada promijenila.
"Ovo nije personalizirani režim. Postoje institucionalni slojevi ispod svake individue i pretpostavljam da bi odgovor na napade odsijecanja glave bio jednostavno unapređivanje iznutra, iako to nosi rizik dovođenja nepoznatih i neprovjerenih ljudi. S obzirom na izraelsku stopu uspješnosti, može se zamisliti da postoje nižerangirani pojedinci koji nisu toliko spremni da napreduju u sistemu jer je to opasan posao", rekla je Sanam Vakil, stručnjakinja za Iran u Chatham Houseu.
Do sada, Vakil ne smatra da je izraelska strategija bila uspješna.
Trenutno izgleda da kupuje vrijeme i nisam sigurna šta SAD pokušavaju postići, ali postoji potencijal da se sistem ponovo oživi i udahne mu se novi život, iako je režim bio na izmaku snage, pri čemu ljudi koji dolaze na pozicije moći vide kako su im mentori, šefovi i članovi porodice ubijeni.
"Ovo nije pristup koji stvara džefersonske demokrate, nego otvrdnule borce otpora. On rađa još veći otpor,” rekla je.
Primjer Hamasa
Historija izraelskih atentata ne ukazuje na veliki uspjeh. Tokom godina ubijeno je mnogo visokih lidera u Hamasu i Hezbollahu, uključujući duhovnog vođu Hamasa, šeika Ahmeda Yassina 2004. godine, i generalnog sekretara Hezbollaha Hassana Nasrallaha. Ipak, iako su izraelske kampanje oslabile te grupe, obje su se oporavile.
Jon B. Alterman iz Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu također je skeptičan, navodeći primjer Hamasa, koji je, kako kaže, “kao politički pokret apsorbovao svoje mučenike i nastavlja borbu”.
U nedavnom tekstu napisao je: "Nažalost, značajan napredak putem strategije odsijecanja glave je malo vjerovatan. Svaka situacija je jedinstvena i uključuje element slučajnosti. Ipak, dosadašnji rezultati ostvarivanja ambicioznih političkih ciljeva, što Sjedinjene Države imaju, putem ograničenih vojnih akcija su loši".
Iako je naveo ubistvo Osame bin Ladena kao primjer kako se nedržavna grupa može značajno oslabiti uklanjanjem lidera, Alterman je rekao da je izraelski pokušaj “odsijecanja glave” jedne države bez presedana.
“Jedan od čestih mitova u američkoj vladi nakon 11. septembra, prije invazije na Irak, bio je da je dovoljno ukloniti ‘prljavu dvanaestoricu’ visokih režimskih figura u Iraku,” rekao je za Guardian. “Mislio sam da je to tada loša ideja, a i sada je. Problem koji nije dobio dovoljno pažnje jeste da, ako eliminišete ljude koji imaju kredibilitet kod ‘loših momaka’, više nema nikoga s uticajem da ih zaustavi.
Otpornost režima
“Također se čini da se potcjenjuje otpornost režima. Možda je moguće izazvati unutrašnji raskol, ali ne znam za dokaze da umjereni demokrati čekaju u pozadini.”
Za Altermana, najvjerovatniji ishod ove strategije je “unutrašnje nestabilan Iran” koji je skloniji provođenju nasilnih akcija izvan svojih granica, bilo putem sajber rata, posrednika ili terorizma.
Situaciju dodatno komplikuje činjenica da uspješan narodni ustanak nije nužno ni najvjerovatniji ishod destabiliziranog režima.
U eseju iz januara za američki magazin Foreign Affairs, Afshon Ostovar, stručnjak za Bliski istok na Naval Postgraduate School, predvidio je da bi eventualni državni udar vjerovatnije došao iznutra, iz redova Iranskog revolucionarnog gardijskog korpusa, najjačeg aktera u zemlji, i bio bi usmjeren na očuvanje postojećih institucija – dinamika koja i dalje može važiti.
Steven Simon, stručnjak za sigurnost na Dartmouth Collegeu i bivši član američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost, napisao je u War on the Rocks: “Scenarij koji zaslužuje više pažnje nego što je dobija nije kolaps Irana, već njegova postojanost; ranjen, revanšistički i neukrotiv alatima koji su dobili rat".
Vakil je dodala: “Postoji i nešto perverzno u svemu ovome. Ono što Izrael i SAD rade, i što me čini vrlo nelagodnom, jeste da Iranci u ovom procesu nemaju nikakav utjecaj, izbor niti pravdu", piše The Guardian.