Mnogi ljudi u Izjumu povukli su se u podrume, kako bi izbjegli bombardiranje i vojnike.
"Mislili smo da su to naše posljednje minute. Bilo je izuzetno zastrašujuće, ali imali smo sreće."
Elena se prisjeća trenutka kada su ruske trupe počele granatirati, nakon što su ona i grupa civila prošle kroz jednu od njihovih kontrolnih tačaka, piše BBC.
Nakon dva mjeseca života u podrumu dječjeg vrtića u ukrajinskom gradu Izjumu koji su okupirali Rusi, Elena je provela dva nervozna dana na putu ka slobodi. Ona i njezina kći bile su među 20 osoba u koloni vozila koja je krenula s teritorija pod kontrolom Rusije. Pobjegli su prošlog petka rutom koju su organizirali volonteri.
“Cijelo to vrijeme smo se molili”, rekla je Elena (52) prepričavajući kako su prošli kroz brojne ruske kontrolne punktove. Kada su ih vojnici pitali kamo idu, grupa je uvjerila vojnike da su krenuli prema Rusiji. Na jednoj kontrolnoj tački, rekla je Elena, Rusi su pogledali telefon njezine kćeri i naljutili se kada su vidjeli poruke njezinim prijateljima o situaciji u Izjumu.
Napokon su stigli na sigurno u Poltavu, grad u centralnoj Ukrajini. No, rekla je da se osjećala kao da je izgubila sve i da ne može zaboraviti užas onoga što je prošla u svom rodnom gradu nakon početka rata.
Skrivanje od vojnika
"Tijela su sedmicama ležala na ulicama. Trudili smo se da ih ne gledamo kako bismo spasili svoje umove. Nismo mogli pokapati mrtve jer je to bilo jednako da smo ubijeni. Granatiranje je bilo bez prestanka", rekla je.
Elena i ostali u podrumu kuhali su hranu na vatri i živjeli od povrća skupljenog iz njihovih vrtova.
"Svako je donio sve što je imao. Svi smo dijelili hranu", rekla je. "To nam je pomoglo da ne izgubimo nadu".
Ona dodaje da su ruske trupe pljačkale sve, uključujući i donje rublje. Vojnici su se vozili gradom u ukradenim automobilima na kojima su bile naslikane oznake "Z", prisjetila se.
"Bili su naoružani i često jako pijani. Bilo je jako zastrašujuće kada je vašom ulicom vozio oklopni transporter i u njemu su sjedili vojnici sa strojnicama. Pokušali smo se sakriti."
Smješten jugoistočno od Harkova, grad Izjum poznat je kao kapija u Donbas - staru ukrajinsku regiju za proizvodnju ugljena i čelika, od koje su više od trećine zauzeli separatisti koje podržava Moskva 2014. Okružen je šumama i rijeke, koje ga čine prirodnom tvrđavom. A unutar granica grada je planina Kremenets, koja se nalazi na 218 m (715 stopa) nadmorske visine.
"Ko god ima kontrolu nad ovom planinom ima značajnu vojnu prednost", rekao je Maksim Strelnik, dužnosnik gradskog vijeća Izjuma.
Sve je to učinilo grad važnom nagradom i ubrzo nakon invazije Kremlja bio je pod teškim bombardiranjem. Rusija je 1. aprila preuzela kontrolu i od tada je okupirala grad.
Sada, Strelnik, kojemu je ukrajinska vojska rekla da napusti to područje, procjenjuje da je 80% grada uništeno. U Izjumu je, smatra, ostalo između 10.000 i 15.000 civila.
"Nema vode, struje, plina, grijanja, a kanalizacija ne radi", rekao je.
U martu, tokom početnih faza invazije, ljudi su bili prisiljeni ostati u svojim smrznutim podrumima bez grijanja. Oni koji su se razboljeli nisu mogli dobiti ljekarsku pomoć.
"Ne možemo ni procijeniti koliko je žrtava u gradu. Ne postoje medicinske ustanove ni pogrebne službe. Mrtvi su pokopani u blizini kuća i u gradskim parkovima. To je užasna stvarnost", rekao je.
Među onima koji su pobjegli u Izjumu je i Katerina, koja je početkom marta pobjegla sa suprugom i dvoje djece. Majka joj je ostala u gradu.
"Zove me s vremena na vrijeme – ponekad jednom sedmično, rekla je Katerina. "Čak i sada kada sam sigurna, ne mogu se osjećati 100% dobro jer je moja mama ostala u gradu koji ne postoji."
Kad je Katerina izašla, bilo je prekasno za njezinu majku, koja je živjela u dijelu Izjuma koji je tada već bio okupiran od strane Rusa. Vojnici su joj zabranili napuštanje kuće.
Katerinin vlastiti bijeg bio je mučno iskustvo. Porodica se zajedno skrivala u svom podrumu sedam dana kada je ruska bomba pala samo 500 metara od njihove kuće. “Tlo je počelo padati sa stropa”, rekla je za BBC. "Tada sam počeo shvatati da naš podrum neće izdržati bombe".
Ona i njezina porodica imali su samo 15 minuta da se pripreme za odlazak. Uzeli su vrlo malo - samo dječju odjeću. Čak su i kućni ljubimci morali biti ostavljeni.
Dok su odlazili, rekla je, čula je granate iznad glave. "Osjećaj da ih čuješ bit će nemoguće riješiti ga se."
Strelnik je ostao blizu Izjuma, iako u zoni koja je još uvijek pod kontrolom Ukrajine, kako bi osigurala da može pokušati pomoći ljudima koji su još uvijek unutra. Ali komunikacija s njima je nevjerovaatno teška.
Posljednjih sedam dana nije bilo mobilne telefonske veze između grada i vanjskog svijeta. Porodice onih koji su još unutra očajnički žele čuti od njih, kaže on.
Nedostatak pokrivenosti mobilnom mrežom također je otežao život Volodimiru Zelenskom - ne ukrajinskom predsjedniku, već običnom građaninu istog imena koji je volontirao kako bi pomogao onima u gradu da izađu. Tokom kratkih perioda kada je signal bio dostupan, rođaci su obavijestili one koji su još bili unutra o autobusima za evakuaciju koji su prikupljali stanovnike iz malih sela na periferiji grada.
"Evakuirali smo oko 200 ljudi", rekao je Zelenskij. "Ljudi su bili jako emotivni kada su došli do evakuacijskih mjesta. Sedmicama nisu imali nade, a kad su nas vidjeli, mislili su da smo mi njihovi spasioci."
No rekao je da je spašavanje opasan posao.
"Posljednji put kada su naši dobrovoljci izvlačili ljude iz [obližnjeg sela] Spivakiva, u njih su pucali ruski snajperisti. Tri osobe su ubijene, a tri osobe su ranjene", rekao je. BBC nije mogao neovisno provjeriti ovu tvrdnju.
I Katerina i Elena smatraju se sretnima što su uspjele pobjeći iz Izjuma. Ali njihova sjećanja na dom u mirnodopsko doba ih proganjaju.
Katerina se sjeća mjesta za koje kaže da je imalo sve što joj je potrebno, uključujući i parkove za djecu. "Bilo je tako slatko, tako ugodno, poput malog pahuljastog jastuka, kao da te majka grli", rekla je.
Eleni nedostaju dani kada bi sa svojom unukom sadila cvijeće u vrtu.
“Nismo shvatali koliko smo imali sreće”, rekla je. "Sada shvatam da sam živio u raju."
