Nakon više od dvije godine suživota s pandemijom koronavirusa rukovanje se više-manje vratilo, iako su ga mnogi otpisali.
Dodiri laktovima i šakama nisu uspjeli postati pravilo. Ritual rukovanja previše je ukorijenjen – kada se dlanovi spoje, prsti se dodiruju i pogledi susreću.
"Ovisimo o fizičkom kontaktu s drugima“, kaže psiholog Martin Grunwald koji vodi istraživački laboratorij na Sveučilištu u Leipzigu, prenosi Net.hr.
Puni kontakt
"Samo putem takozvanih informacija punog kontakta uvjeravamo se da druga osoba stvarno postoji, da je stvarno tu. Ne možete toliko vjerovati drugim osjetilima“, rekao je Grunwald.
Ljudi su "sisavci iz gnijezda", što znači da "odrastamo uglavnom uz fizičke interakcije i u skladu s tim ovisni smo o fizičkom kontaktu s drugima".
Moglo bi se ustvrditi da je međusobno pozdravljanje šakom ili laktom također oblik dodira, ali Grunwald se s tim ne slaže.
"To je potpuno drugačiji fizički osjećaj, nije topao ni mekan – vrlo je čvrst, koščat“, navodi Grunwald.
Naučnika iznenađuje da su se takvi kompromisi tražili na početku pandemije i da se jednostavno nije odustalo od bilo kakvog oblika fizičkog pozdrava.
Sa sociološko kulturološkog stajališta rukovanje "signalizira "Dolazim u miru" i "Nemam oružje", kaže Grunwald. Nekoliko mjeseci nakon izbijanja pandemije, britanski pjevač Ronan Keating požalio se na nedostatak dodira.
"Možda će biti manje topline… dobar stisak ruke jednostavno nešto znači", kazao je. I nakon duljeg razdoblja političari, pa čak i britanska kraljica Elizabeta, posljednjih se sedmica ponovno s entuzijazmom rukuju.
Vjerovatno je mnogima poznat nedavni susret njemačkog kancelara Olafa Scholza i britanskog premijera Borisa Johnsona - jedan se htio rukovati, a drugi je ispružio šaku.
Dolaze u miru
"Dopuštanje tolike bliskosti je rizik“, smatra bihevioralna biologinja Imme Gerke, dodajući da, iako ljudima stisak ruke nije nužan, potreban im je pozdrav koji označava da dolaze u miru.
"Moramo biti upoznati s gestom kako bi djelovala umirujuće na nas“, kaže ona.
"Zato se vratio stisak ruke. To nam je znano. Što poznatije, to nam pruža veću sigurnost.“
Još je jedna gesta posebno uvriježena, pogotovo u toplijim klimama - poljubac u obraz.
I premda se može činiti potpuno avanturističkim s obzirom na rizik od infekcije, ovaj se običaj također vratio. Francuzi su se odavno vratili pozdravljanju poljupcem, "bisouom", dok Italijani polako, ali sigurno ponovno otkrivaju svoje "baci".
"Ako ova rizična situacija završi dobro, smatramo to prihvaljivim. Tako se stvaraju društvene veze", govori Gerke.
Rukovanje je uvijek i kanal komunikacije, kaže Grunwald: "Moguće je osjetiti stanje druge osobe.“
