Ja sam Munira Subašić, predsjednica Udruženja majki enklava Srebrenica i Žepa, započela je majka Srebrenice izlaganje u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija.
"Preživjela sam genocid, u genocidu su mi ubijena 22 člana uže familije, među njima je moj najmlađi sin kojeg sam najviše na svijetu voljela, i moj muž", početak je priče majke Srebrenice, koja se osvrnula na broj ubijenih kojima raspolažu.
"Po našoj procjeni, ubijeno je 10.701, ubijeni su bebe tek rođene, starice, žene, ubili su 1.042 maloljetne djece, ubijali su i sve su to ubili za osam dana, a ubili su ih samo zato što su bili muslimani".
Navela je da u početku majke nisu mogle vjerovati da su mogli ubiti tolike ljude i zatrpati u velike masovne grobnice.
"Mislili smo da smo ljudi živi i nadale smo se da će doći", rekla je.
Dodala je da im je poslije ostao cilj da nađu kosti "naše djece i dostojanstveno sahranimo i da zločinci izađu pred lice pravde, da dobiju imena i prezimena kao zločinci, da odgovaraju za genocid".
"Padom Srebrenice ostalo je oko 5.500 djece koja su izgubila roditelje, jedno ili oba, gledala su ubistva oca, silovanje sestre, majke, kako odvode brata u smrt", rekla je Subašić.
Neka djeca su se rađala i poslije smrti oca i, dodaje, neće imati fotografiju i znati kako im izgleda otac.
Dodala je da su majke odgojile djecu bez mržnje, bez osvete. "Naša djeca nisu napravila nijednu osvetu".
"Umjesto mržnje i osvete, naša djeca su inžinjeri, doktori, profesori, govore nekoliko stranih jezika, to je naš ponos i šaljem poruku svim majkama svijeta kako da odgoje djecu. Kako smo uspjele da odgojimo našu djecu iako smo istjerane na ulicu", poručila je Subašić.
"G. 2013. pronašla sam dvije male kosti najmlađeg sina, DNK je pokazala da pripada njemu, u jednom momentu sam bila sretna što će imati nišan na kojem će pisati da se rodio u Srebrenici, da je ubijen u Srebrenici, s druge strane, s tugom legnem, s bolom ustanem, zar se moj sin sastojao od dvije kosti", tužno je kazala majka Srebrenice.
Neke majke jos nisu našle kosti.
Istakla je da svaki čovjek koji se rodi, pa kad umre ili bude ubijen ima pravo na svoje obilježje.
"Veća je razlika između mrtvog i nestalog, jer ako se čovjek ne nađe, kao da nije ni postojao ako nema obilježje".
Iako smo sve proživjele, dodaje, "smogle smo snage i pružile ruku svim majkama na Balkanu, pomagale smo jedna drugoj sve dok se politika nije umiješala, entiteta iz kojeg dolazim, tad su zvali mnoge majke i zabranili da rade s nama".
"U entitetu iz kojeg dolazim nije isti zakon za Muniru, Anu, Maru, ja kad dođem u Opštinu da izvadim papir za mrtvog sina, muža… sve moram da platim, dok majka Srpkinja ne mora, jer je njen sin bio borac.
Svaka majka bez obzira na to kako se zvala, kome pripadala, ona je majka i ništa više. Nažalost, u entitetu RS djeca još žive u lažima, neistini i tako odrastaju i to je strašno", kaže Subašić.
Na kraju je uputila molbu svima s pravom glasa da podrže rezoluciju.
"Zamolila bih sve ljude koji mogu dati svoj glas da ova rezolucija prođe, potrebna je i nama i RS i Srbiji i svim normalnim ljudima, nama je potrebna da imamo 11. juli da obilježimo dan sjećanja na ubijanje sve naše djece.
Rezolucijom ćemo biti zaštićene mi, majke, da ne budemo vrijeđane, da se ne veličaju ratni zločinci, poput Mladića, Karadžića, Miloševića da su oni srpski junaci, a bit će potrebna i srpskom narodu, jer obični srpski narod je dobar, ne zna pravu istinu.
Želim da sva djeca žive u miru i ne dožive ono što smo mi.
Zato bih zamolila sve one koji mogu dati svoj glas nek' budu na strani pravde, a oni koji ne budu dali, oni moraju znati da sebe i svoju zemlju guraju u nešto što je netačno i da ne pripadaju čovječanstvu", poručila je Subašić.
