Zvijezda u centru našeg Sunčevog sistema, Sunce, mogla bi biti nešto manja nego što su naučnici dosad vjerovali, pokazuju najnoviji rezultati koje su predstavila dvojica astronoma.
Tim je pronašao dokaze da je radijus Sunca nekoliko stotinki postotka manji nego što su prethodne analize sugerirale. Iako to možda zvuči neznatno, ta promjena može znatno utjecati na naše razumijevanje ove svjetleće kugle koja održava život na našoj planeti.
Novi rezultati, koji trenutno prolaze postupak recenzije stručnjaka, temelje se na zvučnim valovima generiranim i zatočenim unutar vrućeg plazmatskog jezgre Sunca, nazvanog 'tlak' ili p-modovi. Ti rezonantni zvukovi mogu naznačiti promjene pritiska u unutrašnjim slojevima Sunca.
Prema izjavama astrofizičara Masao Takata s Univerziteta u Tokiju i Douglasa Gougha sa Univerziteta u Cambridgeu, p-modovi omogućuju "dinamičniji i čvršći" uvid u unutrašnjost Sunca u poređenju s drugim zvukovima, prenosi Science Alert.
Kako bismo bolje razumjeli ovu tvrdnju, možemo zamisliti Sunce kao zvono koje zvoni, ali ne kao zvono koje je udarano jednom, već kao zvono koje konstantno biva "udarano mnogim malim zrnima pijeska", kako opisuju znanstvenici sa Univerziteta Stanford.
Sva ta seizmička uzbuđenja proizvode milijune oscilirajućih zvukova ili 'modova' koje naučnici mogu mjeriti izdaleka.
Osim p-moda, koji pulsiraju unutra-vani, postoje i valovi koji se podižu i spuštaju pod utjecajem gravitacije, nazvani g-modovi, koji se zovu f-modovima kada se pojavljuju bliže površini zvijezde. Kako su zvijezde sve gušće, pojavljuju se razni modovi koji se koriste za opisivanje karakteristika objekta.
F-modovi su posebno korisni za proučavanje vrućeg plazme u unutarnjim slojevima Sunca, dok se p-modovi koriste za razumijevanje "sfernih harmonika" Sunca.
To je zato što p-modovi nastaju zbog fluktuacija tlaka u unutarnjosti Sunca. Kako se ti valovi šire prema van, udaraju u površinu Sunca (fotosferu) i reflektiraju se natrag, pritom se savijaju dok putuju kroz turbulentni plazma te odražavaju sa druge strane Sunčeve površine. Kombinirajući velik broj ovih modova, možemo izgraditi sliku strukture Sunca i njegova ponašanja.
Ali koji mod izabrati? Tradicionalni referentni model za Sunčev radijus bazira se na f-modovima, jer su oni prvi izmjereni.
Međutim, neki astronome tvrde da f-modovi nisu u potpunosti pouzdani jer se ne prostiru sve do ruba Sunčeve fotosfere. Umjesto toga, čini se da "skalpe" što Takata i Gough nazivaju "fantomska površina".
Prema nekim ranijim istraživanjima, p-modovi dosežu dalje jer su manje osjetljivi na magnetska polja i turbulentnost u gornjem graničnom sloju Sunčeve konvekcijske zone.
Kada se temelji Sunčev radijus na seizmičkim mjerenjima (a ne na vidljivoj svjetlosti ili termalnim izračunima), Takata i Gough tvrde da su p-modovi pravi odabir.
Njihovi izračuni koji se temelje samo na frekvencijama p-modova sugeriraju da je radijus Sunčeve fotosfere vrlo, vrlo malo manji od standardnog modela Sunca.
Bez obzira koliko je greška mala, astrofizičarka Emily Brunsden rekla je za New Scientist da promjena tradicionalnog modela kako bi se uskladio s takvim nalazima ne bi bila beznačajna.
"Shvatiti razlog za njihovu razliku je komplicirano", zaključila je Brunsden, "jer se događa mnogo stvari."
