Prije 43 godine, košarkaši Bosne postali su prvaci Evrope.
I, ako ćemo pravo, nije nikakvo iznenađenje što su sarajevski “Studenti” tog 5. aprila 1979. prvi i posljednji put trijumfovali u tadašnjem Kupu šampiona, kada se ekipa predvođena Bogdanom Tanjevićem i Mirzom Delibašićem upisala u historiju, savladavši italijanski Varese.
Naprotiv, dobro je poznato kolika je koncentracija kvaliteta u ovom takmičenju kojeg, recimo, gigant poput Barcelone u formatu tadašnjeg Kupa evropskih šampiona nije osvojio nijednom (uspjelo je to Barci tek 2003. nakon formiranja Eurolige i to, zamislite, pod vodstvom bivšeg igrača iz šampionskog tima Bosne i kasnijeg trenera Svetislava Pešića)!
No, ako za izostanak vrhunskih rezultata u evropskim takmičenjima i postoji opravdanje, za ono što se već više od deceniju dešava sa prvakom Evrope nema druge riječi osim – sramota!
Košarkaši klub Bosna, “sportski ponos” glavnog grada, uskoro će “proslaviti” 14. godišnjicu od osvajanja posljednje titule prvaka Bosne i Hercegovine!
Da, gotovo deceniju i po šampionski pehar nije stigao u Sarajevo, a većina onih koji su vodili klub u tom periodu ostat će uglavnom upamćeni po rasprodaji klupskog ugleda i rejtinga, i to temeljito, na svakom koraku, kao da im je to bila zadaća….
Ostalo samo ime
Od giganta je, čak i doslovno, ostalo samo ime, jer je KK Bosna zbog blokiranih računa još od druge polovine 2014. u stanju “mirovanja”, bez igrača, administracije, stručnog kadra, mogućnosti bilo kakvog poslovanja…
Takmičarski, Bosna živi samo zahvaljujući sporazumu sa KK Royal kojem je dopušteno da koristi grb i naziv prvaka Evrope, da ne pukne još veća bruka (ako je moguća veća od one koju Bosna Royal preživljava već godinama, konstantno plešući na ivici opstanka u nikad siromašnijoj domaćoj ligi).
Nažalost, KK Bosna nije jedini primjer sunovrata najvećih perjanica sarajevskog sporta.
Gdje je danas nekad moćni Rukometni klub Bosna, koji se ne može dičiti tako slavnim rezultatima iz prošlosti kao njihov košarkaški imenjak, ali može sa čak 12 trofeja u bh. okvirima u osam godina, između 2003. i 2011., od kojih sedam naslova prvaka BiH.
U vrijeme najveće rukometne euforije, Bosna je pružala maestralne partije u Evropi, igrala je Ligu prvaka, a 2006. stigla i do polufinala Kupa evropskih kupova.
Gdje je danas RK Bosna? Gravitira između prvog i drugog ranga bh. rukometa, u ovom je momentu, konkretno, posljednja u Premijer ligi BiH, istoj onoj kojom je nekad harala s rezervnim sastavom. Zaboravljena i napuštena od svih…
Zaboravljeni i napušteni, međutim, nisu fudbalski “blizanci”, oni zbog kojih navijači ne mogu spavati noćima, oni koji su sposobni dovesti desetine hiljada ljudi na stadion, upaliti mase, dići grad na noge, ali isto tako brzo i uništiti svu tu pozitivnu atmosferu i euforiju.
Njih primaju ili im na noge dolaze gradski, općinski i kantonalni funkcioneri, s ponosom se objavljuju klupske članske kartice, upumpavaju stotine hiljada, a ponekad i milioni maraka, za njih uvijek nalazimo opravdanje…
Međutim, kako naći opravdanje za klubove koji su već na polovini ove sezone ispali iz šampionske utrke, priredivši gafove nepojmljive i za nižerazrede klubove.
Pogotovo to važi za FK Željezničar, koji je prošlo ljeto, nakon gotovo potpunog kolapsa, i finansijskog i organizacijskog i rezultatskog, preživio vjerovatno samo zahvaljujući neviđenoj požrtvovanosti i ljubavi navijača prema plavoj boji, onih koji su za “svog Želju spremni dati i posljednju marku iz džepa”.
A bitka za opstanak i dalje traje.
Projekt na staklenim nogama
Koliko god na prvi pogled izgledalo da njihove komšije sa Koševa imaju mnogo više razloga za zadovoljstvo, to baš i nije tako.
Činjenica je da je FK Sarajevo 2020. proslavilo drugu titulu prvaka BiH zaredom, no sve što se od tog momenta dešavalo pokazuje koliko je i koševski projekt, čak i sa novim-starim investitorom, na krhkim nogama.
Slobodan pad, koji je uslijedio nakon već spomenute titule, nastavljen je u prošloj, a pogotovo ovoj sezoni. Uostalom, podatak da bordo i plavi klub kombiniramo za vodećim Zrinjskim zaostaju 57 bodova, zaista ne zaslužuju bilo kakav dodatni komentar…
Jedino možemo postaviti pitanje kakve to mračne sile opsjedaju najveće klubove iz našeg glavnog grada koje smo nekad s ponosom pokazivali Evropi, a danas sa strahom pratimo svako gostovanje van Kantona, strepeći od nekog novog rezultatskog poniženja?
Kako je moguće da, po svim mjerilima, najmoćniji Grad i Kanton u BiH nisu u stanju stvoriti prvaka barem u jednom od tri, objektivno, najpopularnija takmičenja, uz dužno poštovanje svim klubovima i pojedincima u ostalim kolektivnim i indivudualnim sportovima koji nemaju toliku eksponiranost?
Za odgovor smo pitali jednog od bh. sportskih veterana, nekada istaknutog trenera, osvajača međunarodnih medalja, jedno vrijeme i člana Olimpijskog komiteta BiH, dobro upoznatog sa stanjem u sarajevskom sportu.
“Gdje je problem? Osnovni i najveći je taj da ovaj grad više nema istinskih sportskih radnika. Sjećam se vremena kad se pravila šampionska Bosna, pa nije bilo večeri da se rukovodeći ljudi kluba nisu sastajali, raspravljali, tražili rješenja...
Listom su to bili ljudi sa najviših funkcija, bilo političkih ili privrednih, koji su jednim pozivom znali rješavati probleme. I nije im bilo mrsko poslije svih svojih obaveza posvetiti se klubu. Međutim, oni se nisu miješali u, kako se to popularno kaže, struku.
Znali su izabrati prave ljude i prepustiti im taj dio. I tačno se znalo ko za šta odgovara uz obostrano uvažavanje. I nagrada je stigla, titula prvaka Evrope u košarci. Čak i poslije toga, u klubu se zadržala jezgra pametnih, sposobnih ljudi koji su niz godina držali Bosnu u vrhu tadašnje jugoslavenske lige, vjerovatno najjače u Evropi, kad analiziram s ove distance.
Potrošili i odbacili
Ne kažem da takvih ljudi danas nema, ima, ali se bojim da smo ih većinu brzo, prebrzo potrošili i odbacili. Ova sredina je nemilosrdna, traži se uspjeh preko noći, ako ga nema, odmah tjeraj, smjenjuj…
Plus, što je veoma bitno, od ljudi koji daju ili nalaze novac očekuje se samo to, po principu “daj pare, mi ćemo ih trošiti, ti si ne miješaj”. Lično znam barem deset takvih osoba koje su iz najpoštenijih pobuda ulazili u klubove i saveze, samo da bi ih u njima finansijski ogulili i bukvalno otjerali. Tako ne ide”, kaže naš sagovornik uz molbu da mu ne spominjemo ime.
Kako kaže, duboko gazi osmu deceniju života i nije mu potrebno da ga na ulici zaustavljaju ili prozivaju oni koji se možda prepoznaju u njegovim riječima.
“Ne govorim ovo da bih bilo koga kritizirao, već jednostavno apelovao na one koji su odgovorni da napokon nešto pokrenu. Pa, ako kanton, grad ili neka državna kompanija daju novac klubovima, neka prvo pitaju gdje taj novac ide.
Stalno čitamo “ovaj duguje milion, ovaj dva, ovaj pet”, a uporno im se daje neki novac. Zašto? Koja je logika gurati novac u vreću bez dna? Po kojim se kriterijima dijeli novac? To mi liči na pranje savjesti, da sutra mogu medijima reći: ”Eto, mi smo svoje uradili”, a niko ne pita šta mi, kao društvo, dobijamo zauzvrat, kakvu satisfakciju imamo?”, ističe naš sagovornik.
Kao još jedan razlog za krizu sarajevskog sporta vidi enorman broj stranaca, i u igračkom i u trenerskom kadru, kao i generalno česta kadrovska tumbanja.
“Nemojte me pogrešno shvatiti, čitav život sam u vrhunskom sportu, kad je kvalitet u pitanju, apsolutno je nebitno odakle je ko, već samo jedno priznajem - ili znaš ili ne znaš. Međutim, problem je što naši klubovi nemaju kriterije kad dovode igrače, a što je još gore i trenere.
Svi se kunu u mlade igrače, hvale se akademije i škole fudbala, košarke, rukometa… a za ekipu igraju ili veterani ili stranci. To bih nekako i razumio da se boriš za titule, ali ako ti trebaju stranci da bi bio peti ili deseti u ligi, ili čak ispadneš sa njima, onda tu definitivno nešto ne štima. Znači, nisam protiv stranaca, ali samo ako je značajno bolji od domaćeg kadra.
Svaki drugi razlog nema opravdanja, ako ništa drugo, svaki stranac u startu je skuplji. A to često smjenjivanje trenera ili tjeranje igrača? Pa, lakše je svu krivicu prebaciti na ekipu, nego priznati da možda i nisi za direktorskog, predsjedničkog ili kakvog drugog odgovornog posla u klubu.
Mada, i to što se promijene po 3-4 trenera u sezoni govori o sposobnosti ljudi koji ih biraju. I kad sam kod trenera, jesam protiv stranaca koji dolaze da se uče na nama. Uostalom, pogledajte ko je vodio naše klubove kad su postizali najveće uspjehe”, zaključio je naš sagovornik.
