Više je razloga zašto je teško voljeti Bosnu i Hercegovinu. Toliko više da ih je teško pobrojati i da ih je još teže opravdati nekome tko svaku kritiku državi i onim uokvirenim glavama, koje su sebi umislile da su država, dočeka kao mržnju.
Najjednostavnije bi bilo reći, a to će patrioti, državoljupci i stranačko-isprani prsti i plitke glave isplićene plitkim politikama dočekati na oštar nož, kako je teško voljeti ovu državu jer je nakaradna. A nakaradno je u njoj puno toga, od mjesnih zajednica do silnih državnih vrhova, i naoštrenih i otupljenih, i njihovih, i njihovih i njihovih. Teško je voljeti nakaradnu tvorevinu kojoj su te nakaradnosti nagrizle sve pa i prirodne ljepote koje su jedine zaslužile da ih se voli. Naravno, ako su uz silne izljeve ljubavi prema prirodi, preživjele nakaradnost koncesijskog patriotizma.
Nakaradno nasađena
Nakaradno nasađena, u kojoj se neprestano galami o troje, a ovisno od kud se gleda uvijek fali jedno, država je ovo puna nezadovoljnika otupjelih emocija koji svoja nezadovoljstva kriju u teško shvatljivoj mantri da je i loše dobro samo ako se lošim čini u naše ime. U ofucanom prijevodu – neka nas i kradu, ali neka nas kradu naši.
I tu završava sav patriotizam koji se svako malo uzdigne u pomahnitalu galamu ovisno o kakvom je izbornom ciklusu riječ. A kako smo sve tuplji i sve nakaradniji, svaki nam je ciklus nalik jedan na drugog i na cirkus, pa se eto u zagrijavanju za lokalne izbore povlače teške nacionalne teme. Reklo bi se da svi imamo čistu, pitku vodu, čiste gradove, struju i asfalt, dječje doplatke, besplatne vrtiće i školovanja, tople obroke u dječjim školama ili barem dovoljno kreda za zastarjele školske ploče.
Reklo bi se da su nam svima lokalna pitanja riješena, da imamo zebre na cestama gdje poželimo. Da imamo ceste. Reklo bi se da imamo svega, da nam je izračun mjesečne košarice – ma šta ona bila – smiješan jer nam redovito ostaje novca viška i da nam ljudi ne kopaju ugljen golim rukama koje tu i tamo obrišu ponudama kladionica jer je kladionica jedina nada. Uz klađenje na strane lige jer su naše lige nakarada. U bilo kojem sportu.
Otupjeli patriotizam
Otupjeli patriotizam zaboravlja da, dok se galami o prolivenoj krvi koje je uvijek malo, pogotovo kod onih drugih, netko sve naše normalne živote stavlja u svoj džep, krije imovinski karton i smije se uzavreloj krvi i plitkom mozgu onih koje je lako nabrijati na tuđe živote i drugo viđenje svega oko nas.
A to drugo viđenje, to guranje ogledala pred nečije lice, najčešće nailazi na najgore osude. Dok se galami kako ovakvog života nema nigdje na svijetu za tren oka se to dokaže time što su krivci svi oni koji misle drugačije. I, ma koliko se pokušale prati ruke i ma koliko se skretalo s teme, nedavna sarajevska galama, a moramo priznati da od tamo dolaze najglasnije galame, pokazala je kako se ne smije misliti drugačije. Čak i oni koji su, poput Franje Šarčevića, prvo sebi i svojima – iako Franjo nema svojih jer se od nas svi naši peru od svojih kad ih se pere - stavili ogledalo, dobivaju jezikovu juhu. I to jako vruću u čije se kuhanje uključuju i oni koji bi po svojem pozivu, i po busanju u svoja prsa, trebali hladiti sve čorbe koje sami sebi kuhamo.
Dakle, ne smije čovjek reći da je gnjusno, kao što jeste, to netko gradi politički imidž podržavajući djecu u ratnim odorama umjesto okruženu napretkom. Jednako je tako bilo dočekana na nož, a zaboravljeno je, i kritika kampanje o popisu stanovništva u kojoj su djeca iskorištena tako da govore da svi oni koji se ne izjašnjavaju kao oni crni dušmani.
Tako, povlačeći svoje patriotizme, pravdajući svoje tupe vizije i svoja pogrešna tumačenja prošlosti, koju nitko na ovim prostorima nije nikada pravilno protumačio, uzgajamo malo trnje kojem će drugi i drugačiji, u kojeg se kunemo svih onih datuma koje država nije uspjela staviti u svoj kalendar – a i po tome je nakaradna – kad-tad zasmetati.
Sloboda svih nas
Sarajevska gradonačelnica, Benjamina Karić, zaboravivši pozvati institucije da utvrde tko to tamo prijeti, ona koja čestita kalendar, između ostalog, rekla je kako joj je ''zadovoljstvo bilo fotografirati se s dječakom koji već dobro zna tko se izborio za njegovu slobodu''.
''I slobodu svih nas'', dodala je. Samo što ta sloboda za sve nije sloboda i za Šarčevića niti za sve one koji se usude uživati u slobodi kritiziranja društveno klimavih ponašanja. Tu slobodu, ako nećemo po tko zna koji put bježati od ogledala, zaslužuju i oni s Kazana i djeca nekih koje su ubili oni što se skrivaju nepotpisani na spomeniku ili na popisu skrivenih gostiju u prijateljskoj zemlji koji patriotizam pokazuju bježeći od suda države koju vole.
I ta kritika mogla bi se dočekati na noževe i tipkovnice, poznatih i nepoznatih patriota koji se ispiru u uvjerenje da je sloboda svih nas jedino prihvatljiva kad je izvagana kroz taj i takav patriotizam koji u drugom i drugačijem ne vidi nekoga tko, pa makar i kritikom, želi graditi bolji život i suživot.
A u suživot se kunemo toliko da se od silnog spominjanja izlizao u doživot. A to je život jednih do drugih ako propitkujete. Suživot je ako šutite. Život je ako bježite.
I tako je, naravno, na svim stranama. Samo što su neke glasnije i što misle da imaju pravo u svojim rukama i u svojim klimavim glavama držati vagu kojom mjere kako se to ova zemlja, nakaradna kakva jeste, voli.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta