Na vojnoj paradi povodom 77. godišnjice pobjede Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu predsjednik Rusije Vladimir Putin je iznio teške optužbe na račun Ukrajine i Zapada. DW provjerava činjenice.
Ukrajinsko atomsko naoružanje?
„U Kijevu su najavili moguću nabavku nuklearnog oružja. NATO je otpočeo aktivni vojni razvoj u područjima koja graniče s nama", rekao je Putin.
To je pogrešno.
Očigledno se ta izjava odnosi na govor ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti 2022. On je tada spomenuo sporazum iz Budimpešte iz 1994. prema kojem su Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan pristali na predaju ili uništavanje nuklearnog oružja na svom teritoriju. Istim sporazumom su se SAD, Velika Britanija i Rusija obvezali da će jamčiti nepovredivost granica tih zemalja. Zelenski je u Münchenu rekao da bi se Ukrajina, nakon ruske aneksije Krima, mogla povući iz tog sporazuma. Ali to povlačenje bi pravno gledano bilo skoro bez posljedica. Sporazum iz Budimpešte ne zabranjuje izričito Ukrajini da ponovo stremi proizvodnji atomskog oružja.
Ukrajina je poslije tog sporazuma potpisala i sporazum o zabrani širenja atomskog oružja. Ukrajina bi, dakle, i dalje bila vezana ovim posebnim ugovorom, čak i kada bi povukla potpis sa sporazuma iz Budimpešte.
Ruski predsjednik Boris Jeljcin i njegov američki kolega Bill Clinton potpisali su 5.12.1994. u Budimpešti sporazum o zabrani širenja atomskog oružja.
Međutim, nema dokaza da postoje pravno relevantni planovi Kijeva da nabavi nuklearno oružje. To znači da je Putinov iskaz pogrešan. Njegovo ukazivanje na infrastrukturu koju gradi NATO u blizini ruskih granica dovodi u zabludu. NATO je, doduše, pojačao svoju nazočnost u Istočnoj Evropi, ali se pri tome pridržava uvjeta koje su u temeljnom sporazumu 1997. dogovorili NATO i Rusija.
Nema dokaza za navodnu pripremu invazije na Krim
Putin je u govoru naveo da Rusija djeluje preventivno, jer je Ukrajina pripremala vojnu operaciju protiv Donbasa i „invaziju” na ruska „historijska područja uključujući i Krim”.
I to je pogrešno.
Ukrajinski lideri su više puta naglašavali da žele diplomatsko, a ne vojno rješenje. Kada je Rusija u jesen 2021. koncentrirala trupe uz ukrajinsku granicu nije bilo naznaka predstojeće ukrajinske ofanzive. To u još većoj mjeri vrijedi za Krim, koji je od aneksije 2014. pretvoren u pravu vojnu tvrđavu s najmodernijim oružanim sistemima, s kojima ne raspolaže ukrajinska vojska. Na Krimu je Rusija vojno superiorna.
Doduše, neke članice Sjevernoatlantskog saveza su Ukrajini isporučile moderno oružje poput protuoklopnih raketa, ali uz oklijevanje i u ograničenoj količini. Tek uoči ruske invazije krajem februara isporuke su intenzivirane. Teško naoružanje kao tenkovi i haubice su isporučeni tek poslije početka rata.
I Putinove historijske usporedbe su pogrešne. Intervenciju ruske vojske u Donbasu on je usporedio s narodnim ustankom protiv poljske intervencije u 17. stoljeću, s bitkom kod Moskve u Napoleonovom pohodu na Rusiju i s ratom protiv nacističke Njemačke. U sva tri slučaja Rusiju, odnosno Sovjetski Savez, su napali izvana. A Ukrajina nije napala Rusiju. Naprotiv. 24. februara je Rusija otpočela osvajački rat protiv Ukrajine. I tvrdnja da se radi o „historijskim teritorijima” Rusije je pogrešna. Prema međunarodnom pravu i Donbas i Krim pripadaju Ukrajini, a Opća skupština Ujedinjenih naroda je 2020. osudila aneksiju Krima.
Optužbe za ukrajinski neonacizam
Putin je ponovo rekao da je sukob „neminovan” jer „neonacisti” upravljaju Ukrajinom. Spomenuo je i civile u Donbasu koji „umiru pod beskrupuloznom paljbom i barbarskim napadima neonacista".
I ovo nije tačno.
Putin je na početku rata spominjao „denacifikaciju” Ukrajine. Ali usporedba nacističke Njemačke do 1945. i Ukrajine s demokratskim izborima je očigledno neumjesna. U Ukrajini ne postoji totalitarni sistem, a ekstremna desnica nije na vlasti. Stručnjaci za Rusiju, kao što je švicarski profesor Ulrich Schmid, napominju da u Ukrajini postoje neonacisti, ali da u Rusiji postoji isto toliko ekstremno desnih grupacija. A 300 znanstvenika i historičara je u časopisu Jewish Journalu objavilo otvoreno pismo u kojem „denacifikaciju” Ukrajine nazivaju „propagandom”: „Ta retorika je faktički pogrešna, moralno besprizorna i duboko uvredljiva za milione žrtava nacionalsocijalizma.”
Doduše, desničarske i nacionalističke grupe su sudjelovale na Euromajdanu 2014. , a u ozloglašenoj postrojbi Azov, koja se na istoku zemlje bori protiv osvajača, bilo je i ima radikalnih nacionalista. Ali generalno govoreći, u Ukrajini nema dominantnih ekstremnih desničara i većeg problema s nacistima nego u drugim evropskim zemljama. Prema tome, Putinova argumentacija je pogrešna.
Rusija zahtijeva, NATO nudi razgovore
„U decembru prošle godine smo predložili sklapanje sporazuma o sigurnosnoj arhitekturi. Rusija je pozvala Zapad na otvoreni dijalog, u potrazi za razumnim kompromisnim rješenjima, kako bi se uzeli u obzir interesi obje strane. Sve je bilo uzalud. Države Sjevernoatlantskog saveza nisu nas htjele čuti, što znači da imaju sasvim drugačije planove”, rekao je Putin.
I ova izjava dovodi u zabludu.
Rusija je 17. decembra uputila NATO-u popis zahtjeva, o kojima bi se trebalo dogovoriti kako bi se izbjegao sukob. Najvažniji zahtjevi su bili okončanje istočnog proširenja Sjevernoatlantskog saveza i povlačenje njegovih trupa na pozicije iz 1997. godine.
To bi značilo povlačenje NATO-ovih postrojbi iz Poljske, Mađarske, Češke, Bugarske, Rumunjske i baltičkih zemalja. Osim toga, zahtijevalo se odustajanje od vojnih aktivnosti NATO-a u ruskom susjedstvu. Ukrajina je izričito spomenuta u tom kontekstu. Isto tako, tražila se zabrana raketa kratkog i srednjeg dometa kojima se može ugroziti teritorij potpisnica.
Zapadni analitičari smatraju da su neki od tih zahtjeva nespojivi s temeljnim načelima NATO-a. U članku 10. Ugovora je zajamčeno pravo svake suverene države na slobodan izbor vojnog saveza. I države u ruskom susjedstvu moraju imati pravo pristupa NATO-u. Ovo načelo Rusija je priznala 1975. u Helsinkiju, 1994. u sporazumu iz Budimpešte i 1997. u sporazumu sa Sjevernoatlantskim savezom. Američki šef diplomacije Antony Blinken je to sažeo ovako: „Vrata NATO-a su otvorena i ostaju otvorena."
NATO i SAD su odgovorili krajem januara.
Pored načelnog odbijana zaustavljanja proširenja, NATO je pristao na popravljanje kanala komunikacije i ponovno otvaranje predstavništava u Bruxellesu i Moskvi. Osim toga Vijeće NATO-a i Rusije bi se trebalo koristiti za razmjenu informacija o vojnim vježbama i atomskoj politici. Glavni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg je ponudio Moskvi razgovore o kontroli naoružanja, razoružanju i transparentnosti pri vojnim vježbama. On je rekao da bi se novi dogovori mogli unijeti u sporazum iz Beča sklopljen 2011. godine. Stoltenberg je zahtijevao povlačenje ruskih trupa s teritorija Ukrajine, Gruzije i Moldavije.
Putinova interpretacija dijaloga Rusije i Sjevernoatlantskog saveza uoči rata je jednostrana i dovodi u zabludu.
