Vladislav Kozlovski do rusko-ukrajinskog rata bio je sommelier u Kijevu. No, proteklih gotovo mjesec dana proveo je zarobljen u Buči, gradiću nadomak metropole odakle su u ponedjeljak stigle stravične snimke neviđenog i brutalnog iživljavanja nad civilima koje ukrajinska vlast naziva genocidom. Telegraph je citirao dijelove njegove velike ispovijesti koju je dao za zabranjeni ruski internetski medij Vot-Tak.
- Na samom početku rata vratio sam se u Steklozavod na području Buče, gdje mi žive majka i baka. Drugog marta agresor je upao u grad. Sa svojim saborcima bio sam u štabu teritorijalne odbrane. Svakome ko nije imao oružje naloženo je da se povuče u sklonište. Neprijatelj je probio prva vrata skloništa, a mi smo otvorili druga jer smo postali svjesni da će i njih srušiti te nas sve pobiti. Prvih dana ponašali su se relativno dobro prema nama. Davali su nam hranu. Ali, sjedili smo u potpunom mraku, bez grijanja, a oni nam nisu dopuštali da odemo - prisjeća se Kozlovsky.
Sedmog marta izveli su ih na čistinu, najprije žene i djecu a potom i muškarce. Bacili su sve na koljena te ih počeli pretraživati.
- Imao sam nešto novca i ručni sat. Sve su mi uzeli. Sve su nam svima uzeli, opljačkali. Tada su počeli provjeravati svačije lične dokumente. Ako bi utvrdili da se borio u ranijem ratu na istoku Ukrajine, smjesta bi ga strijeljali. Pregledavali su nam tijela u potrazi za nacističkim tetovažama. Čak i oni koji su imali tetoviran ukrajinski grb smjesta su upucani. Još uvijek mi je sve kao u magli. Mislio sam da se nikada neću vratiti kući. Moj prijatelj uz sebe nije imao ništa vrijedno. Upucali su ga. Prije toga su mu rekli da su ga ubili kako se "ne bi morao žuriti natrag doma" - ispričao je.
Oni koji su preživjeli počeli su doživljavati pravu torturu. Okupatorski vojnici tukli su ih, a Kozlovskog su oborili na tlo udarcem kundaka puške u glavu.
Nekoliko sedmica nakon okupacije u grad su stigli zloglasni kadirovci, Čečeni odani Ramzanu Kadirovu, Putinovom savezniku. Pucali su, prenosi Telegraph, u svakoga koga su vidjeli na gradskim ulicama.
- Krajem marta ubili su našeg susjeda Streletsa. Bio je penzioner, samo je sjedio na klupi. Nikada nije nikoga ozlijedio i naravno da nije bio nacist. Svakog dana morali smo pokapati leševe. Rusi su bili puno ljubazniji od Kadirovaca. Među Rusima je mnogo mladih vojnika koji su nam često kucali na vrata i pitali mogu li prespavati. No, bilo je i onih koji su premlaćivali vlasnike kuća i izbacivali ih na hladnu ulicu - prisjeća se.
Kaže da je drugi puta premlaćen sredinom marta. Sjedio je ispred kuće svog prijatelja i pušio kad je stigao pijani ruski vojnik, starosti oko 25 godina.
- Uperio je oružje u nas i rekao da moramo u kuću. Poslušali smo ga, no ubrzo se vratio. Ušao je u kuću i pitao me "branim li Ukrajinu!?'. Nisam stigao ništa odgovoriti, počeo me brutalno tući. Slomio mi je nos, sva odjeća bila mi je krvava. Udarao me u glavu toliko snažno da sam nakratko izgubio svijest. Moj prijatelj Sergej Semenov, koji je imao 40 godina, idućeg se dana pokušao izvući i domoći Irpina. Njegovo tijelo pronađeno je nakon nekoliko dana. Ustrijeljen je hicem s leđa, u zatiljak. Drugim muškarcima razrezali su lica i zatim im pucali u srce. Pokopali smo ih - kaže Kozlovski.
Nakon što je ukrajinska vojska oslobodila Buču, s porodicom je uspio napustiti grad preko Irpina te je sada na području Kijeva, gdje je smješten u kući svojih prijatelja. Sada im je, kaže, najobičnije tuširanje veliki luksuz, a dodaje kako nikada neće zaboraviti kako su neki njegovi sagrađani zaplakali na sam prizor hljeba kojeg nisu vidjeli toliko dugo.
