Tarik Filipović (52) jedna je od najvećih zvijezda na prostorima bivše Jugoslavije. Neponovljivi "Milijunaš", glumac, TV voditelj otvorio je i vrata inozemne karijere, a snimanje serije u Španiji razlog je njegovog boravka u ovoj zemlji ovih dana. Seriju, kao i prije tri godine također u Španiji fim "42 sekunde", Tarik je snimio u saradnji s agenticom Anilom Gajević i njenom Casting i Talent agencijom "Zona".
Upravo iz Španije Tarik je dao ekskluzivni intervju za Raport u kojem govorio veoma otvoreno o svojoj karijeri, kvizu koji mu je obilježio život, privatnom životu, rodnoj Zenici, Zagrebu u kojem već dugo živi…
Život piše romane, a na moj roman ja utječem kao autor
U karijeri Vam zaista cvjetaju ruže. Uz neupitan zvjezdani status na prostoru bivše Jugoslavije, uzlaznom putanjom ide Vaša internacionalna karijera. Nakon filma, u Španiji sada snimate i seriju.
Hvala na lijepom uvodu. Nekako od početka svoje karijere mi se čini da je sve to na istom nivou, manje ili više, ali nekako uvijek se događaju lijepe stvari. Kad nema prilika, stvaraš ih sam, onda se stvori prilika i ponuda.
A što se tiče ovog filma, koji sam snimao prije tri godine, to je bio veliki izlet u nepoznato koji je prošao sjajno u filmu "42 sekunde", gdje sam igrao na jeziku koji do tada nisam govorio, ali eto za potrebe filma sam ga progovorio. U Španiji i našoj regiji ga je dosta ljudi pogledalo. Nisam vjerovao da će mi to otvoriti neka druga vrata, ali stigle su dvije ozbiljne ponude, u jednoj sam prošao i trenutno snimam seriju. Jaka serija sa puno glumaca. Jedna lijepa uloga, ima me u svih šest epizoda, nema me previše, ali taman… Mogu reći da sam glavni negativac.
U Sarajevu ste snimali prvi bh. horor nakon rata. Je li to prvi horor u Vašoj karijeri?
Da, glumio sam u filmu "Zlo oko" Adnana Hrustemovića, koji je okarakteriziran kao horor, premda ja imam drugu viziju horora. Ovdje ima elemenata horora, ali više mi je psihološka drama s naglaskom na psihološka. Ljudska psiha zna biti najveći horor sam od sebe. Ali ako ekipa da kaže da je horor, to je horor. Dragan Mićanović se sjajno snašao u glavnoj ulozi kao i ostatak ekipe. Ja sam igrao doktora, trebali smo sarađivati malo više, ali nažalost nisu nam se termini poklopili. Ali drago mi je i čast mi da sam bio dio tog lijepog projekta i s nestrpljenjem čekamo premijeru.
TV, film, teatar. Usto ste i autor. Gdje ste ustvari svoj na svome?
Moram priznati da uživam u svemu. Ako bi samo redali hronološki teatar je nešto gdje glumac najviše glumac. TV I film tu imaš manje prilike igrati neke velike i divne uloge, ali eto ima ih, i to je puno slađe jer snimiš jednu i uživaš u plodovima tog rada godinama, ideš po festivalima, uživaš i 20-30 godina nakon toga ljudi komentiraju te serije.
A autor - to je ta neka glad koja se stvorila nakon što smo konstatirali da nam dramaturzi premalo toga nude. Onda, kao što sam već rekao, stvoriš sam sebi priliku i počeo sam pisati. I evo, pisao sam već za serije, i za film, scenarije… U svemu sam svoj na svome. Na TV-u je moja paralelna karijera, koja se dogodila od "Milijunaša" pa nadalje. Opet sam se vratio "Milijunašu". Život piše romane, a na moj roman ja utječem kao autor.
Neka me drugi hvale i kude
Jeste li možda nekada napravili pogrešan potez u karijeri?
Mislim da nisam, ali najveći rascjep u mom životu dogodio se kad je "Milijunaš" ušao u moj život. Nisam ni pretpostavljao da će popularnost tog kviza biti baš tolika, ali znao sam da će mi dugotrajno pojavljivanje na televiziji donijeti puno toga, ali i odnijeti puno toga. Tako je bilo. Tako da mi je taj segment mog života bitan i drag. A s druge strane ostao je žal za ulogama koje su mi dali pa uzeli samo zbog televizijske popularnosti, iako to u to u tom trenutku nisam shvatio. Ne bi se moglo reći da je bio pogrešan korak…
Elegantan, galantan, nasmijan… Tako nekako Vas publika doživljava, a kakav je ustvari Tarik u svoja četiri zida?
U svoja četiri zida... Sigurno baš elegantan i nisam u pidžami i trenirci ili bade mantilu, ali supruga se potrudi da budem elegantan u četiri zida. Galantan i nasmijan… Ne volim o sebi govoriti u superlativima, ali stvarno jesam. Ovo ostalo neka me drugi hvale i kude.
Sudeći prema društvenim mrežama veoma ste pažljiv suprug. Otkrijte nam – čija je zadnja u Vašoj kući?
Lejla i ja stvarno ne glumimo neku sreću na van, kakvi smo na van, takvi smo i doma. I stvarno se slažemo u 90 posto stvari, a ljudski je da se u nekim stvarima ne slažeš i različito razmišljaš. Ali to su sitnice u našim životima... Tako da kažem jedina mana je kad nađeš osobu svog života da ti vrijeme prebrzo prolazi. Ono lijepo ti je i prođe kao dlan o dlan. Nema zadnje, ustvari uvijek je neko mudriji u nekom trenutku, nekih malih nesuglasica, sve se dogovorimo, nema ono ženina je zadnja i tih klišeja, premda uglavnom jeste.
Da igra Čelik protiv reprezentacije, ja bih navijao za Čelik
Više godina Vašeg života živite u Zagrebu nego u Zenici. Mijenja li to u nekom smislu Vaš identitet?
Ja mislim da mjesto gdje si udahnuo, gdje si odrastao udari neki pečat. Neki ljudi bježe od svojih identiteta, neki ih pokušavaju bildati i stvarati. Ja ne. Ja dvostruko duže živim u Zagrebu nego u Zenici i oba grada smatram svojim domom. Tako da Zenica me nekako izgradila i obilježila i to je nešto što ti je u krvi cijeli život. A Zagreb me uvijek, otkako sam bio mali, magnetski privlačio, jednostavno smo se spojili. Ja ću uvijek biti to što jesam i ne zbog drugih, moj omiljeni stih kaže: "Ptice ne pjevaju zbog jeke, nego zbog sebe". Tako da ono što ja nosim u svom srcu i u svojoj duši i kako se ja ponašam i šta spominjem to ne radim zbog drugih nego zbog sebe.
Ipak, u svim tim godinama uvijek ste isticali povezanost s BiH, a i velika je Vaša podrška Čeliku.
Nadovezao bih se na ovaj prethodni odgovor. Ja Bosnu i Hercegovinu kao i cijelu Hrvatsku, smatram svojim domom i volim svaki kutak te zemlje, pa čak i one gdje mnogi od nas misle da nismo dobrodošli. Mislim da je BiH neki lakmus papir ljudske normalnosti. Kontrirao bih nekim ljudima. Evo, recimo, Sarajevo kao glavni grad, ima ljudi koji govore protiv Sarajeva i govore da je Sarajevo ovako i onako, a Sarajevo je najveći lakmus papir, jesi li normalan ili nisi. Da sada ne dužim, to mogu obrazložiti u polemici s nekim bez ikakvih problema. Smatram da je to nešto toliko čisto , ona basic duša u BiH je toliko čista, a toliko izudarana, zatrovana kroz historiju, gađana sa svih strana. Ali BiH i dalje opstaje i jedna od mojih najvećih želja da to bude uvijek i zauvijek.
A što se Čelika tiče… Kad sam spomenuo one vene i onu krv i ono šta kola kroz krv, to je ono što je meni ušlo u moj krvotok i bit će uvijek tu. Ja sam zavolio Dinamo kroz godine življenja u Zagrebu i svim srcem navijam za njega, ali Čelik je prava i najveća ljubavi, ja to nikad nisam ni skrivao. Što kaže moj prijatelj, koji je isto Robijaš, da igra Čelik protiv reprezentacije, ja bih navijao za Čelik. Da me neko krivo ne shvati, ali to je tako.
Plašim se za našu djecu
Kao roditelj, kako posmatrate svijet u kojem živimo?
Stvarno sam zabrinut. Ne za sebe, kad sam bio mlađi brinuo sam se za sebe. Svijet ide u sve gorem smjeru. Prvo, odnos prema jedinoj planeti koju imamo, a do kada ćemo je imati to je pitanje.
Drugo, taj osjećaj nepravde koji je došao do najvećih mogućih razina, toliko ubijenih ljudi u Palestini, agresija na Ukrajinu, prijetnje nekih drugih država prema drugima… Postajemo globalno Divlji zapad što mi se ne sviđa, i nadam se da će doći do neke normalnost. Ali nažalost u ljudskoj historiji je ratova uvijek bilo i uvijek će ih negdje biti. Tako je svijet, nažalost, posložen A i generacije koje stasaju… Uvijek sam bio protivnik onih rečenica: " Joj, mi smo u svoje doba tako i tako"... Ovaj suludi napredak tehnologije, koja nam u nekom smislu puno olakšava živote… Jednostavno se plašim za našu djecu, za sebe više ne, jer ja ću se i prilagoditi i preživjeti, ali šta njih čeka i njihovu djecu... Imam osjećaj da će se morati napraviti neki krug, neka katarza, da će se morati desiti neki početak iz pepela, jer ovo je nekako kao balon koji će eksplodirati i prsnuti… Nadam se ne na neki ružan način.
Mi pokušamo svoju djecu odgajati u nekom normalnom duhu, da budu normala djeca, normalni ljudi… Uspjeli smo… E, sad kako će ih tehnologija odgojiti. Nedostatak empatije među ljudima i sve to što se događa i što prati tehnologiju, to ćemo vidjeti. Na nam je da pomognemo, a što bude bit će.
Na koncu, koja je uloga Vaših snova.
Uloga života je biti dobar sin, što se nadam da jesam, biti dobar otac, što se nadam da jesam, dobar suprug što se isto nadam da jesam.
A što se tiče mog primarnog posla, glume, ta moja radoznalost i ljubav prema poslu čak ni u 52. godini ne prestaje. Mislim da me prave stvari tek čekaju. Uloga života me tek čekaju.
